Piše:
S engleskog prevela: M. Evtov
Dok u SAD-u, Kanadi i Evropi raste gnjev zbog odbijanja tamošnjih lidera da zauzmu čvrst stav protiv aktuelnih izraelskih zločina nad Gazom, Latinska Amerika pokazuje kako se to radi.
Bolivija 31. oktobra objavljuje da prekida diplomatske odnose s Izraelom – prva zemlja u Amerikama koja je to učinila otkako je prije neke tri sedmice počela operacija „Poplava al-Aksa“. Bolivijsko ministarstvo vanjskih poslova u saopštenju objašnjava da tim činom „osuđuje i kao nelegitimnu odbacuje agresivnu i nesrazmjernu izraelsku vojnu ofanzivu u Pojasu Gaze, ofanzivu koja prijeti međunarodnom miru i sigurnosti“.
Istog dana kolumbijski predsjednik Gustavo Petro objavljuje da opoziva kolumbijskog ambasadora u Izraelu. „Ako Izrael ne zaustavi masakr palestinskog naroda, mi ne možemo biti pristutni u Izraelu“, sažeto objavljuje na Twitteru. Petro je posljednjih sedmica bio jedan od najglasnijih kritičara izraelskih akcija.
Jedna je stvar kad revolt izraze Bolivija i Kolumbija koje su na lijevoj strani latinoameričkog „drugog vala“ progresivnih vlada, ali onda i predsjednik Gabriel Borić – očito umjereniji, posebno u vanjskim poslovima – objavljuje da i Čile opoziva svog ambasadora: „Čile energično osuđuje i s velikom zabrinutošću primjećuje da ove vojne operacije – koje u ovom trenutku predstavljaju kolektivno kažnjavanje palestinskog civilnog stanovništva u Gazi – ne poštuju temeljne norme međunarodnog prava, što dokazuje preko osam hiljada civilnih žrtava, uglavnom žena i djece.”
U odvojenoj objavi tog istog 31. oktobra, Borić je sažetiji:
Tri dana kasnije, 3. novembra, Honduras objavljuje da i oni povlače svog ambasadora.
"Ili ste s nama ili s teroristima"
Otada su i ostale zemlje ove regije podržale ovakve stavove u izjavama kojima osuđuju izraelsku agresiju. „Ništa ne opravdava kršenje međunarodnog humanitarnog prava i obavezu zaštite civilnog stanovništva u oružanim sukobima, bez razlike“, stoji u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova Argentine, koje posebno naglašava svoju osudu izraelskog bombardovanja izbjegličkog kampa Jabalia.
Veto SAD-a na rezoluciju Vijeća sigurnosti – koju je predložio Brazil, a trebala je pozvati na humanitarnu pauzu za ulazak vitalnih zaliha u Gazu, Meksiko je kritikovao kao „neprihvatljiv“, ali je onda otišao i korak dalje – Alicia Buenrostro, predstavnica Meksika u UN-u, rekla je da bi izraelski neselektivni napadi na civile „mogli predstavljati ratne zločine”.
Izrael je na sve ovo reagovao deprimirajuće predvidljivo. Boliviju je optužio za „kapitulaciju pred terorizmom i pred režimom iranskog ajatolaha“ pa onda značaj prekida diplomatskih odnosa pokušao umanjiti kazujući da oni nisu ni imali nekih osobitih odnosa (Bolivija je i 2009. godine prekinula odnose s Izraelom – i tada zbog djelovanja Izraela u Gazi). Što se tiče Kolumbije i Čilea, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova reklo je „očekuje“ da ove zemlje „podrže pravo jedne demokratske zemlje da zaštiti svoje građane… a ne da se pridružuju Venezueli i Iranu u podršci Hamasovom terorizmu.”
U slučaju Meksika, čak su i blage izjave Andrésa Manuela Lópeza Obradora (AMLO) o neutralnosti nakon 7. oktobra izazvale prekornu izraelsku izjavu u kojoj se „duboko žali“ što Meksiko ne uspijeva „usvojiti energičniji odgovor” na datu situaciju. Izraelski ambasador Einat Kranz Neiger potom se preko medija oglasio da stav meksičkog predsjednika proglasi „neumjesnim“ jer „ostati neutralan u ovom slučaju podržava terorizam“. Ali taktika pritiska je imala suprotan efekat: AMLO učvršćuje svoj stav i 18. oktobra poziva na prekid vatre.
Ko je Demokratija?
Razlog što Latinska Amerika gaji simpatije za palestinsku stvar nije urođena sklonost terorizmu, kako podrazumijeva ono bombastično trućanje. Ova simpatija se temelji na kroz istoriju dokazanoj simpatiji za potlačene i kolonizovane narode, te na istoriji samog Izraela kao zastupnika američkih interesa u ovoj regiji.
U stvari je Izrael djelovao kao pogodan plašt za nezgodna ograničenja, recimo onda kad je Pinochetovu diktaturu u Čileu obučavao, naoružavao i dostavljao joj obavještajne podatke – usput postavši i njen najveći dobavljač oružja, a sve to za vrijeme američkog embarga. Izrael je održavao i dotok oružja u Nikaragvu i El Salvador tokom tamošnjih sličnih embarga, a Hondurasu je tokom vojnih režima 1970ih osiguravao najmodernije američko oružje uprkos američkim zakonima koji zabranjuju prenos vojne opreme trećim zemljama.
Izrael je kostarikansku policiju obučavao za „protivgerilsko ratovanje“ u vrijeme kad je i to bilo zabranjeno u SAD-u. Izrael je vojnu huntu u Argentini opskrbljivao oružjem i drugim materijalima uprkos činjenici da je među žrtvama hunte bio i znatan broj jevreja. Izrael je u Gvatemali pomagao u „palestinizaciji” populacije Maya, a u Kolumbiji naoružavao vojske i desničarske paravojne formacije. Te se intervencije ne zaboravljaju lako, a u ovoj regiji su sjećanja na diktature i masakre pod pokroviteljstvom država itekako svježa.
A tu je i pitanje demokratije. Svjetske elite smatraju aksiomom da su zapadnjačke demokratije superiorne latinoameričkim: po Economistovom Indeksu demokratije za 2022. godinu, na primjer, svaka zemlja spomenuta u ovom članku rangirana je niže od SAD-a, Kanade i zemalja Zapadne Evrope.
Al gle čuda, ispostavlja se da ove „inferiorne“ demokratije daleko djelotvornije odražavaju stavove svojih građana o ovom pitanju – svakako za razliku od SAD-a, gdje se dvostranačka većina od 66 posto slaže da bi njihova vlada trebala pozvati na prekid vatre, za razliku od jedva 4 posto zastupnika u Zastupničkom domu.
Velika Britanija raspravlja da li je mahanje palestinskom zastavom krivično djelo, francuski Senat razmatra nacrt zakona kojim bi vrijeđanje države Izrael postalo zločin kažnjiv ogromnim globama, a širom Evrope se propalestinski protesti kriminaliziraju i razbijaju. Imajući to u vidu, latinoameričke zemlje bi s punim pravom mogle od svojih susjeda na sjeveru i istoku tražiti da ih poštede pridika kojima su izložene zbog svojih principijelnih stavova o Palestini.
IZVOR: Jacobin
Objavljeno: 12/11/2023.