Ne bismo se smjeli naprosto vratiti u stvarnost u kojoj se smatra razložnim da društvo bude organizovano ovako kao naše – da služi svakom hiru šačice bogataša dok ogromnu većinu nas ponižava i degradira.
Spomenici žrtvama pandemije morali bi podsjećati na žrtve, ali i na to da uvijek dolaze neke nove pandemije. U drugoj polovini 20. vijeka, bar u bogatijem dijelu svijeta, to smo olako zaboravili, a sad plaćamo cijenu.
Većinom smo saglasni da najveći teret u uslovima pandemije podnose zdravstveni radnici na prvoj liniji. Ali ostale radnike listom zaboravljamo – radnike u trgovini, fabričke radnike, čistače, novinare itd.
Mjere protiv pandemije koronavirusa donose se u dijelovima i za dijelove svijeta koji si mogu priuštiti povlačenje u individualizam. Ali milioni stanovnika gradova poput Lagosa u Nigeriji nemaju šansu za socijalno distanciranje.
