S engleskog prevela: M. Evtov
 

Kad sam nakon jevrejskog prazničnog vikenda Simhat Tora uključio telefon, preplavile su me slike smrti i užasa. Kako se sve više tijela otkriva, žalost ne prestaje. Facebook je beskonačan svitak žalosti – prijatelji objavljuju slike svojih izgubljenih ili ubijenih, žalobne, bolne pozive u pomoć. Izraelske vijesti su kovitlac razornih svjedočanstava: o roditeljima koji su se bacali na djecu u nadi da će spasiti, o bebama i maloj djeci otrgnutim od svojih porodica, o stotinama mladih ljudi ubijenih na otvorenom rejvu, o oskrnavljenim leševima, o taocima, uključujući i starce, odvučenim u Gazu, napadnutim i mučenim.

Nakon Hamasovog upada poginulo je najmanje 1.200 Izraelaca, velikom većinom civila. Bio je to najsmrtonosniji dan od osnivanja Izraela, a možda i u istoriji izraelsko-palestinskog sukoba.

Moj partner i ja smo iz New Yorka mahnito slali poruke svojim porodicama i prijateljima u Izraelu. Srećom, oni su svi na sigurnom, ali je izgleda svako nekoga izgubio ili zna nekoga ko jest. Hamasovo nasilje bilo je neselektivno i u dijeljenju mrtvih prema političkoj pripadnosti ima nečeg grotesknog – ali je ipak nemoguće zaboraviti da su neki od napadnutih kibuca u izraelskom zapadnom Negevu bili dom starih pristalica mirovnog pokreta i da je izraelska ljevica izgubila mnogo dobrih duša. Na primjer: pretpostavlja se da je u Gazi oteta sedamdesetčetverogodišnja Vivian Silver, osnivačica izraelskog pokreta Women Wage Peace, okosnice napora za mir i suživot; Hayim Katsman, antiokupatorski aktivist te prijatelj i drug mnogih mojih dobrih prijatelja, ubijen je u kibucu Holit. Poražavajuće je da ih ima još bezbroj.

Suočeni s ovim pokoljem, dijelovi anglofone ljevice reagovali su šokantno nehumano. Progresivni novinari odali su „slavu” borcima Hamasa ili najavljivali dan „slavlja”. Advokati koji grade karijere kritikujući izraelska kršenja međunarodnog prava, sad su stali u obranu Hamasovih ratnih zločina. Jedna istaknuta književnica postavila je Twitteru okrutnu poruku: „Šta ste mislili da znači dekolonizacija? vibre? eseje? luzeri.” Mnogi drugi, uključujući brojne akademike, ponovili su njenu implikaciju da je odgovor upravo ovo – masakr nevinih muškaraca, žena, djece, staraca. „Dekolonizacija nije metafora“, izjavljivali su u gnjevnom horu. Jedna profesorica s Yalea, u tvitu koji je kasnije izbrisala, ustvrdila je da je žena uzeta kao talac na rejvu legitimna meta zato što je služila vojsku. Članak objavljen u n+1 odbacio je „moraliziranje o civilnim žrtvama“ kao „licemjerno“. Na protestu pod sloganom „Svi na ulice za Palestinu“, koji su nakratko podržali Demokratski socijalisti Amerike, jedan govornik je, cerekajući se, ovako opisao Hamasov napad na rejv: „sve dok otpor nije došao u elektrificiranim zmajevima i smaknuo najmanje nekoliko desetina hipstera”, rekao je razdraganoj gomili.

Drugi su bili skloniji da svoje slavljenje patnje umotaju u apstrakciju. Jedna užasna sintagma kao da je izronila s groblja ponoći prošlog vijeka: istorijska neizbježnost. Bivši urednik internetskog magazina New Inquiry ponovio je tvit gdje se kaže „Pogrešno je početi pitanjem koje su akcije moralno opravdane u dekolonijalnoj borbi.” Pa dalje: „Dekolonizacija je odgovor na kolonizaciju – ona može doći samo naknadno. Zato je pravo pitanje: koje su akcije postale istorijski neizbježne u dekolonijalnoj borbi.” Još je jedan ljevičarski pisac na sličan način kratkovidnim žargonom vulgarnog antiimperijalizma potisnuo u stranu ovo besmisleno ubijanje civila: „Podrška događaju svjetske istorijske pobune nije isto što i radovanje nasilju i krvoproliću koje se neizbježno događa u takvom slučaju. Sugerirati išta drugo maloljetnička je i rasistička dvosmislenost.” Samo što Hamasov napad nije takav „događaj svjetske istorijske pobune” nego čin gnusnog nemorala i razorne pogrešne procjene koja će vjerovatno završiti neizmjernom patnjom Palestinaca, možda daleko većom od svega što je ovog stoljeća viđeno u Izraelu/Palestini. Osuditi ubijanje civila nije ni „maloljetnički“ ni „rasistički“ – to je jedini humani odgovor na gnusna djela. A jezik istorijske neizbježnosti nije ništa drugo do maskiranje u tvrdu realpolitiku jednog zgodnog načina da se izbjegne davanje moralnog suda.

Naravno, takva je ultraljevičarska kratkovidost, više poza nego politika, odavno bolest zapadne ljevice. Iz sigurnosti Brooklyna i drugih dušobrižničkih zona ništa ne košta da se radikalno-šik slogani kao sjekirom primjenjuju na neko daleko mjesto. Na stranicama ovog časopisa stalno se postavlja pitanje da li je moguća pristojna ljevica, a najjasnije ga je postavio Michael Walzer 2002. godine, ali moram priznati da sam često osporavao njegovu premisu. U stvari sam neko vrijeme mislio da su najgore tendencije ljevice da sama sebe marginalizira generalno odbačene i da je time stvar riješena; 2010-ih se činilo da je nova, više izbornoj politici naklonjena ljevica počela ozbiljnije shvatati svoju moralnu odgovornost, svoju politiku. Sad se bojim da sam bio užasno naivan. Opstala je vidljiva i jaka tendencija spremnosti da se zbog privrženosti apstraktnoj ili zastarjeloj ideologiji podrži krajnja nečovječnost, ili da se na nju odmahne rukom. Ali dok je Walzerova kritika bila fokusirana na ono što je on vidio kao ukiseljenu krivicu i mržnju američke ljevice prema samoj sebi, ovog puta mržnja anglofone ljevice nije usmjerena prema unutra, nego prema van – ka izraelskim jevrejima.

Odavno je zadatak humane ljevice da odbaci rezon po kojem se civile žrtvuje na oltaru „istorijske neizbježnosti“, bilo u staljinističkom ili trećesvjetskom ruhu – i protestuje protiv ideje da bezbrojni nevini moraju umrijeti u službi nekog velikog krajnjeg cilja. Umjesto toga humana ljevica insistira na mogućnosti, na moralnom imperativu, savijanja onoga što drugi smatraju željeznim tračnicama istorije. Zvijezda vodilja humane ljevice nisu zastava ni stijeg, nego nepokolebljiva vjera u inherentnu, čak i božansku, vrijednost svakog ljudskog života.

Uostalom, to je isto ono uvjerenje s kojim se humana ljevica čvrsto suprotstavlja izraelskoj okupaciji Zapadne obale i opsadi Pojasa Gaze, koje pokreće naše protivljenje kontinuiranom izraelskom bombardovanju Gaze, naše proteste protiv nepravdi aparthejda, naše zahtjeve za dugoročno i ravnopravno rješenje ovog sukoba. Humana ljevica, baš onako kako se gnuša Hamasovog napada i zahtijeva hitno oslobađanje talaca, svom snagom odbacuje logiku istrebljenja koju sada proglašavaju zvaničnici u Netanyahuovoj vladi i desničarski političari u SAD-u. Nema tu kontradikcije. Ljevica mora biti humana, inače nije ljevica.

Ranije ove sedmice, kako se broj poginulih u Izraelu povećavao i bombardovanje Gaze intenziviralo, Sahar Vardi, izraelska antiokupacijska aktivistkinja i prijateljica u Jerusalimu, objavila je na Facebooku esej pod nazivom Dvojna lojalnost. Iako je to često uvreda upućena ljevičarima, optužba jednaka izdaji, „dvostruka lojalnost“ koju ona predlaže može se gledati i drugačije. Ona je tom sintagmom imenovala izuzetno emocionalnu sposobnost – sposobnost da ti „srce pukne od jednog i od drugog“, da oplakuješ ubijene izraelske civile, nestanak čitavih porodica, i da oplakuješ Palestince ubijene u Gazi, slomljene bombardovanjem, osiromašene šesnaestogodišnjom blokadom. Ali možda, dodala je, lojalnost nije prava riječ. „Ovo podrazumijeva dvostruku bol, dvostruko slomljeno srce, brigu i ljubav. Ovo podrazumijeva da se održi svačija ljudskost.“

Održati svačiju ljudskost za svakoga – to nam je sad zadatak. Odbaciti pozive na odmazdu, stati protiv dehumanizacije Palestinaca i katastrofe u Gazi, i – da, u istom dahu – prepoznati užas Hamasovog napada i kategoričku neopravdanost ubijanja civila. Ako to mogu izraelski ljevičari koji još uvijek sahranjuju svoje mrtve, onda nema izgovora za one koji sebe smatraju ljevičarima a žive u New Yorku i Londonu.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: 12/10/2023.
FOTO: Space Parts via Unsplash