Kako je govorio Mike Davis - socijalista starog kova

Piše: 

Mike Davis
25. oktobra 2022. godine preminuo je veliki Mike Davis. Kamiondžija, fakultetski profesor, istoričar, autor, aktivista i, kako kažu njegovi prijatelji, neko koga želite kraj sebe ako upadnete u uličnu tučnjavu!
Smatrali su ga prorokom sudnjeg dana, a on nije prestao raditi za bolju budućnost, protiv apokaliptičnosti sadašnjosti. U svemu tome uvijek je govorio i djelovao kao nepokolebljivi socijalista. 
Slava mu i hvala.
@RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

U razdoblju interregnuma [period između poredaka ili vladavina, period tranzicije, op.ur.] svi citiraju Gramšija, pretpostavljajući rođenje ili mogućnost rođenja nečeg novog. Ja u to sumnjam.

Mislim da umjesto toga moramo dijagnosticirati tumor na mozgu vladajuće klase: njenu rastuću nesposobnost da postigne bilo kakvo koherentno razumijevanje globalne promjene kao osnove za definisanje zajedničkih interesa i formulisanje strategija velikih razmjera.

Ovo je u neku ruku pobjeda patološkog prezentizma (dominacije sadašnjosti) koji sve kalkulacije pravi radi kratkoročnih rezultata, da bi se super-bogatima omogućilo da za svog života potroše sva dobra na zemlji. Pohlepa je radikalizovana do te mjere da više ne treba političke mislioce ni organske intelektualce, samo Fox News i frekvenciju za emitovanje.

U najgorem slučaju, Elon Musk će naprosto povesti migraciju milijardera s ove planete.

Priroda u međuvremenu ponovno preuzima uzde istorije, uzimajući sebi goleme kompenzacije, naročito nad prirodnim i vještačkim infrastrukturama za koje su imperije nekoć mislile da ih kontrolišu.

U tom svjetlu se „antropocen“ sa svojim nagovještajem prometejskog čini posebno neprikladnim za stvarnost apokaliptičnog kapitalizma.

Proživljavamo košmarno izdanje „Velikana [koji] stvaraju istoriju“. Za razliku od vrhunca Hladnog rata kad su megalomaniji vođa protutežu donekle činili politbiroi, parlamenti, predsjednički kabineti i generalštabovi, između današnjih velikih vođa i armagedona jedva da ima sigurnosnih prekidača.

Nikad dosad nije takav spoj ekonomske, medijske i vojne moći koncentrisan u tako malo ruku.

IZVOR: Članak za The New Left Review, 07/03/2022.

(Odgovarajući na pitanje zašto sebe naziva „socijalistom starog kova ".)

Hm, „socijalist starog kova“. Rekao bih da tu iznosim tri tvrdnje. Prvo, da je socijalizam, kao uvjerenje da Zemlja pripada radu – moje moralno biće. Zapravo moja religija, one vrijednosti koje su učvrstile obaveze koje definišu moj život.

Drugo, podrazumijeva da iz godine u godinu radiš za opšte dobro.
U akademskoj zajednici ima ljudi koji sebe nazivaju marksistima i idu s konferencije na konferenciju, ali rijetko kad marširaju na protestima, odu na sindikalni sastanak, bace ciglu ili jednostavno pomognu da se opere suđe nakon dobrotvorne akcije.
Što je još gore, udostojavaju nas pouka o „pravom Marxu“ ali im nedostaju temeljno poštovanje koje je stari Maur [Marxov nadimak] imao za sve radne ljude i njegova spremnost da njih radi postane siromašni odmetnik.

Konačno, obični „socijalist“ znači poistovjećivanje sa širokim pokretom i snom, a ne s određenim programom ili taborom. Imam snažna, mada idiosinkrastična uvjerenja o svim tradicionalnim pitanjima – na primjer, o nužnosti organizacije organizatora (nazovite to lenjinizmom ako hoćete), ali i zlima birokratije i stalnog rukovodstva (nazovite to anarhizmom ako hoćete) – ali nastojim se podsjetiti da takve pozicije treba stalno preispitivati i kalibrirati prema konjunkturi, sticaju okolnosti. Čovjek stalno pregovara o skliskoj dijalektici između individualnog razuma, koji mora biti nepopustljivo samokritičan, i činjenice da je potrebno biti dio pokreta ili radikalnog kolektiva da bi, kako reče Sartre, „bio u istoriji“.

Moralne dileme i teški izbori dolaze s određenim situacijama i ne mogu se izbjeći „ispravnim linijama“.

* * *

Mislim da većina ljudi, uključujući ljevičare, vjeruje da su Marx i Engels imali detaljno razrađen model socijalističkog društva. A nisu, i zapravo su o toj temi pisali vrlo malo. Imali su skroz naučno uvjerenje da će obrisi takvog društva nastati tek u borbi protiv kapitala.

Kad je ono što se događalo za njihovog života osvijetlilo neka od načela postkapitalističkog društva – na primjer pokret za kraći radni dan, pojava proizvođačkih zadruga i participativna demokratija Pariške komune – brzo su izvukli odgovarajuće pouke, ali nisu nametali nikakve sheme.

U dva ključna pitanja, međutim, Marx je bio potpuno jasan.

Prvo, cilj socijalizma je transformacija viška rada u slobodno vrijeme raspoređeno svima jednako. „Mjera bogatstva“, napisao je u Kapitalu, „onda više nije, ni na koji način, radno, nego slobodno vrijeme.“ Takvo društvo postalo bi moguće kad stvaranje istinskog bogatstva ne bi toliko zavisilo od količine radnog vremena uključenog u proizvodnju koliko od „opšeg stanja nauke i napretka tehnologije.“

Drugo, Marx je jasno predvidio da bi potpuni razvoj nauke kao primarne proizvodne snage mogao ili osloboditi čovječanstvo ili ga osuditi na propast. Drugim riječima, ako radnički pokret ne uspije steći moć potrebnu da nauku i automatizaciju stavi u službu ljudskih potreba, one će se koristiti za podrivanje uslova opstanka čovječanstva.

Treba se samo osvrnuti oko sebe: očito je da globalno tržište više ne stvara radna mjesta nego, u ogromnoj mjeri, nezaposlenost i marginalizaciju. Urbanizacija se ubrzava, ali bez društvenog stanovanja, zdravstvene ili sanitarne infrastrukture. Infrastruktura totalitarizma – to jest digitalizacije nadzora, utamničenja i rata – stalno se revolucionira, ali milijarde nemaju antibiotike, čistu vodu i klozete. „Zeleni kapitalizam“ se silno reklamira, ali globalni karbonski otisak neumoljivo raste.

Ukratko, stojimo na ivici civilizacijske katastrofe i nazadovanja uporedivog sa Crnom smrću iz 13. vijeka ili kolumbijskim genocidom iz 16. vijeka. U bogatijim zemljama desničarski populizam, koji raste na plodnom tlu ekonomske nesigurnosti i deindustrijalizacije, okreće svoj gnjev na imigrante i globalnu sirotinju.

U toku je „trijaža“ čovječanstva i u takvim vremenima se treba zauzeti za vrstu, a ne za naciju, za neophodno, a ne za neposredno realno. Ključni problem nije rastuća nejednakost u bogatstvu i prihodima, kako to smatraju pokreti Occupy, nego privatizacija ekonomske moći koja te nejednakosti osigurava.

Budući opstanak većine svjetske populacije zahtijeva da se ekonomski viškovi stvoreni informatičkom revolucijom i globalizacijom mudro ulože u obnovu našeg životnog okruženja i ujednačavanje visokog kvaliteta života (što nije isto što i bjesomučna potrošnja).

Kako demokratizovati ekonomsku moć? Socijalisti možda još nisu pronašli način, ali jedino ga oni očajnički traže.

IZVOR: Intervju objavljen na Blogu Mohsena Abdelmoumena, 12/04/2018.
FOTO: archinect.com, via Wikimedia Commons

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

01/11/2022