Zelena tranzicija nezamisliva je bez željeznica

Piše: 

Gareth Dennis
Kako navodi autor članka, željeznicama nema premca kada je u pitanju prevoz velikih količina robe i velikog broja ljudi – nijedan drugi način transporta ne može se približiti kapacitetu, efikasnosti i sigurnosti željeznica. Zvuči opšte poznato, ali vrijedi napomenuti u trenutku kad se u BiH donosi odluka da međunarodna linija Sarajevo-Banjaluka-Zagreb nije profitabilna. A istovremeno se stotine miliona skupih kredita troše na autoputeve koji su ekonomski neisplativi, a ekološki pogubni – zato što je cestovni saobraćaj najveći izvor emisija ugljen-dioksida. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Zahvaljujući vrlo niskoj razini trenja između čeličnog točka i čelične šine, željeznice teret mogu premjestiti koristeći svega 10 do 35 posto energije za to potrebne cestovnom transportu.

Širom Evropske unije emisije stakleničkih plinova od putovanja željeznicom (po putničkoj milji) iznose tek četvrtinu emisija od putovanja automobilom i petinu emisija od putovanja avionom.

Naravno, željeznice imaju dugu i mračnu istoriju, kako u iskorjenjivanju zajednica kroz čiju su zemlju prolazile, tako i u eksploataciji radnika koji su na njima radili, i nastavljaju raditi. Širom Velike Britanije građene su nove željeznice za transport materijala dobijenih kolonijalnom pljačkom, ropstvom i dužničkim ropstvom, a eksploatisana domaća radnička klasa palila je motore i kovala oruđe carstva. Na drugom kraju lanca snabdijevanja, sirovine je vadilo autohtono stanovništvo koje od njih nije imalo ama baš nikakve koristi, a u tim zemljama su željeznice korištene za dovlačenje resursa do obale, odakle su otpremane put sjedišta imperije.

Usprkos ovoj prošlosti, željeznice moraju biti dio naše budućnosti – one su oruđe za ostvarivanje goleme društvene dobrobiti, ako se iskoriste ispravno i uz strateško sagledavanje njihove uloge u našoj ekonomiji.


Ekonomska i ekološka isplativost

Korištena u društvene svrhe sve do 1830ih, željeznička tehnologija bila je uglavnom ograničena na domaću industriju. U Veliku Britaniju su željeznice u obliku vagona stigle 1590ih i do 1760ih se postojano razvijale u fizički sistem koji bismo prepoznali kao željeznicu.

Začetak pružnog transporta s niskom razinom trenja, dakle visoke energetske efikasnosti, bilježimo još u antičkoj Grčkoj [vrsta kamene pruge, diolkos – op.ur. ] – nemojte dopustiti da vam iko kaže da su željeznice prolazna tehnologija.

Nije slučajno da pojava onoga što se generalno naziva „moderna željeznica“ u Britaniji koincidira s okončavanjem transatlantske trgovine robljem.

Tad je prema već dokazanoj tehnologiji željeznica usmjerena cijela industrija poslovnih interesa, osoblja, stručnosti i – u manjoj, ali ne manje značajnoj mjeri – kapital stečen radom robova i naknadama isplaćenih robovlasnicima [zbog gubitka zarade usljed ukidanja trgovine robljem – op.ur.].

Ali željeznice mogu donijeti i društvenu korist, naročito uz istinski demokratsku kontrolu. Suočavamo se s višeslojnom ekološkom krizom u kojoj je isprepleteno mnoštvo problema – povećane emisije stakleničkih plinova, gubitak bioraznolikosti, nedostatak resursa i zloupotreba zemljišta.

U većem dijelu svijeta, saobraćaj predstavlja znatan izvor emisija stakleničkih plinova, što se najviše odnosi na cestovni saobraćaj. U Velikoj Britaniji (kao i u većem dijelu razvijenog svijeta) saobraćaj je najveći izvor emisija: ceste čine 25 posto ukupnih emisija.
A željeznica? Samo 0,4 posto.

Željeznice mogu prevoziti ljude i robu uz minimalne emisije, s relativno malim uticajem na okoliš i s vozilima koja traju decenijama, a ne godinama, te stoga zahtijevaju manje resurse.

IZVOR: New Internationalist

Objavljeno: septembar-oktobar 2022.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

19/10/2022