KONTRA EKSTRAKTIVIZMA: Urbani rudnici elektronskog otpada?

Piše: 

Fanny Verrax
Val pomame za sirovinama koje su ključne ne samo za zelenu nego i digitalnu tranziciju razvijenih ekonomija nadire i na naše prostore. Novovjeko rudarenje, koliko god ga kompanije reklamirale kao zeleno, moglo bi ugroziti vodu, tlo, šume. Mogući izvor nemale količine vrijednih metala mogao bi biti elektronički otpad kojeg je sve više, odnosno reciklaža. Ali reciklaža zahtijeva zaokret prije svega u tome kako industrija poima proizvod. No recikliranje nije čarobni štapić budući da je elektroničkog otpada naprosto previše. I sve ga više biva, tako da završava po deponijama gdje je nerijetko jedini izvor (mizerne) zarade za one najsiromašnije i najugroženije. Samo u New Delhiju njih nekoliko desetina hiljada, među njima i djeca, godišnje preberu 10 do 20 hiljada tona ovog otpada godišnje. I to golim rukama.@RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Umjesto što pravimo nove rudarske infrastrukture, šta ako bismo spašavali naslage metala sadržane u elektronskim predmetima koje više ne koristimo, npr. pametnim telefonima i kompjuterima?

Postoje vrlo dobri razlozi da se fokusiramo na potencijal ovih „urbanih rudnika“, koji se nazivaju i sekundarni, da bi se razlikovali od „primarnih“ rudnika u kojima se zemaljski resursi eksploatišu direktno.

 

Strateški izazov za Evropsku uniju
 

Ovi alternativni resursi ne samo da bi riješili nedostatak rudarskih infrastruktura, nego i pomogli u smanjenju elektroničkog otpada, poznatog kao „e-otpad”.

 

Elektronički otpad, najbrže rastući tok otpada na svijetu, pustoši ekosisteme širom svijeta i izlučuje otrovne tvari u zemlju i vodu, što predstavlja ogromnu prijetnju zdravlju, naročito u Aziji. Obimnija reciklaža elektronskih predmeta smanjila bi i ogromni učinak rudarstva na okoliš. Recikliranje je za neke metale zapravo energetski efikasnije od rudarenja.

Za ekstrakciju aluminija kroz reciklažu, na primer, treba 10 do 15 puta manje energije nego za njegovu primarnu proizvodnju.

Ovo pitanje je posebno važno stoga što neki metali koje je moguće reciklirati predstavljaju ključne resurse za dvostruku tranziciju Evropske unije – na digitalnu i ekonomiju s nultom neto-stopom emisija. Za proizvodnju elektronike, električnih vozila i komponenti za obnovljivu energiju poput solarnih panela neophodna su ležišta npr. litija, kobalta, nikla i rijetkih zemnih elemenata. Ali oni jedva da se eksploatišu u samoj EU i podložni su visokom riziku od problema u snabdijevanju. Zato EU od 2011. godine procjenjuje i svake tri godine objavljuje listu ključnih sirovina, koje bi trebale predstavljati prioritet za urbano rudarstvo.

Peta ovakva lista, objavljena 2023. godine, identificira 34 kritična metala, uključujući rijetke zemne elemente, litij, bakar i nikl. Nažalost, između preporuka Evropske unije i prakse urbanog rudarenja očito postoji duboki jaz.

 

Šta sve onemogućava reciklažu

Potencijal oporavka predmeta ograničen je u svim fazama njegovog životnog ciklusa tehničkim, organizacionim, regulatornim i ekonomskim preprekama. Počevši od samog dizajna, izvjesne prakse ograničavaju i samu mogućnost recikliranja metala, recimo upotreba metala u određenim legurama, budući da nije moguće reciklirati sve legure, ili hibridizacija, budući da je kompozitne materijale teže – mada ne nemoguće – reciklirati. Na primjer, za pakovanje tečne hrane uglavnom se koriste karton i PolyAl, mješavina aluminija i polietilena (vrsta plastike).

Kartonska ambalaža za hranu dugi se niz godina obnavljala i reciklirala, ali ne i PolyAl, što je dovelo do nepotpune reciklaže. U ovom konkretnom slučaju kompanije Tetra Pak i Recon Polymers na kraju su uspostavile proces odvajanja i 2021. godine otvorile pogon za reciklažu posebno za PolyAl. Ali je mnoge druge proizvode i dalje teško reciklirati upravo zato što u fazi dizajna ovaj aspekt nije uzet u obzir.

Recikliranje izbjegava i praksa disperzivnog korištenja, koja podrazumijeva korištenje malih količina metala za modificiranje svojstava proizvoda. Recimo nanočestice srebra: njihova industrijska primjena seže od dezinfekcije medicinske opreme preko tretmana vode do prevencije mirisa u tekstilu. Isto tako se i nekoliko grama disprozijuma, rijetkog zemnog elementa, može koristiti za poboljšanje privlačenja magneta. Ukratko, neki metali imaju toliko primjena da je nemoguće osigurati cirkularnost te sirovine.

 

Elektronska hibernacija – pohranjivanje uređaja na tavanu

Nakon što su predmeti dizajnirani i upotrijebljeni, javlja se i druga prepreka, koju čine potrošači skloni da elektronske predmete, radili oni ili ne, zadržavaju umjesto da ih bace u postrojenja za reciklažu. Ovaj fenomen je poznat kao elektronska hibernacija. Jedna pionirska studija već 2009. godine procjenjuje da američka domaćinstva na tavanima i u podrumima prosječno pohranjuju po 6,5 elektronskih predmeta u hibernaciji. Ova brojka se tokom godina eksponencijalno povećavala.

U studiji koju je 2021. godine proveo Google identificira se sedam ključnih prepreka koje potrošače sprečavaju da recikliraju elektronske uređaje:

  • Nedovoljna osviještenost o postojećim mogućnostima primopredaje (recikliranja)

  • Očekivanja u pogledu finansijske ili socijalne naknade

  • Nostalgija za uređajem

  • Želja za zadržavanjem rezervnih dijelova

  • Mogućnost da treća lica pristupe [ličnim ili povjerljivim, op.ur.] podatcima [na uređajima kao što su mobiteli i računari, op.ur.]

  • Želja da se osigura uklanjanje podataka

  • Neprikladnost opcija primopredaje.

Jedna novija studija provedena u Švajcarskoj pokazuje da bi se za manje od pet dolara 40% ispitanika spremno odreklo svojih starih mobitela. Bilo bi, međutim, zanimljivo ovakvo istraživanje provesti u zemljama manje bogatim od Švajcarske.

Konačno, treći se kamen spoticanja tiče sistema sakupljanja i infrastrukture za reciklažu. U Francuskoj, odakle pišem, većinu kanala ciljanog otpada (elektronski otpad, ambalaža, gume, itd.) vode eko-organizacije, privatna tijela koja imaju organizacionu ili finansijsku odgovornost, a redovno su upletena u kontroverze.

Analize pokazuju da obnova materijala iz tokova otpada kojima upravljaju često nije optimalna, uglavnom zbog toga što se ove eko-organizacije rukovode profitom.

 

Angažovanje inženjera, dizajnera, političara i potrošača

Uprkos ovim preprekama, brojne inicijative imaju za cilj da podrže kompanije u njihovim naporima u oblasti eko-dizajna, uključujući i koncept od kolijevke do kolijevke, koji kompanije podstiče da „održavaju isti kvalitet sirovina tokom višestrukih životnih ciklusa proizvoda i njegovih komponenti“.

Međutim, pored takvih shema, svaki učesnik u lancu vrijednosti treba ispitati svoju odgovornost u otpadu:

  • Za inženjere i dizajnere proizvoda to znači usvajanje održivijeg pristupa dizajnu, imajući u vidu cijeli životni ciklus proizvoda od samog početka faze dizajna: to je svrha eko-dizajna i eko-koncepcije.

  • Kompanije u međuvremenu moraju zauzeti dugoročniji pristup umjesto što se fokusiraju isključivo na kratkoročnu profitabilnost, posebno u kontekstu promjenjivih cijena metala.

  • Za potrošače to znači osviještenost o potrebi razvrstavanja otpada za odlaganje kroz određene kanale, naročito elektronskog otpada.

  • I, na kraju, vlade i lokalne vlasti dobro bi učinile da uvedu propise prilagođene složenosti sektora, potencijalno uključujući ambiciozne ciljeve za specifične stope recikliranja po vrsti metala, kao i neki oblik teritorijalnog planiranja zbog bolje koordinacije tokova. Za promociju recikliranja ključno je i osigurati veću dostupnost postrojenja za recikliranje.

 

Teškoća u kretanju ka kružnoj ekonomiji

Još se nismo odvažili prijaviti stope recikliranja metala. Jedna od njih, stopa recikliranja na kraju životnog vijeka (eng. EOL-RR), odnosi se na onaj postotak odbačenog metala koji se reciklira. Drugi indikator, sadržaj recikliranog materijala (eng. RC), odnosi se na udio recikliranog metala u ukupnoj proizvodnji metala.

Ne iznenađuje da ova dva pokazatelja daju vrlo različite stope recikliranja. Na primjer, za hrom (Cr), bakar (Cu) i cink (Zn) stopa recikliranja iznosi preko 50%, što znači da se reciklira više od polovine količine stavljene u promet. Međutim, njihov udio recikliranog metala iznosi između 10 i 25%, jer primarna ekstrakcija ovih metala stalno raste: udio recikliranog metala u ukupnim tokovima stoga ostaje nizak.

Posljedično, čak i da uspijemo postići optimalno iskorištavanje urbanih rudarskih naslaga i visoke stope recikliranja za sve metale (mjereno u EOL-RR), još uvijek bismo bili daleko od kružne ekonomije, budući da potražnja za metalima i dalje eksponencijalno raste. Na primjer, od 2000. godine globalna proizvodnja bakra (Cu) gotovo se udvostručila, skočivši sa 14 na 25 miliona metričkih tona godišnje.

Stoga efikasna reciklaža metala sadržanih u urbanim rudnicima predstavlja neophodan, ali ne i dovoljan uslov za istinski kružnu ekonomiju. Da bi urbano rudarstvo moglo djelomično zamijeniti eksploataciju primarnih ležišta, umjesto što joj čak i doprinosi, neophodno je znatno smanjiti obim mineralnih resursa korištenih u industriji.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 28/02/2024.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

03/04/2024