AMAZONIJA: prljavi tragovi tranzicije na čistu energiju

Piše: 

Gabriela Sarmet
Iz teksta: „Paradigma energetske tranzicije koju nameću korporacije forsira iskopavanje minerala za razvoj tehnologija koje zamjenjuju fosilna goriva. Ovaj pristup zagovara „čistu“ energiju, ali u praksi pogoršava neodrživu degradaciju prirode.” Originalni tekst, skraćen radi objavljivanja na RiDu, bavi se ulogom Kanade u planetarnoj jagmi za resursima, ali Kanada je samo jedna od zemalja globalnog Sjevera koja nerazvijeniji dio svijeta, uključujući i Balkan, tretira kao žrtvovanu zonu. @RiD

S engleskog prevela: M. Evtov

Uprkos evidentnih ograničenja planete Zemlje, ustrajno ekstraktivistički model razvoja ne prate hitne i neophodne strukturalne političke transformacije. Postojeći model energetske tranzicije koju pokreću korporacije zadržava globalne obrasce potrošnje i ne rješava predatorsku prirodu ljudske interakcije s prirodom. Ova dinamika je potaknula uspon rudarstva, koje se samoproglasilo vodećom industrijom „čiste” energetske tranzicije.

Geopolitička analiza mora uzeti u obzir i to da napori za energetsku tranziciju nisu ravnomjerno raspoređeni na Zemlji: minerali se najviše rudare u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, a najviši nivo potrošnje energije i dobara imaju SAD i Evropa.

Energetska tranzicija zavisna od rudarenja

Većina specijalističkih studija predviđa da će se eksploatacija minerala do 2050. godine upeterostručiti da bi zadovoljila potražnju za obnovljivom energijom, osobito „ključnim mineralima“. Važno je napomenuti da ova definicija nije tehnička, nego suštinski politička. To je očito u različitim klasifikacijama: koji su minerali ključni, to države odlučuju na bazi svojih nacionalnih interesa.

Brazil je u mandatu predsjednika Jaira Bolsonara uveo i kategoriju „strateških minerala“. Njegova krajnje desna vlada ovim terminološkim manevrom proširuje opseg politike energetske tranzicije da bi uticala na to koji će rudarski projekti biti prioriteti brazilske države, kako u smislu finansija tako i okolišnih dozvola. Ova nova definicija uključuje i minerale kojih na globalnim popisima „ključnih minerala“ nema, recimo zlato. Nadalje, promiče ekstraktivne projekte koji zadiru u amazonsku prašumu, ugrožavajući vitalni regionalni ekosistem ključan za globalnu klimatsku ravnotežu.

Kada se, da bismo zadovoljili globalnu potražnju za dekarbonizacijom i promjenom energetske matrice, trebamo osloniti na tzv. „čiste energije“, javlja se paradoks. U teoriji bi te „čiste energije“ minimalno uticale na okoliš jer potiču iz obnovljivih izvora s malim učinkom na okoliš. Problem je u tome što su za njihovu proizvodnju potrebni neobnovljivi mineralni resursi – ograničeni resursi koji s vremenom i nestaju.

Kontradikcija je očigledna: proizvodnja „obnovljive“ energije zavisi od vađenja neobnovljivih resursa, koji se ne mogu ni efikasno reciklirati jer za to trenutno nema tehnologije.

Drugi problem je označavanje energije kao „čiste“. Ovaj pojam prikriva ozbiljnu socio-ekološku štetu uzrokovanu rudarenjem u Amazoniji: prisilno raseljavanje, uništavanje tradicionalnog načina života i devastaciju okoliša. Ove ekološke obaveze se izostavljaju da bi određeni projekt odgovarao definiciji čiste energije. To je slučaj s hidroelektranama poput Belo Monte u Volta Grande do Xingu.

Situaciju dodatno komplikuje i to što često zanemaruje da tzv. „obnovljivi izvori energije“ zahtijevaju čak i više vrsta minerala nego konvencionalni izvori energije.

Imperijalni način života, nepostojanje konsenzusa, žrtvovane zone

Evropa troši triput više resursa nego Azija i četiri puta više nego Afrika, a prosječni stanovnik SAD-a troši više nego prosječni Evropljanin. Ta statistika pokazuje da globalni napori ka energetskoj tranziciji samo održavaju globalnu potrošnju Sjevera na račun eksploatacije i oduzimanja zemljišta na globalnom Jugu.

Dakle, ne promijenimo li obrasce potrošnje i imperijalni način života na globalnom Sjeveru, na kraju će nam trebati mnogo više resursa nego što ih Zemlja uopšte ima. Mora biti jasno: nema dovoljno mineralnih rezervi da se zadovolji tolika potražnja. Degradacija okoliša će sve će se više pogoršavati i nesrazmjerno pogađati stanovništvo globalnog Juga.

Napori da se ekološka tranzicija ograniči samo na energetsku dimenziju nazvani su „energetski kolonijalizam“ jer se svode na digitalizaciju i elektrifikaciju potrošnje.

To nekonsenzualno „rješenje“ predstavlja novi konsenzus kapitalističkog modela: Konsenzus o dekarbonizaciji. Globalni ekološki pokret podržava zagovornike sveobuhvatnijeg i višeslojnijeg pristupa ekološkoj tranziciji, takvog koji ne obuhvata samo energetsku dimenziju. Isti prijedlog iznose i domorodački narodi i tradicionalne zajednice čiji su teritoriji postali zone žrtvovane rudarskim kompanijama.

Eksproprijacija starosjedilačke zemlje i devastacija okoliša jasno se vide u eksponencijalnom napretku ekstraktivizma u amazonskoj prašumi. Brazilska Amazonija trenutno obuhvata oko 90 miliona hektara namijenjenih koncesijama za eksploataciju minerala, a Nacionalna agencija za rudarstvo (ANM) već je za rudarenje odobrila 2,6 miliona hektara. Rudarenje je između 2005. i 2015. godine bilo odgovorno za 9% deforestacije cijele prašume i doprinijelo najmanje 10% globalnih emisija stakleničkih plinova, što se kosi s naporima za dekarbonizaciju.

Ekspanziju rudarstva je ključno razmatrati u tom kontekstu, te je dovesti u pitanje kao predloženi oblik „održivog razvoja“ i odgovor na klimatsku krizu, s obzirom na istoriju sukoba, nasilja i degradacije okoliša u ovom sektoru – počevši od instalacije infrastrukture za transport minerala. Dakle, traženje rješenja ne smije pogoršati postojeće probleme, posebno u vezi s industrijom poput rudarstva koja je odgovorna za socio-ekološke zločine, urušavanja brana, zagađenje podzemnih voda i promjene riječnih tokova. Nema nikakve sumnje da rudarenje ugrožava Amazoniju, njene rijeke i zajednice.

[…]

Planetarna sigurnosna strategija i kolonijalna odšteta

[…]

Da bi se postigla smislena promjena, neophodno je ograničiti rudarske operacije u Amazoniji i povećati učešće javnosti. Neophodno je uvesti posebne teritorijalne politike za regulisanje rudarstva, unapređenje lokalnih ekonomija i osiguranje slobodnih, blagovremenih i informisanih konsultacija. U tom smislu od naroda globalnog Juga dolazi koncept teritorija bez rudarenja, kao alternativa za obranu zajedničkih dobara od opasnosti rudarenja i prijedlog postekstraktivnih socio-ekonomskih alternativa. Tako i sudske presude koje blokiraju napredovanje ekstraktivnih aktivnosti na tim teritorijima imaju široku javnu podršku.

Odrediti područje Amazonije kao teritorij bez rudarenja značilo bi kako kolonijalnu odštetu za tu regiju i njene narode tako i preventivnu mjeru planetarne sigurnosti. Amazonska prašuma igra ključnu ulogu u regulaciji hidrološkog ciklusa, regionalnih padavina, a time i globalne klime. Rudarenje je nespojivo sa zaštitom rijeka i vodonosnika jer troši velike količine vode ključne za bioraznolikost i agroekologiju. Prijedlog za područja bez rudarenja stoga brani zajednička dobra ugrožena ekstraktivizmom i predlaže socioekonomske alternative za prevladavanje zavisnosti od rudarstva.

[…]

Moramo ubrzati energetsku tranziciju koja poštuje socio-biološku raznolikost, rješava kršenje prava i unapređuje očuvanje i obnovu okoliša. Ne možemo prihvatiti tranziciju koju pokreću kompanije kojima je profit važniji od ljudskih života.

Kako se rudarenje može prikazivati kao rješenje klimatske krize kad ono uništava zemlju i iscrpljuje postojeće rezerve? Ne smijemo ciklus nasilja i razaranja izazvan fosilnim gorivima ponoviti s nekom industrijom koja je samo obojena u zeleno.

 

Amazonija kao teritorij bez rudarenja

Veza između energetske tranzicije, rudarenja i političkih izazova vrlo je evidentna. Stoga su društveni pokreti, ekolozi, domorodački narodi, seljaci i zajednice afričkog porijekla na 11. Panamazonskom socijalnom forumu (FOSPA) znatno vrijeme posvetili raspravi o alternativama razvoja i ekstraktivističkom modelu koji nameću tržište i akumulacija kapitala. Takozvana „energetska tranzicija“ usmjerena isključivo na emisije ugljen-dioksida u praksi je dovela do povećane zavisnosti od minerala, što na Amazoniju ima razoran učinak.

U energetskoj tranziciji otkriva se kontradikcija, budući da proizvodnja obnovljive energije zavisi od neobnovljivih mineralnih resursa. Širenje i povezivanje ove industrije s obrascima potrošnje na globalnom Sjeveru prijeti područjima ključnim za klimatsku stabilnost, poput Amazonije.

Koncept „energetskog kolonijalizma“ čini očiglednom potrebu da se tranziciji pristupi šire, obuhvatajući teritorijalne, društvene i ekološke dimenzije, umjesto pukog fokusiranja na elektrifikaciju ili digitalizaciju potrošnje.

Proglašavanje Amazonije područjem bez rudarenja, zabranjenim za ekstraktivne industrije, znači i kolonijalnu odštetu i mjeru opreza za globalnu sigurnost – s obzirom na ulogu Amazonije u regulaciji globalne klime. Neophodna je transformativna promjena u našem odnosu s Prirodom. Moramo promovirati postekstraktivne ekonomske alternative i odgovarajuće politike koje daju prioritet ućešću javnosti i očuvanju zajedničkih dobara. […] Ne smijemo u Amazoniji ponoviti isti ciklus nasilja i planetarnog uništenja.

Imperativ je nadići kolonijalnu ekstraktivističku razvojnu paradigmu i životu dati prednost nad ekonomskim interesima.

IZVOR: Debates Indigenas

Objavljeno: 01/07/2024.

FOTO: James Martins via Creative Common 3.0

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

22/09/2024