Dok u medijskim sadržajima lako prepoznajemo stranačke interese, ova druga agenda nije tako očigledna jer se predstavlja kao naš zajednički interes i naša odbrana od političke elite, a zapravo propagira sistem u kojem ćemo mi kao društvo vrlo malo odlučivati o svojoj sudbini, ciljevima i potrebama. Konkretno, propagiraju se samo ona vrsta demokratije koja drastično ograničava udio naroda u političkom odlučivanju i ona vrsta ekonomije koja ekonomske procese stavlja van kontrole društva i usmjerava naš razvoj prema interesima aktera koji upravljaju procesima u ovom dijelu svijeta. Bilo kakva kritika te agende diskredituje se kao indoktrinacija, a kritičari optužuju za neobjektivnost.
Na primjeru Argentine, o čijem se novinarstvu govori u ovom intervjuu, vidimo kako se u konsolidovanoj demokratiji, umjesto izravne fizičke prisilne, koristi materijalna egzistencija da bi se javni mediji držali na toj zacrtanoj ideološkoj liniji koja se skriva iza fraza o 'medijskim slobodama' i 'objektivnosti'.
Prevod s njemačkog: M. Manojlović
Lektorisala: M. Evtov
Carolina Balderrama je novinarka i feministička aktivistkinja. Do juna ove godine izvještavala je za argentinsku državnu novinsku agenciju Télam.
taz: Gospođo Balderrama, ovog vikenda u Buenos Airesu održava se samit G20. Vi ste tamo novinarka. Šta ovaj događaj znači za argentinske novinare?
Carolina Balderrama: Ovo je prvi put da se samit održava u zemlji kakva je Argentina – na globalnom jugu, i uz to u stalnoj privrednoj krizi. Svakodnevno svjedočimo posljedicama neoliberalne politike štednje: ukida se državna socijalna infrastruktura, a širom se otvaraju vrata špekulacijama. Proglašene su tri centralne teme ovog vikenda: budućnost rada, izgradnja „razvojne infrastrukture“, te garantovano snabdijevanje osnovnim namirnicama. Ali kakvu „budućnost“ ima rad u zemlji u kojoj su sindikalni aktivisti izloženi državnoj represiji dok nebrojeni radnici ostaju bez posla usljed zahtjeva MMF-a za javnom štednjom? Kako možemo govoriti o obezbijeđenoj ishrani dok sve više ljudi nema šta da jede? Ovo su priče koje kao novinari moramo pratiti. Samit G20 je prilika da razotkrijemo bajku o privrednom rastu i pokažemo o kakvoj farsi se zapravo radi.
Krajem oktobra u društvenim mrežama se pojavio video-snimak brutalnog hapšenja argentinskog novinara Naća Levija (Nacho Levy) nakon jedne demonstracije. Koliko je ovdje opasno baviti se kritičkim novinarstvom?
U principu nije opasno novinarstvo, opasno je učestvovati u demonstracijama. Levi je uhapšen nekih 20 blokova od mjesta održavanja protesta. Zvanično, svako ima pravo na okupljanje i protestovanje. No nakon demonstracija, počinje lov na učesnike; često i na novinare, pošto smo mi uvijek u prvim redovima – kako bismo snimili dešavanja.
Radili ste za državnu novinsku agenciju Télam, ali ste dobili otkaz. Zašto?
Nisam otpuštena samo ja. Ukupno je bilo 357 otkaza, što čini 40 posto zaposlenih. Obrazloženje: previše smo ideološki obojeni i stoga nismo pogodni za državnu službu. Hernan Lombardi, državni sekretar za javne medije, najavio je masovna otpuštanja 26. juna, preko radija. Istog jutra su nam stigla rješenja o prekidu radnog odnosa. U njima je pisalo da se radi o „strukturnim mjerama“.
Kako tumačite taj talas otpuštanja?
Mi smo bili prvi koji su izgubili posao zbog mjera štednje. Otpušteni su oni koji su najviše kritikovali politiku predsjednika Makrija (Macri). To je nastojanje da se obesnaži sistem javnih glasila i da se ušutkaju kritički glasovi.
Kako ste vi reagovali na to?
Istog dana kad su nam stigla rješenja, organizovali smo okupljanje i zauzeli dijelove obje zgrade u kojima je smještena novinska agencija. Demonstracije, štrajkovi i kampanje u društvenim mrežama trajali su mjesecima. Htjeli smo pokazati lica ljudi pogođenih ovim otpuštanjima; kampanja je nazvana #SomosTélam (Mi smo Télam). Istovremeno smo angažovali i pravosuđe, pozivajući se na prava zagarantovana Zakonom o novinarstvu, koji je rezultat dugogodišnje radničke borbe. U oktobru je sud u Buenos Airesu presudio da 138 otkaza nije zakonito. No još uvijek nisu riješeni svi slučajevi.
Kakva je vaša lična situacija?
Još uvijek nisam vraćena na posao; trenutno radim kao docentkinja na jednom državnom univerzitetu. U Argentini je trenutno gotovo nemoguće naći posao u novinarskoj struci.
Učestvujete u feminističkom forumu protiv G20. Idu li, po vama, novinarstvo i aktivizam zajedno?
Kada kažem da sam feministička novinarka i docentkinja, pod time podrazumijevam svoj društveni položaj i s njime povezan politički svjetonazor. Za mene, biti novinarka nužno znači zauzeti stav. Ne vjerujem u takozvanu objektivnost. (Lektorisala: M. Evtov)
Preneseno sa: taz.de
Datum objavljivanja: 29/11/2018