S engleskog prevela: M. Evtov

„Niko nije pošteđen, čak ni novorođenčad.“

Ovako je Adila Hassim, govoreći na Međunarodnom sudu pravde (eng. ICJ) u Hagu, opisala namjerno uništavanje palestinskog života koje se događa u Gazi. Hassim je jedna od šest advokata koji zastupaju Južnu Afriku u apelu na ICJ, pravno tijelo Ujedinjenih nacija, da naredi zaustavljanje izraelskih napada na Gazu.

Južnoafrička Republika tvrdi da Izrael čini genocidna djela zabranjena Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, poznatijom kao Konvencija o genocidu. Kao potpisnik Konvencije o genocidu, Izrael je prihvatio nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) u njenom provođenju. Budući da države imaju afirmativnu obavezu sprečavanja genocida, ICJ priznaje pravo potpisnica Konvencije o genocidu da protiv druge potpisnice podnese tužbu ako vjeruje da ova provodi genocid.

Tvrdeći da je Izrael prekršio Konvenciju o genocidu, južnoafrička advokatica Hassim predočila je sudu crnu statistiku izraelskog pokolja.

Osim ovoga, šezdeset hiljada stanovnika Gaze ranjeno je ili osakaćeno i, kako je istakla Irkinja Blinne Ní Ghrálaigh, druga članica južnoafričkog pravnog tima, mnogi od njih nisu ranjeni samo jednom, nego po nekoliko puta.

Izraelski „genocidni napad“, primijetila je Ní Ghrálaigh, iznjedrio je „užasnu novu kraticu“ za ranjeno dijete: WCNSF, Wounded Child – No Surviving Family (ranjeno dijete bez preživjele porodice).

Južnoafrički pravni tim dokumentovao je ne samo razmjere smrti i razaranja, nego i metode kojima se provode. Izrael je od početka rata bacao prosječno šest hiljada bombi sedmično. Ispalio je dvije stotine ili više bombi od dvije hiljade funti [907 kg – „koriste se kad su poželjni maksimalni efekti eksplozije i eksploziva“ – prim. prev.], pri čemu nije štedio ni izbjegličke kampove. Izraelsko bombardovanje, jedno od najvećih u modernoj istoriji, bilo je šokantno smrtonosno jer je Gaza jedno od najgušće naseljenih područja na Zemlji – više od 80 posto njenih stanovnika su izbjeglice.

Kako je Hassim rekla Sudu:

Palestinci u Gazi izloženi su nemilosrdnom bombardovanju gdje god da se nađu. Ubijaju ih u njihovim kućama, na mjestima gdje traže sklonište, u bolnicama, u školama, u džamijama, u crkvama i dok traže hranu i vodu za svoje porodice. Ubijaju ih ako se nisu uspjeli evakuisati, ali i na mjestima na koja su pobjegli, pa čak i dok pokušavaju pobjeći duž ruta koje Izrael proglasi „sigurnim“.

Nesnošljivi uslovi života

No ne radi se samo o brutalnom bombardovanju.

Osim raseljavanja, brutalna vojna kampanja Izraela izazvala je i gladovanje, dehidraciju, širenje bolesti i kolaps ionako krhkog zdravstvenog sistema Gaze. Južnoafrička Republika tvrdi da je to učinjeno s namjerom. Izrael ne samo da svojim opsežnim bombardovanjima otežava isporuku pomoći, nego i – budući da kontroliše granični prelaz – aktivno sprečava dostavljanje dovoljnih količina pomoći.

Dok je Južnoafrička Republika pred sudom iznosila argumentaciju da su izraelska masovna ubistva Palestinaca, izraelsko uskraćivanje pomoći i izraelski napadi na zdravstvenu infrastrukturu doveli do genocidnih djela, Izrael je ta ista djela i dalje provodio. Istog dana kad je Južnoafrička Republika iznijela argumente na usmenom pretresu, Izrael je na svojoj granici blokirao UN-ovu humanitarnu pomoć, uskratio medicinsku misiju Svjetske zdravstvene organizacije i ubio četiri palestinska vozača hitne pomoći; Palestinski Crveni polumjesec tvrdi da su ta ubistva bila namjerna.

Tužba Južne Afrike

U ovoj fazi postupka se od ICJ-a ne traži da definitivno odluči da li je Izrael izvršio genocid. Ako su prošli slučajevi neki pokazatelj, takvo će određivanje trajati godinama. Prema Konvenciji o genocidu, ICJ može, a to je već i činio, narediti takozvane „privremene mjere“. Laički rečeno, ICJ ne mora dozvoliti da neko vrši vjerovatni genocid dok se protiv njega vodi dugotrajan pravni proces.

Iako će se o meritumu konačno odlučiti kasnije, Južnoafrička Republika je jasno postavila okvir za tvrdnju da je Izrael počinio genocid. Genocid nije samo masovno ubijanje, nešto što izraelsko razaranje bez presedana u Gazi očito jest. Definicija genocida podrazumijeva genocidnu namjeru – mora se dokazati namjera počinitelja da uništiti određenu nacionalnu, rasnu, vjersku ili etničku skupinu u cjelini ili djelimično.

Argumente za genocidnu namjeru iznio je Tembeka Ngcukaitobi. Njegova argumentacija je dvojaka.

Ngcukaitobi je prikazao i onaj zloglasni snimak izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji vojnicima govori: „Ne zaboravite šta vam je učinio Amalek”, što je referenca na biblijsku priču u kojoj Bog poziva Šaula da se Amalečanima osveti tako što će pobiti njihove „muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce“. Netanyahu je ovu naredbu ponovio i u pismu izraelskim vojnicima. Južnoafrički pravni tim prikazao je i široko rasprostranjeni video izraelskih vojnika koji plešu i pjevaju o tome kako će u Gazi slušati samo jednu zapovijed: „izbrisati sjeme Amalekovo“.

Jedan od najjezivijih dokaza odnosio se na bizarni slučaj podizanja vojničkog morala. Izrael je pozvao svog najstarijeg rezervistu, devedesetpetogodišnjeg Ezru Yachina, da obuče uniformu i razgovara s izraelskim vojnicima. Yachin je veteran masakra u Deir Yassinu. Prije stvaranja Izraela, 9. aprila 1948. godine, cionističke milicije su napale selo Deir Yassin, poklale tamošnje civile i to selo praktično izbrisale s mape. Iskazi i počinitelja i preživjelih uključuju priče o Palestincima koji su bili vezivani za drveće i živi spaljivani, ili postrojavani uza zidove i košeni mitraljezima. Bilo je i optužbi za silovanja i seksualno nasilje nad palestinskim civilima. Deir Yassin nije jedino palestinsko selo iskorijenjeno tokom Nakbe, ali su upravo izvještaji o masakru u Deir Yassinu natjerali mnoge Palestince na bijeg, što ih je učinilo izbjeglicama.

Prisustvo veterana jednog od najozloglašenijih antipalestinskih masakara već i samo po sebi šalje poruku. Ali je Yachin u svom obraćanju vojnicima i jasno poručio:

Pravni tim i predstavnici Južne Afrike kontinuirano su insistirali na tome da se sadašnji genocid mora razmatrati u ovom dužem, sedamdesetpetogodišnjem kontekstu. Vusimuzi Madonsela, južnoafrički ambasador u Nizozemskoj, započeo je postupak govoreći o „tekućoj Nakbi palestinskog naroda“ koja je počela od osnivanja Izraela 1948. godine, i naglasio da se Palestinci i unutar Izraela i unutar Okupiranih palestinskih teritorija suočavaju s apartheidom.

Izraelska odbrana

Pravni tim Južne Afrike je tokom iznošenja argumentacije preventivno odgovorio i zašto i protiv Hamasa nije pokrenuo postupak zbog napada 7. oktobra (ali ga je osudio i u pismenim i u usmenim argumentima), napominjući da ICJ nema ovlasti nad nedržavnim akterom.

Advokati Izraela su se upustili u mješavinu poricanja zločina, okrivljavajući Hamas i opravdavajući postupke Izraela. Tal Becker, pravni savjetnik izraelskog ministra vanjskih poslova, optužio je Južnoafričku Republiku da je tvrdeći da je poginulo više od 23.000 Palestinaca navela neprovjerene brojeve dobijene od Hamasa. (Brojke su iz ministarstva zdravstva Gaze.) Tvrdili su i da Južnoafrička Republika nije spomenula koliko je među poginulima militanata, Palestinaca koje je ubio Hamas, civila koji su pomagali u ratu i drugih legitimnih ciljeva.

Becker i Galit Raguan, drugi član izraelskog pravnog tima, slične su argumente iznijeli i o broju uništenih kuća. Tvrdili su da su neki domovi bili legitimni vojni ciljevi koje je uništio Izrael, a drugi zgrade je oštetio Hamas, bilo nagaznim minama ili neispaljenim raketama.

Izraelski pravni tim nadalje je tvrdio da su vozila hitne pomoći korištena za prebacivanje boraca, a pošiljke humanitarne pomoći za krijumčarenje oružja. Tvrdili su da je Hamas škole, zgrade UN-a, bolnice i džamije pretvorio u vojne ciljeve – skrivajući oružje, na primjer, u dječje sobe i inkubatore. Odbrani vojnih akcija na bolnice posvetili su izuzetno mnogo vremena, insistirajući na tome da je Hamas koristio bolnice kao zapovjedne centre, za skladištenje oružja i skrivanje talaca, te tvrdeći da su mnogi bolnički radnici hamasovci. Izrael je i ranije iznosio takve tvrdnje, koje su ispitivanjem redovno padale u vodu.

Mada ICJ ima nadležnost nad Konvencijom o genocidu, nema nadležnost i nad drugim ratnim zločinima. Izraelska odbrana je to često spominjala, implicirajući da akcije Izraela, čak i ako jesu ratni zločini, nisu genocid. Što će reći da ne spadaju u nadležnost ICJ-a.

„Učinili smo što smo mogli. Nemojte nas zaboraviti.”

Ní Ghrálaigh je tokom svog izlaganja u ime Južne Afrike pokazala Sudu dvije fotografije, obje iste bijele ploče koja se u bolnici normalno koristi za planiranje operacija. Na prvoj fotografiji je ploča s koje su ti planovi izbrisani i na kojoj stoji samo rukom napisana poruka dr Mahmouda Abu Nujaile iz Ljekara bez granica. Poruka glasi: „Učinili smo što smo mogli. Nemojte nas zaboraviti.” Druga fotografija prikazuje istu bijelu ploču, s istom porukom, ali nakon izraelskog napada na bolnicu. U tom napadu je doktor Nujaila ubijen.

„Južna Afrika je ovdje pred ovim sudom, u Palači mira. Učinila je šta je mogla. Čini što može”, rekla je Ní Ghrálaigh ICJ-u, pozivajući Sud na djelovanje.

Izrael napada jedan od najugroženijih naroda na ovoj planeti, narod koji je raseljen, okupiran i napadnut mnogo prije ove najnovije eskalacije nasilja. Može to činiti jer uživa podršku najmoćnije zemlje svijeta, SAD-a, spremne da ovaj pokolj finansira, a njegove počinitelje prikrije. SAD-e su dale jedini veto na rezoluciju UN-ovog Vijeća sigurnosti kojom se poziva na prekid vatre.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 12/01/2024.