Budući da se ove godine napunilo 50 godina od velikih studentskih protesta u cijeloj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini se više pričalo o nezadovoljstvu studenata davne 1968. godine nego o političkoj svijesti današnje studentske populacije. Dok studenti u regionu okupiraju univerzitete (Hrvatska), masovno se pridružuju političkim protestima (Beograd nakon izbora) ili se bune protiv prilagođavanja akademskog obrazovanja tržišnoj logici (Albanija), o čemu je i ovaj tekst, kod nas se ne nazire nikakav studentski pokret. To ne znači da nema epizoda otpora, ali dva faktora koče razbuktavanje. Manjka organizacije s obzirom da su potencijalno najveću i najjaču studentsku organizaciju preuzele konzervativne snage pod komandom istih takvih stranak. S druge strane, fragmentaciju studenata, po raznim osnovama, prati pripitomljavanje koje rade razne domaće i strane organizacije, uz zdušnu podršku Evropske unije. Nezadovoljstvo studenata poretkom i vladavinom stranačkih elita tako je kanalisano u priču o tome da nije problem komercijalna logika sistema, nego to što kod nas nema dovoljno komercijalne logike. Bunt protiv samog sistema preokrenut je u zahtjeve za još više sistema ili, jednostavno, u masovnu emigraciju.
Piše: Philippe Alcoy
Studenti u Albaniji masovno protestuju protiv novog povećanja školarina u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope. Prosječna mjesečna plata u Albaniji iznosi 350 evra, a godišnje školarine se kreću i do 2.000 evra. Planirano uvođenje naknade za ponovno polaganje ispita vlada je bila primorana povući u pokušaju da smiri situaciju. Razgovarali smo sa Redijem Mučijem (Redi Muçi), predavačem na Fakultetu za geologiju i rudarstvo i članom Pokreta za univerzitet (Levizja Për Universitetin), jednog od organizatora protesta.
Proteklog četvrtka hiljade studenata je izašlo na ulice Tirane i drugih gradova. Kako je to počelo i šta traže studenti?
Ovo čemu svjedočimo proteklih dana direktna je posljedica neoliberalne reforme obrazovanja koja se sprovodi još od jula 2015. godine. Reforma se vodi idejom da će slobodna tržišna konkurencija među univerzitetima dovesti do povećanja kvaliteta. A zapravo su se povećale jedino školarine. Tako je u ovom semestru uvedena dodatna taksa za studente koji ponovo polažu ispit. To je bila kap koja je prelila čašu. Protesti su počeli na Fakultetu za arhitekturu i urbanizam, a već se sljedećeg dana pred Ministarstvom okupilo 15.000 studenata.
Për Universitetin je jedan od organizatora demonstracija u Tirani. Koji su vaši zahtjevi?
Pokret za univerzitet organizuje proteste protiv reforme obrazovanja još od 2012. godine, kad je ova ideja prvi put predstavljena, umjesto da se radi na uvođenju besplatnog obrazovanja na javnim univerzitetima. Skrećemo pažnju i na brojne probleme s kojima se studenti svakodnevno suočavaju: od loše infrastrukture do različitih vidova zloupotrebe položaja profesora, o čemu se dosta čulo tokom ovih protesta.
Pokret smatra da studenti mogu ostvariti svoja prava jedino odbijanjem bilo kakvih pregovora s vladom, te beskompromisnim insistiranjem na povlačenju sadašnjeg Zakona o visokom obrazovanju, što bi utrlo put novoj reformi koja bi bila zasnovana prvenstveno na zahtjevima studenata.
Kakav je danas život albanskih studenata?
Mnogi su u očajnom položaju. Školarine su među najvišim u regionu, posebno u odnosu na prosječnu platu u Albaniji. Studentski popusti ne postoje. Studentski domovi liče na katakombe iz prohujalih vijekova, pod upravom partijskih činovnika koji gledaju da iz njih, bez ikakvih ulaganja, izvuku najveću moguću dobit. Ako tome dodamo i bijedno stanje u kojem se nalaze učionice i biblioteke, protesti su trebali početi još davno.
Kako je pokret organizovan? Postoje li sastanci i mjesta okupljanja na kojima se odlučuje o strategiji?
Studentski protest je dostigao dimenzije koje nije bilo moguće predvidjeti. Trenutno demonstracijama vlada jedna vrsta pozitivnog haosa, u kojoj se svakodnevno formiraju razne grupe s različitim sloganima.
Trenutno najveći problem predstavljaju uporni pokušaji članova opozicionih stranaka da iskoriste energiju protesta u svoje političke svrhe. To često dovodi i do fizičkih konfrontacija s našim aktivistima, koji su zahvalni na podršci i zaštiti koju im pružaju sami studenti. Ipak, fascinantno je da studenti podjednako odbijaju pregovore s vladom, kao i uplitanje opozicionih političara u proteste.
Kako je reagovala vlada?
Isprva je premijer nazivao studente „budalama“ kojima ne treba poklanjati novac poreskih obveznika. Ta izjava mu je donijela više štete nego koristi, pa je ubrzo promijenio retoriku kako bi studente privolio na pregovore, pretvarajući se da s njima saosjeća i razumije njihove zahtjeve. Juče se (8. decembra) ministrica obrazovanja pokušala obratiti demonstrantima, ali su je oni povicima otjerali s trga.
U Francuskoj studenti blokiraju univerzitete, protestujući i protiv povećanja školarina za studente koji dolaze iz zemalja izvan EU, jer im je jasno da se radi tek o pripremi za opšte povećanje školarina. Imate li, u svjetlu vaših protesta, poruku za francuske studente?
Francuski studenti su s pravom zabrinuti; sjetimo se samo situacije u Engleskoj gdje je vlada Margaret Tačer (Thatcher) u prethodno besplatnom visokom obrazovanju najprije uvela visoke školarine za strance, a potom i za sve ostale. „Anglosaksonska“ aura obojila je i albansku neoliberalnu reformu. Naša borba je zajednička! I studenti se, baš kao i „žuti prsluci“, moraju suprotstaviti neoliberalnom talasu koji zapljuskuje naša društva.
Napomena uredništva LeftEast: Razgovor je izvorno objavljen na Révolution Permanente
Preneseno sa: LeftEast
Datum objavljivanja: 14/12/2018.