Posao u supermarketu opasniji je no ikad – ali nikog nije briga

Piše: 

Radnica londonskog supermarketa
Političari ne zaboravljaju svakodnevno nas napomenuti da ekonomija mora opstati i u uslovima pandemije, ali lako zaborave one na kojima ekonomija počiva i od kojih zavisi – na radnike. Rudari i dalje u jamama, trgovci za pultovima, čistači, fabrički radnici i… dalo bi se dugo nabrajati sve „esencijalne“ za koje nema ni zatvaranja ni rada online. Kako se da vidjeti – kod nas npr. u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, gdje medicinari u štrajku dežuraju pod šatorom, ili u bogatim zemljama poput Velike Britanije i Francuske, gdje je ponestajalo zaštitne opreme – ljudi su opet potrošna roba, a esencijalnim se pokazuje samo profit. Iskustvo jedne radnice iz londonskog supermarketa. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Posao u supermarketu nije lak ni u najbolja vremena. Uvijek ima teških mušterija, kradljivaca, neotesanih školaraca itd. Tokom prvog zatvaranja u Engleskoj ljudi su dostavljačima mahali i pljeskali isto kao i zdravstvenim radnicima. No, kako se pandemija razvukla, radnici supermarketa osjećaju se zaboravljeno i more ih tjeskoba i nesigurnost.

Svakodnevno se konfrontiramo s neugodnim kupcima i suočavamo s mogućom infekcijom. Stres i nedostatak podrške čine svoje.

Rad u trgovini – još jedan posao visokog rizika

Krajem novembra, dok je Engleska bila po drugi put zatvorena, dobila sam posao u velikoj podružnici jednog od najvećih lanaca supermarketa. Trgovina se nalazi u londonskoj zoni 2, skoro dva sata vožnje podzemnom željeznicom od mjesta u kojem živim s mamom, i ne znam je li me više brinuo rizik tako dugog putovanja javnim prevozom ili rizik svakodnevnog kontakta s velikim brojem kupaca. Ali, nakon pet mjeseci na socijali, očajnički sam željela bilo kakav posao.

Supermarketi spadaju u mjesta gdje se ljudi najčešće zaraze Covidom-19, a British Medical Journal izvještava o visokom procentu asimptomatskih slučajeva među radnicima prehrambenih trgovina. Kad čovjek razmisli, u supermarketima su uslovi za zarazu zapravo savršeni: ogromni zatvoreni prostori, često slabo prozračeni, kroz koje svakodnevno prolaze hiljade ljudi. Kupci se u supermarketu prosječno zadrže između 20 i 60 minuta, zavisno od toga šta kupuju. Socijalnu distancu je često teško održati, naročito u redovima pred kasom ili dok kupci biraju robu s polica.

Ja svakodnevno stojim kraj vrata trgovine i kontrolišem koliko ljudi uđe, a koliko ih izađe. To navodno sprečava prenatrpanost i pomaže u zaštiti od koronavirusa. Ali se često čini da je taj posao stvoren samo da ublaži strepnje kupaca i održi imidž brenda. Maksimalan broj kupaca i dalje je visok – u trgovini istovremeno može boraviti više od 300 ljudi. Uprkos tome što je ovaj lanac trgovina nedavno uveo obavezu nošenja maski, sa mnom razgovaraju mnogi kupci koji masku ili nemaju ili je svuku s lica prije no što mi se obrate.

Revnosni sljedbenici pravila mogu biti problematični isto kao i tzv. antimaskeri. Na blagajnama ljudi često plaćaju gotovinom umjesto karticama i redovno se naginju preko zaslona kad se obraćaju blagajnicima iza zaslona. Vidjela sam kako jedna osoba skida masku da bi rukom obrisala nos, pa tom istom rukom dodaje blagajnici pika-karticu.

Zonu sa samonaplatnim blagajnama osoblje zove „kavez“: to je minijaturan prostor ograđen pleksiglasom i socijalna distanca je tu praktično nemoguća – sami kupci rijetko među sobom održavaju distancu od dva metra i rijetko ko se odmakne od osoblja koje tu uđe da riješi neki problem.

Često dolazi do tenzija između samih kupaca. Nisam jednom gledala kako se kupci posvađaju zato što neko stane preblizu nekom drugom. Onda osoblje biva ukoreno zbog neprovođenja pravila, iako nam trgovina zabranjuje da mušterijama govorimo šta i kako da rade. Mi smo uplašeni isto kao i kupci, i usto obeshrabreni kad nas maltretiraju čak i oni koji dijele našu zabrinutost. Nedavno je jedna žena, osjećajući da ne može ostati u trgovini zbog prevelike gužve, sve ono što je kupila pobacala – pred mene. Iako savršeno shvatam njenu poentu, ipak bih voljela da svu tu hranu nisam ja morala vraćati u hladnjake.

Moja trgovina ima više od 300 zaposlenih i nemoguće je znati koliko ih je tačno bilo zaraženo Covidom-19, ali je dobar dio takvih nakon toga koristio svoje slobodne dane. Pošto menadžeri osoblju ne govore da je kolega s kojim su bili u kontaktu imao pozitivan test, radnici nemaju pojma da bi trebali u izolaciju. Tako se radnici međusobno zaražavaju, nesvjesni toga dok ne počnu osjećati simptome, ali nastavljaju s radom. Među mojim kolegama ima mnogo starijih osoba, kao i osoba s invaliditetom, i osoba ranjivih po drugim osnovama, te me brine da ih se na ovaj način zloupotrebljava.

Zanemareni

Uprkos svim rizicima s kojima se radnici supermarketa svakodnevno suočavaju, vlada nam nije obezbijedila nikakvu dodatnu podršku. Za nas nema dodatka na platu zbog rizika tokom pandemije, ni dodatnog odmora, ni produžene naknade za bolovanje. Ni javnost ni opozicija ne vrše pritisak na vladu da uspostavi bilo kakav program koji bi nam pomogao.

Teško se ne osjetiti zaboravljenim i zanemarenim kad znamo da nemamo podršku svih tih hiljada ljudi koje svakodnevno uslužujemo.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 27/01/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

03/02/2021