Istorijska raskrsnica - izraelska ljevica nakon 7. oktobra

Piše: 

J. Leifer razgovara sa Sally Abed, Yael Berda i Eli Cook

S engleskog prevela: M. Evtov

Nakon više od dva mjeseca intenzivnog bombardovanja, izraelski rat u Gazi i dalje nanosi stravične ljudske žrtve. Do trenutka pisanja ovog teksta, izraelske snage su ubile blizu 20.000 Palestinaca, većinom civila. Prema UN-ovim podacima, od početka rata je interno raseljeno oko 1,8 miliona ljudi, ili 80 posto stanovništva Gaze. U Izraelu vlada atmosfera napetosti, straha i ljutnje. Ogromni bilbordi i transparenti prebačeni preko višespratnica objavljuju: „Zajedno ćemo pobijediti“. Civili i uniformisani vojnici hodaju ulicama naoružani puškama M-16. Ali počinje tinjati i nezadovoljstvo načinom na koji vlada vodi rat. Hamas i druge palestinske frakcije i dalje drže najmanje 120 Izraelaca kao taoce, ali njihovo vraćanje administracija Benjamina Netanyahua često naziva sekundarnim prioritetom.
U tom kontekstu, i uprkos rastućoj represiji, na ulice su se počeli vraćati izraelski ljevičarski organizatori i aktivisti protiv okupacije. Njihov zahtjev: prekid vatre i dogovor o oslobađanju svih talaca. O izazovima s kojima se trenutno suočava izraelska ljevica razgovarao sam s troje izraelskih ljevičarskih aktivista-intelektualaca. - Joshua Leifer

 

Joshua Leifer: Kako su se od 7. oktobra promijenile stvari za izraelske ljevičare? Kako se promijenila politička mapa?

Yael Berda: Danas će se ispred Kirya [glavni štab izraelske vojske] održati mali protest pod parolom „zaustavite rat“. To želim uraditi već najmanje mjesec dana. U početku je za to bilo teško pronaći hrabrosti, a onda je bilo teško pronaći partnere. Nadam se da će doći dvadesetak-tridesetak ljudi. Biće to velika pobjeda, iz nekoliko razloga.

Prvi je to da je odmah nakon 7. oktobra pokrenut ozbiljan kazneni postupak protiv Meira Baruchina [ljevičarski aktivista i srednjoškolski profesor građanske kulture]. Proveo je u zatvoru četiri dana. Bio je ozbiljno maltretiran i optužen za izdaju – sve zbog postavljanja slika djece iz Gaze. Činilo se kao da ljevičari ne mogu izraziti tugu i bol za ljude – civile – u Gazi. To se u posljednje dvije sedmice promijenilo. Dozvoljeno vam je da izrazite bol, ali i dalje ne smijete biti protiv rata.

O protestu sam razgovarala s jednim veoma dobrim prijateljem i kolegom aktivistom. Rekla sam mu: „Pa šta ako nas uhapse? Pa šta ako nas desničari udare? Ne bi nam bilo prvi put. Znamo kako se nositi s tim.” A on je rekao: „Teško mi pada to što me svi smatraju luđakom“. Skroz mi je nov osjećaj tako ogromne usamljenosti, drugačijosti, neshvaćenosti i nelegitimnosti.

Trenutno imamo autoritarnu vlast. Materijalne teškoće su stvarne. Ali i u glavama ljudi se nešto dešava. Ljudi ne mogu podnijeti društveni pritisak.

Sally Abed: Standing Together [Zajedno – narodni pokret za mir] svaka tri do pet dana održava skupove širom zemlje. Mobilišemo ljude. Pokušavamo pronaći način da bezbjedno izrazimo protest i bukvalno za sastanke iznajmljujemo prostore za vjenčanja. Jevrejski ljevičari mi dolaze, kukajući , i govore: „Hvala što činite da i mi osjetimo da nas vide“.

U veoma smo teškoj situaciji. Stvarno se čini da se borimo za dušu društva. Da ste me prije dva mjeseca pitali za strategiju kojom u naredne tri godine mislim graditi novu izraelsku ljevicu, kao palestinska socijalistkinja koja živi u Izraelu rekla bih vam da ta strategija počiva na pitanjima socijalne pravde, na ekonomskim pitanjima – i na stvarnom dospijevanju do periferija. To se potpuno promijenilo. Nova izraelska ljevica koju trebamo izgraditi iz pepela ima potpuno novu misiju. Sedmi oktobar je stvorio istorijsku raskrsnicu na kojoj će glavno pitanje biti: mir ili ne. Ne mislim da će se koristiti riječ „mir“, ali sljedeći izbori će se baviti ovim pitanjem. A to već godinama nije bio problem.

Eli Cook: Ranije ove godine išao sam skoro svake sedmice na velike proteste na Kaplanu [ulica u Tel Avivu koja je postala sinonim za demonstracije protiv plana za reformu pravosuđa]. To su bili neoliberalni protesti – prilično konzervativni ili orijentisani na status quo. Ali mogao sam svake sedmice doći i marširati s njima u svojoj majici s porukom protiv okupacije. Ni u jednom jedinom trenutku nisam zbog toga morao trpiti sranja. Mislili smo: „Mi smo legitimna margina, ali smo dio grupe.“ Ali definitivno se slažem s Yael da to više nije slučaj.

Došlo je do male promjene od okončanja posljednjeg primirja krajem novembra, sada se stradanja u Gazi bar donekle prepoznaju kao takva. Ali to je veoma teško. Reći ću, međutim, da su protesti za oslobađanje talaca dali Izraelcima na ljevici način da – govoreći: „Vratimo Izraelce kući“, u šta i ja potpuno vjerujem – kažu i: „Okončajte rat” ili „Primirje” ili: „Pronađimo način da o uništavanju Hamasa govorimo na način koji ne zahtijeva uništavanje pola Gaze”. Za mene je, barem, postojalo mjesto gdje mogu otići i čuti da ljudi koji nisu ni ljevičari govore: „Svi za svakoga“ – razmijenite sve taoce i naprosto okončajte ovaj dio borbe.

Mnoge ankete pokazuju da su Izraelci skrenuli udesno. Ali su iste te ankete pokazale da je Bibi [premijer Benjamin Netanyahu] gotov i da će većina glasati za Bennyja Gantza. Ne kažem da je Gantz neki radikalni ljevičar, ali mislim da to ipak nešto znači.

U isto vrijeme je došlo do daljnjeg nazadovanja. Kad se Izrael „povukao“ iz pojasa Gaze [2005. godine], pravi ljevičari su uvijek govorili da to ne može biti jednostrano povlačenje – da to mora ići uz neku vrstu pregovora s Palestinskim vlastima, inače će to jednostavno stvoriti situaciju koja će ojačati Hamas i povrijediti umjerene. Kako se i dogodilo. A ipak je narativ izraelskog mainstreama postao: „Šta hoćete od nas? Napustili smo Gazu, a vi ste ipak ovo uradili.”

Leifer: Zanimaju me ti protesti za oslobađanje talaca. Izdaleka ih ljudi često vide kao jedini izraz neslaganja u Izraelu oko toga kako se vodi rat. U kojoj mjeri sve troje smatrate da ostatak izraelskog društva razumije prirodu ratnih ciljeva koji pretpostavljaju totalni poraz protivnika? Da su totalno bombardovanje i uništavanje Gaze i vraćanje ostatka talaca međusobno isključivi ciljevi? Je li to potencijalno linija neslaganja koja bi mogla biti učinkovita? Ili su pozivi na rat previše glasni?

Berda: Vidimo da ljudi izlaze na ove proteste. To je jedina svijetla tačka koju imamo, kao ljevičari. Moramo to iskoristiti. Vlada nema plan da taoce vrati bez prekida vatre. Oni nemaju plan koji podrazumijeva brigu za sigurnost talaca, ili svih Izraelaca.

Proteste za taoce vode ljudi koji su „za život“, naspram onih koji su „za smrt“.

Ali vlada ima neki plan, a to je „odlučujući plan“ ministra finansija Bezalela Smotricha [koji podrazumijeva aneksiju Zapadne obale i Gaze i protjerivanje Palestinaca koji se opiru]. I planiraju da postave naselja u Gazi. To je jedini plan koji imaju.

Cook: Možda sam previše optimističan, ali ipak nisam siguran da je izgradnja naselja u Gazi dio plana. U strateškom smislu, plana nema. Te odluke donose političari. Sve je to vrlo površno i cinično. Mislim da je Netanyahuov cilj da uhvati Yahya Sinwara [šefa Hamasa u Gazi] i doživi svoj trenutak u stilu hvatanja Sadama Huseina. Za taj će trenutak Netanyahu učiniti sve, bez obzira na cijenu.

O taocima: čini se da su Izraelci uspjeli razdvojiti dva dijela svog mozga. Htjeli bi da bombarduju sva ta razna područja Gaze, ali i da taoce vrate kući. Taj rascjep u mozgu zabrinjava. Usto smo čuli da ponuda Hamasa za prekid vatre postoji još od sredine oktobra. Ali u Izraelu se priča da se Hamas tih žena i djece nikad ne bi odrekao da Izrael nije učinio ono što je učinio u sjevernoj Gazi. Mnogi vjerojatno vjeruju da je to istina. Ali ozbiljni novinari kažu da to nije tako.

Abed: Službeni je narativ da će civilno društvo u Gazi na kraju zbog žrtava uvjeriti Hamas da odustane. Zamislite koliko je ovaj način razmišljanja izopačen. Mi smo dio izraelske javnosti koja protestuje već deset mjeseci, u režimu u kojem imate visok stepen slobode govora i udruživanja, a još uvijek nismo uspjeli svrgnuti vladu. Dakle, ideja da ljudi mogu svrgnuti Hamas zato što ih Izrael bombarduje – ma u kojem je svijetu to moguće? Ali izraelski zvaničnici upravo tako opravdavaju ubijanje civila.
Berda: Izrael već decenijama prolazi kroz vrlo metodičan proces inženjeringa javne percepcije Palestinaca kao podljudi. Mada zbog društvenih mreža ne možete potpuno pobjeći od stvarnosti onoga što se dešava u Gazi, izraelska javnost jedva da je izložena zločinima koji se tamo čine.

Na Kanalu 14 [grubi ekvivalent Fox Newsu], koji je sad po gledanosti drugi u Izraelu, vidite brojače ubijenih „terorista“, što uključuje sve žrtve – svu djecu i sve žene.

Mi se, kao ljevičari, borimo protiv ove velike mašinerije. Ne radi se tu čak ni o lažnim vijestima, nego o načinu na koji javnost sve ovo percipira, skroz odvojeno i od realnosti Palestinaca i od naših interesa kao izraelske javnosti. Mnogo će rada trebati da se ova paradigma promijeni. Ona me jako obeshrabruje, ali moj mehanizam preživljavanja je: „Kako da to promijenimo?“ Zato što ja ovo ne mogu prihvatiti. Moramo naučiti da nadvladamo poriv da izraelskoj javnosti držimo moralne poduke i istovremeno shvatiti njihovo emocionalno stanje. Ali jako je teško i ljudima pružiti potpuno drugačiji skup informacija, drugačiju percepciju života, naše stvarnosti.

Leifer: U međunarodnoj ljevici postoji argument koji glasi otprilike ovako: Izraelska ljevica je marginalna. Izraelsko društvo je postalo tako militarizovano i toliko ravnodušno prema palestinskoj patnji da saradnja s izraelskim ljevičarima strateški nema smisla. Ali čini se, barem meni, da će bilo kakva promjena unutar Izraela zahtijevati da se ljudi poput vas organizuju i promijene javno mnijenje. A šta se događa ako ljevica u inostranstvu potpuno otpiše izraelsku ljevicu?

Abed: Sad mnogi govore: „Problem su progresivci“, što je prilično nevjerovatno. To se uklapa u desničarski narativ. Učinke toga vidim u akademskoj zajednici – poput ideje da je postkolonijalizam sad antisemitski. Neki izraelski akademici govore da su se „probudili“ iz postkolonijalne teorije i da je više neće koristiti. Ova vrsta „buđenja“ posvuda se dešava.

Po meni je ključno pitanje možemo li ovo mjesto uopšte promijeniti? Je li to moguće? Ili je sve predaleko otišlo? Pretpostavka da se izraelsko društvo ne može promijeniti predstavlja i jedan od problema kampanje Bojkot, deinvestiranje, sankcije. A pod tom pretpostavkom se više ni ne odvijaju važni razgovori između Izraelaca i Palestinaca. Situacija se pogoršava.

A opet, zašto trošiti vrijeme na ono što govori međunarodna ljevica? Mi moramo zaustaviti rat, spasiti ljude, spasiti zemlju od autoritarne rekonstrukcije, od potpunog desetkovanja socijalnih službi. Čeka nas puno posla. Nemam ja vremena da sjedim i traćim vrijeme boreći se s nekim dalekim idiotom. Kakvi su vaši ulozi u ovome? Želite li da ljudi žive ili da ljudi umru? Šta je životvorno? Šta legitimizira više smrti? Šta stvara polarizaciju iz koje nema povratka? Moramo učiniti mnogo toga, a nemoguće se angažovati na svim frontovima.

Cook: Ja Izrael ne smatram posebno patološkim. Ali sam vrlo kritičan prema nesposobnosti Izraelaca da vide drugu stranu. Politički gledano, pokušavam Izraelcima predstaviti pragmatične, a ne moralizirajuće argumente. Jedna od istinski ključnih stvari koje pokušavam naglasiti jest da put kojim je Izrael krenuo, s ovako ogromnim brojem civilnih žrtava, ide pravo na ruku Hamasu. Ovo je pogrešna politika, čak i na najpraktičnijoj razini.

Mislim i da posljednjih nekoliko godina izraelska ljevica mnogo govori mimo američke ljevice. Ja, na primjer, napišem tweet kao „Okupacija mora završiti“ i svi ovi ljudi u Americi potvrde „Da, okupacija mora završiti“ – samo što ja nisam shvatao da oni govoreći o okupaciji misle sve, dok ja sam govorio o napuštanju naselja na Zapadnoj obali. Mislim da je i to problem.

Potpuno se slažem s Yael da „blaćenje progresivaca“ ide na ruku desnici. Ali vidimo i kako je cijela izraelska javnost progutala one slike radikalne ljevice iz cijelog svijeta. Te slike stvarno štete ljevici unutar Izraela, jer desnica onda kaže: „Vidite? Ne govore oni o miru, ne govore o suživotu nego o Od rijeke do mora.” Mislim da kad vide palestinske zastave i samo palestinske zastave, bude ono: „Ah, pa ovo je čisti nacionalizam. To je rat između moje i tvoje zastave.”

Očito da nisu svi takvi. Ali nadam se da će s američkom ljevicom, nakon što se ovaj rat završi, doći do suštinske diskusije o tome šta su tačno naši ciljevi za budućnost. Ima trenutaka kad osjećam da su zamagljene granice između samog Izraela i okupacije. Na tom zamagljivanju izraelska desnica radi mnogo godina: njihov argument je da nema razlike između naseljenika južno od Hebrona [na okupiranoj Zapadnoj obali] koji Palestince napada i pali im maslinike i izraelskog ljevičara iz Haife koji svoje dijete šalje u dvojezičnu školu.

Ja predajem na Univerzitetu u Haifi, i nije savršeno, unutar zelene linije ima mnogo sjebanih sranja. Ali između toga i onoga što se dešava na okupiranim teritorijama postoji velika razlika.

Abed: Već mi s njima diskutujemo. Ne znam je li to dovoljno. Ja sam obavila najmanje pet brifinga za preko četrdeset američkih organizacija, uključujući Black Lives Matter, Sunrise i IfNotNow.

Palestinski oslobodilački pokret pokušava nam reći nešto vrlo važno. I nikada to ne bih diskreditovala ni sudila o tome šta se tamo dešava. Gnjev je vrlo stvaran. Kolektivna trauma je vrlo stvarna. Većina mojih borbi zapravo se odvija s ljudima u palestinskoj dijaspori koji žive u nekim teoretskim fantazijama o oslobođenju.

Palestinsko oslobođenje je decenijama ozbiljno diskreditirano, delegitimizirano i prešućivano. Moramo shvatiti da ova sadašnja eksplozija popularnosti ima veze s tim. Ipak, šta zapravo pokušavate učiniti? Želim biti pravedna, ali ne možemo si priuštiti samo da budemo pravedni. Želim i javno pokazati koliko sam zapravo ljuta. Ali mi nemamo tu privilegiju.

Ljudi me pitaju šta je s izbjeglicama? Šta je sa istorijskom pravdom? Kao Palestinka u Izraelu, ja imam tu odgovornost za kolektivno oslobođenje Palestinaca. I vjerujem da bi nas ovo trebalo dovesti do primirja usmjerenog na rješenje. Moramo odmah zaustaviti nasilno ugnjetavanje.
Ali mi je u Michiganu jedan izbjeglica rekao: „Nikad se neću upuštati ni u ikakve razgovore o miru s Izraelcima dok ne riješimo pitanje prava na povratak.“ Nisam se naljutila na njega, jer razumijem njegove razloge. Ali šta sada govore djeca u Gazi? Mislite da je to njihova aktuelna poruka?
Naša misija mora biti izgradnja političke volje. A da bismo to ostvarili, moramo razumjeti i priznati ključnu ulogu izraelskog društva. Zbog vlastitog interesa. Zbog svijesti o razlikama u snazi. Neće biti oslobođenja bez izgradnje političke volje unutar izraelskog društva. Neće biti mira. Dakle, koja nam je poruka? Koga pokušavamo uvjeriti? Ko nam je publika i šta nam je misija?

Berda: Ja godinama radim s organizacijom Zemlja za sve [A Land for All predlaže model konfederacije s dvije države].

Pravo na povratak vrlo je važan faktor. Pitala si mislimo li da dijete u Gazi razmišlja o ovim stvarima? Naravno, ti to znaš bolje od mene. I istina je da je pravo povratka, „od rijeke do mora“, većini Izraelaca slika potpunog uništenja. Ali u stvarnosti postoji više značenja. Svi možemo imati demokratiju i svi možemo ovdje živjeti.
Abed: Ali trenutno si ne možemo priuštiti kompleksne razgovore. Kao organizatori zajednice, nemamo tu privilegiju.

Berda: Samo kažem da ne treba zaboraviti da postoje oni koji preplašene ljude pokušavaju još više uplašiti – to su oni koji stalno i iznova mobilišu sve strahote 7. oktobra, da bi bili sigurni da više niko ne može imati vjere u ljudskost. Moramo to primijetiti i osporiti. Tu se ne radi o moralnim lekcijama, nego o spremnosti na kritički stav. Potrebna nam je kritika, ali i saosjećanje.

Abed: To svakodnevno doživljavam. Moguće jest, ali je vrlo složeno. Organizovanje se uveliko razlikuje od javnog narativa.

Berda: Da. Pokušavam govoriti o pravu na povratak i reći ljudima da je Pojas Gaze stvoren 1948. godine; to je kreacija Nakbe. Da ljudi tamo govore o pravu na povratak kao dijelu svoje priče. Šta to znači? Znači li to da će zauvijek biti rat? Ili postoji mogućnost da se to riješi? Možemo li zamisliti drugačiji život? Možemo li zamisliti kako razmišljaju drugi ljudi? Ljudi u Izraelu će vam reći: „Moje srce je zatvoreno. Nemam empatije. Ne mogu slušati.” I oni to ozbiljno misle. Srca su im zaista zatvorena. Stvarno ne mogu slušati. Ali se onda postavlja pitanje kako im reći nešto što im govori: prije svega, vi ste sigurni. Što međunarodna ljevica ne želi reći Izraelcima.

Abed: Ja stalno ponavljam da je za oslobođenje Palestine neophodna sigurnost Jevreja, i obrnuto. I to govorim objema stranama. Jeste li za Izrael? Morate osloboditi Palestince. Jeste li za Palestinu? Morate razgovarati o sigurnosti Jevreja. To je priča mnogo šira od priče o taocima. To je mnogo veći pomak u koncepciji. To je vrlo jednostavna jednačina i ponavljam je kao luda. To je osnova nove ljevice koju treba uspostaviti. Kad se govori o miru i okončanju okupacije, to ima veze s tim dubokim egzistencijalnim interesom i potrebom.

Leifer: Kako se razgovori poput ovih koje vodimo pretvaraju u praktičnu politiku? Kako smo već spomenuli, sljedeći izbori neće biti samo glasanje „da Bibi“, „ne Bibi“. Istovremeno se čini da se javni diskurs na ekstreman način pomiče udesno – ali ćete u izvjesnim trenutcima čuti i iznenađujući komentare novinara i analitičara koji kažu: „Za ovo je potrebno političko rješenje, status quo se ne može nastaviti.”
Možda će se ukazati neke svijetle tačke, ali trenutno ima jako malo formalizovane organizacije. Laburisti i Meretz funkcionalno ne postoje; Hadash radi važan posao i još uvijek ima svoje predstavnike, a možda ponovo može oživjeti Zajednička lista [savez četiri stranke s arapskom većinom]. Ali sve to skupa ipak ne predstavlja mnogo. Kako se nosite s nedostatkom političkih opcija kad je potreba promjene tako velika? Je li ovo posljednja prilika da se široj izraelskoj javnosti iznese argument da se ova paradigma upravljanja okupacijom ne može nastaviti?

Cook: Mnogi se slažu da se konfliktom više ne može upravljati kao dosad.

Bilo je mnogo kritika na račun Netanyahua i njegovog izbora da tokom cijele svoje političke karijere podržava Hamas, da ga podupire kako se nikada ne bi dozvolilo postojanje održive Palestinske uprave koja bi mogla postići rješenje o dvije države.

Koliko god strašno reći, pretpostavljam da su šanse da se pojavi neka vrsta rješenja sada veće nego prije 6. oktobra. Prije toga su Izraelci vjerovali: „Ovako možemo zauvijek. Mi ćemo samo upravljati okupacijom. Mi zapravo ne plaćamo nikakvu cijenu za to.” Ali biće potrebni ljudi dovoljno politički hrabri da ustanu i poguraju taj kompromis.

Da ste mi prije 7. oktobra rekli da će se dogoditi nešto tako strašno, očekivao bih građanski rat između jevrejskih i palestinskih Izraelaca. Mada je bilo mjera restrikcije, to se nije dogodilo. Čak i na mainstream TV-stanicama postoji razumijevanje da je Hamas napao sve – a ne samo Jevreje. Neki su počeli govoriti da možda trebamo ukinuti zakon o nacionalnoj državi [koji je učvrstio definiciju Izraela kao isključivo jevrejske države]. Sad je Mansour Abbas [arapsko-izraelski političar] omiljen u određenim izraelskim krugovima. To je znak da je koalicija moguća. Stvari neće biti kakve su bile. Nastaće vakuum i kao politička alternativa ga trebamo popuniti nadom i konstruktivnim idejama. Usto nam stvarno treba da Donald Trump ne pobijedi na slijedećim izborima.

Berda: Ja sam i prije 7. oktobra, na protestima protiv reforme pravosuđa čula od mnogo mladih ljudi da namjeravaju ući u državnu službu, postati dio vlade i kreiranja politike. Da više ne ide to da samo mrziš ono što se dešava i o tome šutiš, kako su mnogi radili posljednjih dvadeset godina. Vidjeli smo, na neki način, radikalizaciju vojske, radikalizaciju državne službe. Ljudi su o okupaciji na Zapadnoj obali shvatili stvari koje su ranije ignorisali.

Ima dana kad se probudim i odmah pomislim: „Kako da nađem posao u SAD-u i izvučem djecu iz ovog pakla?“ A sutradan se probudim i pomislim: „Da uđem u politiku? Hoće li iko čuti ono što imam reći?”

Ja s ovim mjestom imam hiljadu veza. Ali drugi nemaju. Doživjeli smo odljev ljevičara; moramo naći način da ljude zadržimo, a to možemo samo ako postoji nada.
Za sada je dobro imati model jevrejsko-arapskog partnerstva, čak i ako je uslovljen, čak i ako je depolitiziran, čak i ako nije socijalistički. Mislim da će nam omogućiti da modeliramo ljevicu kakvu želimo, da će nam otvoriti prostor, da ne ostanemo na margini. A kada kažem „mi“, mislim na ljevicu koja je socijalistička, progresivna, jevrejska i palestinska, ljevicu koja govori o miru, okupaciji, socijalnoj pravdi i blagostanju. Vrlo je važno da jaka socijalistička partija, ili dvije, smisle plan za obnovu u korist sigurnosti i života.

Za to će trebati puno vremena. Mislim da se svi osjećamo veoma usamljeno. Pomirila sam se s tim da više nema Meretza i Laburista. Mi ništa ne obnavljamo. Mi gradimo nešto novo.

Cook: Sad je mnogim Izraelcima jasno da je Hamas ono što je učinio mogao učiniti zato što su sigurnosne snage preusmjerene na Zapadnu obalu da bi štitile naseljenike. Srž je pozicije izraelske ljevice, od samog početka, da naselja ne obezbjeđuju sigurnost. Dakle, po meni, sad se otvorila mala pukotina koju moramo iskoristiti. Fanatici na Zapadnoj obali i radikalni naseljenici i svi koji žele zapaliti Bliski istok velika su prijetnja svima u Izraelu.

Leifer: Kakva je mogućnost povratka na mnogo intenzivnije proteste ako Netanyahu odluči da ne podnese ostavku?

Cook: Definitivno mogu zamisliti situaciju, ako i kada se rat završi, u kojoj će Netanyahuu biti teško da izađe iz kuće. Ljudi su užasno gnjevni, posebno oni čije su porodice ubijene ili kidnapovane. Oni će među mainstream Izraelcima imati moralni autoritet.

Abed: Doći će do eksplozije ogromne mržnje i gnjeva prema Netanyahuu.

Berda: Voljela bih da sam optimistična kao vas dvoje. Ja vjerujem da oni spremaju građanski rat. I vjerujem da će se boriti do smrti. Voljela bih da griješim. Voljela bih da je ovo previše apokaliptično. Ali nisam sigurna da će on koristiti demokratska sredstva.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: Izdanje ZIMA 2024.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

27/02/2024