S njemačkog preveo: M. Manojlović

Stopa smrtnosti u drugom talasu epidemije bila je u socijalno ugroženim regionima Njemačke za 50 do 70 posto viša nego u bolje situiranim područjima. Ovo je sredinom marta saopštio Institut Robert Koh (Robert-Koch-Institut) u dosta oskudnoj informaciji na svojoj internetskoj stranici. Time je potvrđeno da u društvu nisu neravnomjerno raspodijeljene samo socijalne posljedice pandemije, nego i rizik od obolijevanja, težeg oblika bolesti, pa i smrti.

Evropske turističke destinacije kao rasadnici zaraze

Na samom početku pandemije stvari su izgledale drugačije, bar u pogledu rizika od obolijevanja. Naučni časopis Instituta Robert Koh u septembru 2020. godine navodi da je u prvoj fazi epidemije u Njemačkoj učestalost zaraze bila veća u boljestojećim krugovima, ali to se u narednim fazama mijenjalo, a na kraju i preokrenulo.

Ovaj nalaz potvrđuje i studija koju je grad Keln proveo zajedno s Institutom Fraunhofer: u martu 2020. godine zaraza je izbila prvo u bogatijim dijelovima grada, a onda se proširila na siromašnija naselja i tu se ustalila. Pretpostavlja se da se na početku radilo o tzv. efektu Išgl (Ischgl) nazvanom po poznatom austrijskom skijalištu koje je bilo jedno od prvih evropskih žarišta. Boljestojeći krugovi, budući mobilniji, po povratku sa zimovanja početkom 2020. godine dokazano proširuju virus po cijeloj Evropi.

No od tada pa do danas virus najžešće hara među siromašnim slojevima.

U ljeto 2020. godine, dok su ukupne brojke pokazivale pad broja zaraženih, lokalna žarišta su uvijek iznova izbijala u najlošije plaćenim industrijskim sektorima kao što su mesna industrija i logistika. Početkom drugog talasa ponovo se javlja efekat Išgl: većina slučajeva je isprva registrovana u boljestojećim regionima, što se ubrzo ponovo preokrenulo. A masovno umiranje je počelo tek kad se zaraza proširila na siromašnije krajeve.

Tabu tema

Klasni aspekt epidemije u SAD-u i Velikoj Britaniji već je odavno poznat. Njemački mediji su izvještavali da u tim zemljama obolijeva i umire natprosječno velik broj radnika – prvenstveno radnika 'na prvoj liniji' – a među njima, opet, naročito veliki broj pripadnika manjina. U Velikoj Britaniji su, na primjer, tokom prvog talasa dvije trećine žrtava među zdravstvenim radnicima pripadale takozvanoj grupi BAME (crnci, Azijati i manjinske etničke zajednice).

Istovremeno se sticao utisak da u Njemačkoj stvari stoje sasvim drugačije. Zašto? Zato što se o tome jednostavno nije govorilo. Njemački mediji su se bavili svakakvim diskusijama: Zašto nije pogođen istočni dio zemlje, odnosno, kasnije, zašto je taj dio naročito pogođen? Treba li muškarcima, kao ugroženoj grupi, dati prioritet pri vakcinaciji? No očita činjenica – da je u Njemačkoj virus postao masovna bolest nadničara, nezaposlenih i sirotinje, ostala je tabu tema.

Šef Instituta Robert Koh u jednoj izjavi kao uzgred spominje da na intenzivnoj njezi završi natprosječan broj migranata – zato što se navodno ne pridržavaju pravila. Pritom ignoriše mnogo logičnije objašnjenje – da u kapitalizmu upravo najveći broj migranata radi i živi u lošim uslovima. Tabloidi i desničarske stranke su, naravno, oduševljeno prihvatili njegovo rezonovanje.

Odbijanje da se tematizuje veza između rizika od infekcije i socijalnog statusa tj. radnih i stambenih uslova počinje već s brojkama i podacima. Sociolog Oliver Nahtvaj (Oliver Nachtwey) u martovskom intervjuu za Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) objašnjava vezu između izbjegavanja ove teme i tradicionalnog negiranja klasnog društva u Njemačkoj. Po njemu, državne institucije premalo znaju i komuniciraju o socijalnoj strukturi infekcija jer bi inače trebalo priznati da je Njemačka klasno društvo i da su pripadnici niže klase više izloženi riziku od zaraze. Umjesto toga se u javnosti pokušava suzbiti razvoj svake klasne svijesti, čemu između ostalog služe i zvanične statistike. Zajednički upit njemačkih televizija NDR i WDR i novina Zidojče Cajtung otkriva da 14 od 16 saveznih pokrajina nema informacija o socio-ekonomskoj raspodjeli stopa infekcije – zato što prikupljaju samo podatke o dobi i polu oboljelih, ali ne i podatke o prihodima, mjestu stanovanja ili porijeklu.

Malobrojni dostupni podaci pak svi pokazuju isto. Niko Dragano (Nico Dragano), profesor medicinske sociologije u Diseldorfu, već u junu 2020. analizira podatke o osiguranicima državnog Fonda zdravstvenog osiguranja (AOK) i dolazi do zaključka da su primaoci naknade za nezaposlene duplo više izloženi riziku da zbog COVID-a završe u bolnici. Dragano je kritikovao nedostatak zvaničnih podataka i gostujući na njemačkoj državnoj televiziji.

Još jedna analiza zdravstvenih osiguranika iz 2020. godine, ovog puta kod druge osiguravajuće kuće, potvrđuje da su „[n]aročito upadljivi visoki rizici od obolijevanja kod privremenih radnika, što pokazuju bolnički podaci“ i [da je] „stopa hospitalizacije u ovom segmentu zaposlenih bila 55,7%, što je gotovo tri puta više od prosjeka svih zaposlenih osiguranika“. Podaci iz Berlina, koji je uz Bremen jedina savezna pokrajina koja prikuplja informacije o socio-ekonomskom kontekstu oboljelih, potvrđuju: što je viši procenat nezaposlenih, odnosno primalaca pomoći u mjesnim zajednicama, to je viša i stopa infekcije.

A šta je s na početku citiranom informacijom Instituta Robert Koh iz sredine marta, onom po kojoj su zarazom više pogođeni socijalno i ekonomski ugroženi? Ni tu nažalost nisu uzimani u obzir lični podaci, ali njihova metoda ipak daje rezultate. Istraživači Instituta su, na primjer, sve prijave smrti od COVIDa 19 povezali s indeksom socioekonomske ugroženosti u različitim regionima Njemačke i tako došli do zaključka da je u drugom talasu epidemije stopa smrtnosti u socijalno ugroženim oblastima bila od 50 do 70 posto viša nego u područjima koja su u socijalno povoljnijem položaju.

Zdravstveno pitanje je i socijalno pitanje – i obrnuto

Sve to potvrđuje ono što sociolozi, ljekari i zdravstveni radnici koji se bave takozvanim socijalnim determinantama zdravlja odavno govore: siromašni umiru ranije, a promjena takvog stanja zadatak je društva, ne pojedinca.

U jednoj od publikacija Leopoldine (Njemačka akademija nauka) iz 2019. godine stoji: „Po novim podacima socioekonomskog panela, koji sežu do 2016. godine, razlika u očekivanom životnom vijeku pri rođenju pripadnika najniže i najviše prihodne grupe iznosi 8,6 godina kod muškaraca i 4,4 godine kod žena“. I Plankov institut za demografska istraživanja (Max-Planck-Institut) nakon obrade 27 miliona setova podataka pokazuje da smrt u dobi između 30. i 59. godine života prijeti muškarcima iz petine stanovništva s najnižim primanjima za 150 posto više nego muškarcima iz petine s najvišim primanjima.

Ove brojke ne govore u prilog slici Njemačke kao besklasnog društva, ni u prilog trenutnoj zdravstvenoj politici. Potonja već godinama propovijeda ličnu odgovornost u prevenciji bolesti: ko se bavi sportom, ne puši i čuva leđa produžuje sebi život i neće pasti na teret zdravstvenom sistemu. No ako ozbiljno shvatimo saznanja o vezi socijalnih faktora i zdravlja, morali bismo se baviti sasvim drugim pitanjima. Šta možemo učiniti da ljudi ne žive u memljivim skučenim stanovima? Šta treba promijeniti da rad više ne bude uzrok bolesti? Kako društveno organizovati reproduktivne djelatnosti da žene ne bi bile izložene duplom opterećenju?

Najveće zdravstvene rizike predstavljaju nejednakost i izrabljivanje, a njih može ukloniti samo društvo, nikako pojedinac, pa čak ni samo uspješna terapija simptoma bolesti. Domen zdravstvene politike treba obuhvatiti i teme kao što su privremeni rad, angažovanje jeftine radne snage izvana (outsourcing), niske plate i stambeni uslovi.

Izvor: Analyse & Kritik

Objavljeno: 20/4/2021.