ZELENA EKONOMIJA: Nema ničeg zelenog u ekonomskom rastu bogatih zemalja

Piše: 

Climate & Capitalism
Uprkos tvrdnjama političara, bogate države nisu ekonomski rast pomirile s neophodnim smanjenjem emisija ugljen-dioksida zbog kojih se Zemlja zagrijava. Najnovija studija nalazi da će države koje su proglasile tzv. zeleni rast, njih 11, u prosjeku trebati više od 220 godina da svoje emisije smanje za 95%. Pri tome će njihove emisije biti preko 27 puta veće od njihovog tzv. pravičnog udjela u globalnom karbonskom budžetu, odnosno ukupne količine emisija kompatibilne s ograničenjem zagrijavanja Zemlje na maksimalno 1,5°C.
Bogate zemlje se trebaju fokusirati na blagostanje svih svojih stanovnika, a ne na rast, a rast je neophodan zemljama u razvoju – da bi im stanovništvo doseglo pristojan životni standard. No to zahtijeva promjenu kursa ekonomije: dogovor i planiranje prema potrebama društva i odmak od diktature profita manjine.@RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Nedavna postignuća u razdvajanju ekonomskog rasta i uticaja na okoliš u zemljama s visokim dohotkom političari i mediji slave kao „zeleni rast“ – tvrdeći da bi on mogao pomiriti ekonomski rast s klimatskim ciljevima. Ovo pobija Jefim Vogel, koautor novog istraživanja objavljenog u The Lancet Planetary Health: „Nema ničeg zelenog u ekonomskom rastu zemalja s visokim dohotkom.“

Istraživači su identificirali 11 zemalja s visokim dohotkom koje su između 2013. i 2019. godine postigle „apsolutno razdvajanje“, definisano kao smanjenje emisije ugljen-dioksida uz nastavak ekonomskog rasta, tj. povećanje BDP-a. To su: Australija, Austrija, Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska, Švedska i Velika Britanija. Međutim smanjenja emisija u ovim zemljama daleko su ispod onoga što je potrebno da se zagrijavanje ograniči na 1,5°C kako zahtijeva Pariški sporazum.

Jaz je dramatičan - u 11 istraženih zemalja emisije su između 2013. i 2019. godine u prosjeku smanjene za samo 1,6% godišnje. A do 2025. godine nužne su stope smanjenja od 30% godišnje.

 

RIJEČ NAUKE:
Odlomci iz studije: DOGAĐA LI SE ZELENI RAST? (IS GREEN GROWTH HAPPENING?)
Kontekst: Naučnike brine to da li se zemlje s visokim dohotkom, s njihovim visokim emisijama CO2 po glavi stanovnika, mogu dekarbonizirati dovoljno brzo da ispune svoje obaveze po Pariškom sporazumu ukoliko nastave težiti agregatnom ekonomskom rastu. Neke zemlje su tokom protekle decenije smanjile svoje emisije CO2 a povećale svoj bruto domaći proizvod (apsolutno razdvajanje). Političari i mediji su ovo slavili kao zeleni rast. U ovoj empirijskoj studiji nastojali smo procijeniti da li su ova dostignuća u skladu s Pariškim sporazumom i da li je razdvajanje usklađeno s Pariškim sporazumom dostižno.
Metode: Razvili smo i implementirali nov pristup da bismo ustanovili jesu li postignuća razdvajanja u zemljama s visokim dohotkom u skladu s Pariškim klimatskim i pravednim ciljevima. Identificirali smo 11 zemalja s visokim dohotkom koje su između 2013. i 2019. godine postigle apsolutno razdvajanje. Procijenili smo smanjenja emisija CO2 ostvarena na temelju potrošnje i stope razdvajanja tih zemalja u odnosu na stope utvrđene Pariškim sporazumom, ovdje definisane kao stope u skladu s pravičnim udjelima tih zemalja u preostalim globalnim karbonskim budžetima za 50% šanse da se globalno zagrijavanje ograniči na 1,5°C ili 1,7°C (što predstavlja donju [1,5°C] i gornju [znatno ispod 2°C] granicu pariškog cilja).
Nalazi: Smanjenje emisija koje su zemlje s visokim dohotkom postigle apsolutnim razdvajanjem daleko su ispod stopa predviđenih Pariškim sporazumom. Pri postignutim stopama, ovim zemljama u prosjeku treba više od 220 godina da svoje emisije smanje za 95%, u procesu emitujući 27 puta više od svog preostalog pravičnog udjela kompatibilnog sa zagrijavanjem od maksimalno 1,5°C. Da bi dodijeljene im udjele kompatibilne s 1,5°C postigle uz kontinuirani ekonomski rast, stope razdvajanja bi se do 2025. godine u prosjeku morale povećati za faktor deset.
Tumačenje: Stope razdvajanja postignute u zemljama s visokim dohotkom nisu adekvatne za ispunjavanje klimatskih i pravičnih obaveza iz Pariškog sporazuma i ne mogu se legitimno smatrati zelenim. Ako zeleno treba biti u skladu sa Pariškim sporazumom, onda zemlje s visokim dohotkom nisu postigle zeleni rast i malo je vjerovatno da će ga moći postići u budućnosti. Da bi postigle smanjenje emisija u skladu sa Pariškim sporazumom, zemlje s visokim dohotkom će morati slijediti strategije smanjenja potražnje, po modelu post-rasta, te preusmjeriti ekonomiju ka dostatnosti, pravednosti i ljudskom blagostanju, istovremeno ubrzavajući tehnološke promjene i poboljšanje efikasnosti. (Autori: Jefim Vogel i Jason Hickel, prilagođeno iz The Lancet Planetary Health, septembar 2023. godine)

 

Recept za klimatsku katastrofu i vladavinu nepravde

Jedan od autora studije Jefim Vogel, s Instituta za istraživanje održivosti (Univerzitet Leeds), o navodnom zelenom rastu kaže:

„To je recept za klimatsku katastrofu i daljnju klimatsku nepravdu. Nazivati 'zelenim rastom' tako izrazito nedovoljna smanjenja emisija zapravo je obmanjivanje, obično zeleno ušminkavanje. Da bi se rast legitimno smatrao „zelenim“, mora biti u skladu s klimatskim ciljevima i načelima pravednosti Pariškog sporazuma – ali zemlje s visokim dohotkom nisu postigle ništa slično, a malo je vjerovatno i da hoće.”

Vogel dodaje:

„Kontinuirani ekonomski rast u zemljama s visokim dohotkom u suprotnosti je s dvostrukim ciljem da se klimatska katastrofa spriječi i da se poštuju načela pravednosti koja štite izglede za razvoj u zemljama s nižim dohotkom. Drugim riječima, daljnji ekonomski rast u zemljama s visokim dohotkom je štetan, opasan i nepravedan.”

Po sadašnjim stopama smanjenja emisija, identifikovanim zemljama će u prosjeku trebati više od 200 godina da svoje emisije približe nuli. Pri tome će njihove emisije biti preko 27 puta veće od tzv. pravičnog udjela ovih zemalja, koji je proporcionalan populaciji zemlje, u globalnom karbonskom budžetu.

Studija ne uključuje emisije iz poljoprivrede, šumarstva i korištenja zemljišta, niti emisije iz međunarodnog zračnog i pomorskog saobraćaja. Ako bi se uključile i one, zemlje s visokim dohotkom trebale bi svoje emisije smanjivati još brže.

 

Rast razvijenih ekonomija mora stati

U svjetlu nalaza svog istraživanja, autori smatraju da pokušaji da se u zemljama s visokim dohotkom nastavi „zeleni rast“ neće dovesti do smanjenja emisija potrebnih za postizanje klimatskih ciljeva na temelju načela pravednosti, kako je dogovoreno Pariškim sporazumom, te tvrde da je umjesto toga potreban pristup post-growth – ekonomija „post-rasta”.

Koautor Studije Jason Hickel, s Instituta za nauku i tehnologiju okoliša na Autonomnom univerzitetu u Barceloni, objašnjava:
 

„Težnja za ekonomskim rastom u zemljama s visokim dohotkom čini postizanje potrebnih smanjenja emisija praktično nemogućim.
Ako zemlje s visokim dohotkom žele ispuniti svoje pariške obaveze, trebale bi usvojiti model ekonomije post-rasta: postepeno smanjiti energetski intenzivne i manje potrebne oblike proizvodnje, smanjiti potrošnju bogatih, preći s privatnih automobila na javni prevoz. Ovo smanjuje potražnju za energijom i omogućava nam mnogo bržu dekarbonizaciju.

Usto trebamo javnim finansiranjem ubrzati primjenu i povećanje efikasnosti obnovljive energije. Taj pristup može osloboditi proizvodne kapacitete – tvornice, radnu snagu, materijal – koji se mogu remobilizirati za postizanje hitnih društvenih i ekoloških ciljeva.

Za to se mogu koristiti politike poput garantovanja zelenih radnih mjesta, čime se rješava problem nezaposlenosti i svima osiguravaju odgovarajuća sredstva za život. Ekonomiju treba usmjeriti na ono što je potrebno za dobrobit, pravednost i ekološku održivost.

Ovogodišnji razorni klimatski ekstremi strašno su upozorenje. Ako želimo spriječiti još veće katastrofe, zemlje s visokim dohotkom hitno moraju preći na model nakon rasta koji smanjuje emisije, a povećava blagostanje i ostvaruje pravednost.”

 

Ekonomija nakon rasta

Njegov kolega Vogel dodaje:

„Pomjeranje težišta ekonomije s rasta na post-rast ne vodi u recesiju, ne podrazumijeva teškoće ni gubitak sredstava za život. Post-rast i bez ekonomskog rasta može osigurati blagostanje i poboljšati životni standard kroz politike kao što su garancija javnog posla, skraćenje radnog vremena, plate dovoljne za život, garancija minimalnog prihoda i univerzalni pristup pristupačnom stanovanju i kvalitetnim javnim uslugama.”

Za razliku od zemalja s visokim dohotkom, zemlje s nižim dohotkom imaju niže emisije po stanovniku, što im omogućuje da ostanu unutar granica svojih pravednih udjela karbonskog budžeta čak i dok povećavaju proizvodnju i potrošnju za ciljeve ljudskog razvoja. S dovoljnim pristupom finansijama i tehnologiji, te razvojnom strategijom usmjerenom na ljudske potrebe, zemlje s nižim dohotkom trebale bi moći ostati unutar spomenutih granica a istovremeno povećavati proizvodnju i potrošnju do razina potrebnih za postizanje pristojnog životnog standarda za sve.

Autori zapažaju i da pristup „pravičnog udjela” u preostalom globalnom karbonskom budžetu baziran na brojnosti stanovništva treba smatrati tek minimalističkim tumačenjem principa pravednosti utvrđenih Pariškim sporazumom, jer ne uzima u obzir istorijsku nejednakost u emisijama (koja se mora nadoknaditi na druge načine).

Snažnije naglašavanje pravednosti rezultiralo bi manjim udjelima zemalja s visokim dohotkom u globalnom karbonskom budžetu, te zahtijevalo još brža smanjenja njihovih emisija, čineći pristupe bazirane na rastu još neprikladnijim, a zeleni rast još nedostižnijim.

IZVOR: CLIMATE & CAPITALISM

Objavljeno: 05/09/2023.

Tekst je priređen za objavljivanje na RiDu.

FOTO: Matthias Heyde - Unsplash

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

15/09/2023