Piše:
Naučnici, međutim, ne naglašavaju – što ne iznenađuje ali zahtijeva preispitivanje uloge nauke – da za klimatsku krizu nije kriv čitav ljudski rod, sam po sebi, nego društveno i ekonomsko uređenje koje i prirodu i ljude tretira instrumentalno, kao izvor zarade, bez ikakvih ograničenja. Čak ni onih koji dolaze od zakona prirode. Nismo, dakle, svi jednako krivi – neki su ipak krivlji. Radnici na bušotinama ili u tvornicama plastike, rudari u rudnicima uglja, trgovci koji prodaju povrće proizvedeno hiljadama kilometara daleko dok lokalni usjevi propadaju, zemljoradnici koji proizvode naveliko koristeći štetna vještačka gnojiva, ljudi koji se kilometrima voze da bi se dokopali posla – oni nisu tvorci kapitalističkog poretka niti njim upravljaju. Naprotiv – kapitalizam upravlja (i) njima.
Za spas Zemlje nužno je djelovati odlučno i hitno – prije svega radikalnom promjenom poretka. Jer teško da su dio rješenja kapitalisti koji su problem i uzrokovali. A rješenja neće ni biti ako im dopustimo da nastave po starom. (@RiD)
Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) djeluje pri Ujedinjenim nacijama i Svjetskoj meteorološkoj organizaciji s mandatom da pruži objektivne naučne informacije o klimatskim promjenama izazvanim ljudskim djelovanjem. Pred vama je sažetak ključnih zaključaka najnovijeg izvještaja IPCC-a (objavljen 9. augusta 2021. godine). Procjene i nalazi temelje se na radovima hiljada naučnika iz cijelog svijeta.
IPCC prvi put ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji ni nedoumici: za zagrijavanje atmosfere, kopna i okeana odgovorni su ljudi.
Na 3.900 stranica Izvještaja malo je dobrih vijesti. Zemlja se od predindustrijskog doba ugrijala za 1,09 stepeni Celzijusa. Nastupile su praktično ireverzibilne promjene – podizanje nivoa mora i otapanje glečera. Klimatske promjene sad pogađaju svaki kontinent, regiju i okean na ovoj planeti i utiču na svaki aspekt vremenskih uslova.
Ali još uvijek ima vremena da se izbjegne katastrofa – ako se čovječanstvo na to odluči.
Nema nikakve sumnje: Zemlju zagrijavaju ljudi
IPCC uvažava ulogu prirodnih promjena planetarne klime. Ali konstatuje da u povećanju temperature od 1,09℃ cijelih 1,07℃ otpada na efekte stakleničkih gasova proizvedenih ljudskim djelovanjem. Drugim riječima, globalno zagrijavanje u najvećoj mjeri uzrokuju ljudi. Zemljina površina je u zadnjih 50 godina zagrijana više nego tokom ijednog drugog pedesetogodišnjeg perioda u istoriji čovječanstva. A okeani se zagrijavaju čak i na dubinama većim od dvije hiljade metara.
Ljudske aktivnosti odrazile su se i na količinu padavina. Globalno gledano, padavina ima više, ali dok su neki dijelovi svijeta sve vlažniji, drugi su sve sušniji. Epizode obilnih padavina sve su češće i intenzivnije zato što ugrijana atmosfera sadrži sve više vlage.
Sve veća koncentracija ugljičnog dioksida – sve brže
Koncentracija ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi sve je veća i raste brže no ikad u dva miliona godina. Ta brzina je od industrijske revolucije (1750. godine) desetostruko veća nego ikad u prethodnih 800.000 godina.
A 85% emisija CO2 dolazi od sagorijevanja fosilnog goriva. Ostatak od 15% dolazi od prenamjene zemljišta, tj. gole sječe i degradacije.
Ništa bolje nisu ni koncentracije drugih stakleničkih gasova – metana i dušikovog oksida. Metan se stvara uzgojem stoke i industrijskom proizvodnjom fosilnih goriva, a dušikov oksid upotrebom azotnih vještačkih gnojiva u poljoprivredi.
Vremenskih nepogoda sve više
Od 1950. godine širom svijeta su toplinski talasi, vrućina i provale oblaka sve češće i žešće. U Izvještaju se ističe da se neke od epizoda velikih vrućina sasvim sigurno ne bi desile bez ljudskog djelovanja na klimu. Taj uticaj je prvi put utvrđen i u epizodama kombinovanih ekstremnih vremenskih prilika na gotovo svim kontinentima; npr. učestale su istovremene pojave toplinskih talasa, suša i požara.
Okeani – vreliji, kiseliji i višeg nivoa
Okeani apsorbuju oko 91% energije od povećane koncentracije stakleničkih gasova u atmosferi. To je tokom zadnjih petnaest godina dovelo do njihovog zagrijavanja i učestalih morskih toplinskih talasa, što je rezultiralo pomorom živog svijeta u morima.
Čak i ako bismo zagrijavanje zaustavili na 1,5-2℃, u skladu s Pariškim dogovorom, morski toplinski talasi ipak će do kraja ovog vijeka biti četiri puta češći nego prije promjena.
Otapanje područja pod vječitim ledenim pokrivačem i glečera, te širenje okeana zbog zagrijavanja već su doveli do globalnog porasta nivoa mora, u prosjeku za 0,2 metra u periodu 1901-2018. Nivo mora će rasti sve brže.
Istovremeno mora usljed apsorpcije povećanih količina CO2 bivaju sve kiselija, i to na sve većoj dubini.
Mnoge promjene već ireverzibilne
Čak i ako bi se klima Zemlje uskoro stabilizirala, neke štete uzrokovane klimatskim promjenama nećemo moći popraviti ni za nekoliko milenija, a kamoli stoljeća. Na primjer, globalno zagrijavanje od 2℃ ovog stoljeća uzrokovaće rast nivoa mora tokom narednih 2.000 godina. Glečeri se tope od 1950. godine, a predviđa se da će se topiti još decenijama nakon stabilizacije globalne temperature. Kiselost okeana na velikim dubinama ostaće povećana hiljadama godina nakon okončanja emisija CO2 – ako se ikad okončaju.
U izvještaju se ne govori o mogućim naglim promjenama koje bi mogle ubrzati globalno zagrijavanje tokom ovog vijeka, ali se ta mogućnost ni ne isključuje. Otapanje tla pod vječitim ledom moglo bi osloboditi ogromne količine CO2 što bi prouzrokovalo nepopravljivu štetu.
Kako stabilizirati klimu
Temperatura Zemljine površine će do 2050. godine rasti bez obzira na količinu emisija ugljičnog dioksida. Procjenjuje se da bi se planeta do ranih 2030ih mogla zagrijati i više od 1,5 stepeni Celzijusa, što je limit propisan Pariškim dogovorom. Čak i ako se poduzmu neki koraci na ograničenju emisija, u atmosferu je već upumpano toliko ugljen-dioksida da će se zagrijavanje nastaviti još decenijama.
Smanjimo li pak emisije dovoljno efikasno, imamo samo 50% šanse da globalno zagrijavanje ograničimo na oko 1,5℃. A da bismo Zemlju ohladili, CO2 iz atmosfere moramo uklanjati upotrebom novih tehnologija ili prirodnih rješenja. Zagrijavanje će se u ovom vijeku zadržati ispod dva stepena samo ukoliko emisije do 2050. godine svedemo na nulu i to je ključni preduslov za stabilizaciju klime; to i drastično smanjenje emisija drugih stakleničkih gasova.
Priroda sama ne može pomoći Zemlji. To mogu samo ljudi.
Tekst je skraćen i prilagođen za objavljivanje na RiDu, pri čemu su korišteni i dodatni izvori.
IZVOR: The Conversation
Objavljeno: 09/08/2021.