S engleskog prevela: M. Evtov

Naredne godine možemo računati jedino na neizvjesnost.

Pozvana sam da kao naučnica [šefica katedre za globalno javno zdravstvo, Univerzitet Edinburgh - prim.prev.] dam savjete o načinu života uz Covid. Umjesto da vam pričam utješne laži i ono što želite čuti, reći ću vam istinu – a ona nije nimalo ugodna. Svijet se iz temelja promijenio za ovih devet mjeseci otkad je u Wuhanu u Kini raportirano malo žarište upale pluća. Nigdje na svijetu više nema „normalne“ verzije stvarnosti, koliko god vas političari i pseudo-naučnici koji prodaju čudotvorne lijekove pokušavaju uvjeriti u suprotno. Ako se pitate kako se s tim nositi, morate znati da naredne godine možete računati jedino na neizvjesnost.

Živjeti odgovorno

Kako vidimo u Velikoj Britaniji, ograničenja se brzo mijenjaju s pokušajima vlade da iznađe najbolji način kontrole širenje virusa uz minimalnu ekonomsku i socijalnu štetu. Sve su države svijeta uvele neke mjere ograničenja. Da, čak i Švedska. Narativ o zatvaranju i otvaranju više nije aktuelan jer nas u budućnosti čekaju razni stupnjevi ograničenja.

Kao naučnicu me često pitaju šta treba, a šta ne treba raditi, te kako se nositi s ovim novim nesigurnim svijetom. Evo mog savjeta o tome kako se može uživati u životu i koliko-toliko vratiti u normalu, a ipak ostati odgovoran građanin.

Moj glavni savjet: ako se s nekim viđate, činite to na otvorenom kad god je moguće. Istraživanja pokazuju da se 97% slučajeva „super infekcija“ događa u zatvorenim prostorima. Na otvorenom se virus minimalno prenosi. Izbjegavajte zatvorene prostore koji nisu prozračeni, u kojima vlada gužva i gdje niko ne nosi maske za lice. Posljedično, neesencijalne trgovine, ugostiteljski objekti na otvorenom i javni prevoz djeluju relativno sigurno uz obaveznu upotrebu zaštitnih maski. Ovo je vrijeme kad treba izbjegavati putovanja koja ‘nisu o glavu’, a treba posjećivati obližnje parkove i podržavati lokalna preduzeća.

Pošto se virus prenosi s osobe na osobu, logično se vjerovatnost vaše nužne izolacije povećava s brojem ljudi koje srećete – ako se ispostavi da je iko od njih zaražen. S koliko ljudi dolazite u blizak kontakt tokom sedmice? „Bliski kontakt“ podrazumijeva neposrednu fizičku blizinu dužu od 10 minuta. Pravilo koje treba slijediti: dajte prednost kvalitetu interakcije, a ne broju kontakata.

Mlađi ljudi dolaze u iskušenje da se izlože Covidu-19 pa da više i s tim završe. Ali Sars-Cov-2 je jedan gadan virus koji sasvim sigurno ne želite dobiti. Slučajevi ponovne infekcije nisu baš rijetki, a druga infekcija, ponekad asimptomatska ili blaga, barem je u jednom slučaju bila daleko ozbiljnija i zahtijevala hospitalizaciju. To što jednom prebolite virus ni slučajno ne garantuje doživotni imunitet.

Zabrinjavajuća je činjenica da ljudi u dobi od 30 do 59 godina mjesecima pate od užasnog umora, oštećenja pluća i srčanih problema: to stanje se opisuje kao „dugi Covid“. Sasvim je moguće da prava priča o Covidu-19 nije samo ona o izgubljenim životima, nego i ova o invaliditetu koji Covid-19 izaziva kod mlađe radno sposobne populacije, što podrazumijeva i teret koji to predstavlja za ekonomiju i zdravstveni sistem. Zašto se izlagati riziku decenija zdravstvenih problema kad je alternativa tek nekoliko mjeseci neugodnosti?

Covid nije rizičan samo za svakog od nas ponaosob: naše ponašanje utiče i na druge, uključujući starije i ljude slabijeg zdravlja. Shvatite to kao lanac infekcija – ako ste dio tog lanca i infekcija se prenosi, zbog vaše uloge u tom lancu neki ljudi se mogu razboljeti i umrijeti. Nakon jednog vjenčanja u Maineu, virusom se zarazilo više od 170 ljudi, od kojih je sedam umrlo. A niko od umrlih nije prisustvovao tom vjenčanju.

Nesnalaženje vlada

Jedina alternativa širim mjerama ograničenja i mijenjanju vlastitog ponašanja jest funkcionalan sistem testiranja i praćenja. Zatvaranje je kao da pritisnete dugme „isključi“, ali se virus počne širiti čim vlade ukinu ograničenja i pritisnu dugme „uključi“. Ključni bi cilj zatvaranja trebao biti masovno testiranje i uporno traženje izvora virusa radi eliminacije zaraze u zajednici (kako su učinili Kina, Tajvan, Vijetnam, Novi Zeland i Južna Koreja). Tako se kupuje vrijeme dok nauka ne iznađe rješenja (poput deksametazona) i dok se ne izgrade zdravstveni kapaciteti. Bez toga zatvaranje na dvije sedmice ni po čemu nije efikasno i znači samo guranje problema pod tepih.

Da nije tragično, bilo bi komično što vlada Velike Britanije, jedne od najbogatijih država svijeta, nema sistem funkcionalnog testiranja koji daje rezultate u roku od 24 sata – što su Južna Koreja i Senegal postigli za devet mjeseci od početka izgradnje svojih dijagnostičkih kapaciteta. S obzirom na saznanja o tome kako se brzo virus širi unutar domaćinstava, bilo bi logično i da se zaraženima osigurala izolacija u vanjskim objektima (poput hotela). I mjere „dvosedmične izolacije“ za one koji ulaze u Veliku Britaniju samo su tempirana bomba: s obzirom na potpuni nedostatak pregleda i praćenja izolovanih, ta izolacija predstavlja stalni dotok infekcija u zemlju.

Vladi Velike Britanije je potrebna i dugoročna ekonomska strategija, posebno za rizičnije sektore poput hotelijerstva i ugostiteljstva. Šema „izlazite u restorane da biste pomogli izlasku iz krize“ donijela je porast slučajeva zaraze: vlada je direktno subvencionirala jedno od najrizičnijih okruženja – ugostiteljske objekte u zatvorenom. Taj novac je trebalo iskoristiti za pakete ekonomske podrške dotičnim preduzećima. Šta će se s njima desiti nakon uvođenja novih mjera ograničenja? Napravimo jedan korak naprijed, a pet natrag.

Ovo je većini ljudi neopisivo težak period. Žal za izgubljenom normalnošću sasvim je normalna, ali negiranju stvarnosti mora uslijediti prihvatanje realne situacije. Krajnje je vrijeme da vlade počnu planirati nekoliko godina unaprijed, uzimajući u obzir ozbiljnost postojeće krize. A mi moramo biti strpljivi i saosjećajni; ne smijemo stvari uzimati zdravo za gotovo, nego dan po dan i sedmicu po sedmicu.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 21/09/2020.