Fašistima ide na ruku svjetska kriza

Piše: 

Arjun Chaturvedi
Uspon ekstremne desnice u Evropi uzburkao je političku scenu i inspiriše analizu za analizom. Je li fašizam danas onaj stari ili nešto sasvim novo? Pouka iz istorije – fašizam je izvanredno spretan putnik kroz prostor i vrijeme, vrlo prilagodljiv i hrani se krizama. A njih nam danas sigurno ne manjka. @RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

Uspon pokreta krajnje desnice, od SAD-a do Brazila i Indije, često potiče rasprave o „novom fašizmu”. Pobjeda koju je na izborima u Italiji 25. septembra izvojevala Giorgie Meloni, liderka stranke čiji korijeni jesu u istorijskom fašizmu, dodatno zaoštrava sukob između analiza fokusiranih na poređenje s prošlošću i onih koje naglašavaju konzervativne nijanse Melonijeve.

Današnje krize ipak proizvode i nove oblike reakcionarne politike koje ne liče na one od prije sto godina.

Geoff Eley je profesor savremene istorije na Univerzitetu Michigan, Ann Arbor. Pisao je opširno o istoriji ljevice i o istoriji desnice. Trenutno piše opštu istoriju Evrope 20. vijeka i novu studiju njemačke desnice, Genealogije nacizma: konzervativci, radikalni nacionalisti i fašisti u Njemačkoj, 1860–1945. (Genealogies of Nazism: Conservatives, Radical Nationalists, and Fascists in Germany, 1860–1945).

Eley u intervjuu za Jacobin govori kako se u posljednjih nekoliko decenija studije fašizma mijenjaju da bi se pozabavile porastom antidemokratskih i autoritarnih pokreta diljem svijeta. Eley objašnjava da je „fašizam” prenosiv koncept koji ima višestruko porijeklo i različite oblike koje naučnici trebaju kontekstualizirati i protumačiti, kao dio strategije za antifašizam. Eley ovdje razmatra i budućnost ljevice s obzirom na jačanje neoliberalne globalizacije i uništavanja okoliša u 21. vijeku.

[…]

AC: U svojim tekstovima se zalažete da naučnici tumače fašizam kao lako prenosiv pojam koji ima višestruko porijeklo i različite oblike. Možete li opisati glavne karakteristike fašizma koje se pojavljuju u svim istorijskim kontekstima?

GL: Moramo izolovati ono što fašizam kao vrstu politike razlikuje od drugih oblika desničarskog djelovanja i uvjerenja. Fašisti su u svakom pogledu daleko ekstremniji. Ali postoji i kvalitativni odmak od konzervativizama koji prihvata nužnost djelovanja unutar okvira liberalnog konstitucionalizma ili ustavne demokratije, bilo načelno ili radi raznih vrsta pragmatike.

Srž tog prelaza – odstupanja od uljudnosti – predstavlja okretanje političkom nasilju. Umjesto iskrene rasprave na govorničkoj tribini i dogovorenih protokola ponašanja, fašisti svoje protivnike žele potisnuti, fizički ozlijediti, pa čak i ubiti.

Drugo, fašisti preferiraju — nedvosmisleno, žestoko — autoritarnu državu u odnosu na demokratiju. Treće, protiv pluralizma koji razlike priznaje i čak im daje prednost, oni agresivno mobiliziraju isključivu ideju nacije. Ove kriterije možemo dalje razraditi. Bogato polje njihovih stavova i praksi predstavljaju mizoginija, agresivna seksualnost i nametljiva oklopljena muškost.

Još bi jedno njihovo obilježje bilo marširanje, uniforme, nošenje oružja, ratoborni kolektivizam i estetika spektakla. Ali po meni su ovi elementi primarni – ta vrsta radikalno-desnog ekstremizma koja idealizira političko nasilje u stvari koristi autoritarizam protiv pravne demokratije i trubi o isključivim oblicima patriotizma i radikalnog nacionalizma. U tome je najvažnija differentia specifica ovih elemenata. Prenose se i iz jednog vremena u drugo i s jednog mjesta na drugo – dakle ne samo u ranom 20. vijeku Evrope, već i u našoj savremenoj konjunkturi.

Onda se postavlja pitanje: kakva to vrsta krize stavlja takvu politiku na dnevni red? Kada ljude počne privlačiti ta politika, a naročito pribjegavanje političkom nasilju? Šta ih tjera da to smatraju nužnim? Kakva to kriza proizvodi fašizam?

Postoje zajedničke karakteristike koje se strukturno ponavljaju kroz različita vremena.

Ovdje moj preferirani pristup ostaje vjeran idejama Nicosa Poulantzasa [grčki sociolog, marksista, iz 20. vijeka, op.ur.]: fašizam cvjeta u uslovima posebno ekstremne dvostruke krize.

Prvo, uspostavljeni politički aranžmani više ne omogućuju stabilno i učinkovito upravljanje državom; drugo, ti vladajući aranžmani funkcionišu tako loše da gube pristanak naroda.

Kada se te dvostruke krize dogode istovremeno – kriza predstavljanja i kriza pristanka, koje vode u paralizu vlade i demokratski ćorsokak – stvaraju se vanredna stanja u kojima može jačati neka specifično fašistička politika.

AC: Tvrdite i da se fašizam klasične vrste iz 1920ih i 1930ih neće pojaviti zbog strukturalnih kriza u današnjem svijetu. Unutar ovih konteksta, kako se ljevica danas može odgovorno boriti protiv fašizma, osporavati ga ili mu se oduprijeti?

GL: Ako sam tu u pravu, onda mora biti ključna najšira moguća politička fronta demokratske odbrane. Znači, najveća moguća širina koaliranja unutar i izvan zbunjujućeg niza raznolikih progresivnih organizacija trenutno aktivnih iza ljevičarskih programa ove ili one vrste — od progresivnih klubova unutar same Demokratske stranke i drugih progresivnih stranaka, pokreta i masovnih organizacija (uključujući afroameričke, latinoameričke, starosjedilačke, azijatske itd.), preko novinskih internetskih stranica, internetskih platformi, ljevičarskih časopisa i novina i lobističkih grupa, do sve brojnijih inicijativa za odbranu glasova i naizgled stalno rastućeg mnoštva kampanja posvećenih samo jednom pitanju, uključujući mnogobrojne kampanje za feministička, reproduktivna i prava LGBTQ, za javno zdravstvo, ekološke i kampanje za rješavanje problema u vezi sa siromaštvom, za građanske slobode, protiv mržnje, za ljudska prava, te sindikate i druga tijela. To znači hitno izgraditi razgovor svih ovih obično razdvojenih mobilizacija. Tek bi se tada establišment Demokratske stanke mogao odlučnije pokrenuti u potrebnom smjeru.

To će zahtijevati: (a) intenzivno ali strpljivo koaliranje iza kulisa, kakvo se rijetko praktikuje u nepopravljivo fragmentiranom progresivnom političkom sektoru ove zemlje; (b) stalni pritisak iz baze kakav je onako dramatično izvršio pokret Black Lives Matter, jer se bez ulice „odbori koji samo sastanče“ nikada neće pokrenuti na neophodno djelovanje; i (c) nazvati opasnost od fašizma njenim pravim imenom.

Kada to tačno uraditi biće komplikovano strateško pitanje, jer odgovorno korištenje tog specifičnog jezika „fašizma“ i „antifašizma“ zahtijeva jasnu formulaciju poput one kakvu sam gore predložio.

AC: Tvrdili ste da Donald Trump može biti antidemokrat i autoritaran, ali da nema koherentnu ideologiju koja je ključni aspekt fašizma. Kako u ovom kontekstu tumačiti lik kakav je Narendra Modi, s obzirom na to da se on drži ideologije hindutve. I kako uopšte tumačiti veze između religije i fašizma?

GL: Prvo, moram razjasniti kako ja vidim „ideologiju“ samu po sebi. S jedne strane imamo uobičajenu upotrebu u svakodnevnom jeziku, koja se obično odnosi na neko poznato tijelo političkih ideja, lako prepoznatljiv program ili kodificirano tijelo dominantnih vrijednosti i uvjerenja (npr. liberalizam, konzervativizam, socijalizam itd.). U tom restriktivnijem smislu, Trump pokazuje malo dokaza koherentne ideologije, osim najizopačenijih, najbanaliziranijih i najnediscipliniranijih metoda.

S druge strane, on svijet vidi i čita kroz razne leće, na temelju pretpostavki, predrasuda, djelića ideja i retorike, fragmentarnih citata, visceralnih impulsa i nesvjesnog poimanja [...]. Trump, naravno, ima nazore čiju je koherentnost moguće utvrditi. Ali oni nisu organizovani oko, pa čak ni svjesno izvedeni iz nekog kodificiranog jezgra tekstova ili ideja. Protive se svim formalnim sistemima uvjerenja. To je više matrica dispozicija, hrpa osnovnih tropa narcisoidno fokusiranih na toksičnu muškost, monstruozno sebične želje, sticanje i bogatstvo, „Ameriku“, nasilje, uspjeh, dominaciju, lojalnost, moć i tako dalje.

U shvatanju fašističkih specifičnosti u bilo kojem određenom razdoblju ili mjestu treba razdvojiti i ono za šta tvrdim da je prenosiva jezgra – smrtonosno političko nasilje, bezobzirna antidemokratija i isključivi nacionalizam, plus ženomrzačko mužjaštvo i besramno neprijateljska politička estetika – od specifičnih diskurzivnih formacija i ideoloških izvora fašizma poput hindutve ili bjelačkog kršćanskog nacionalizma.

Fašisti su godinama vrlo vješto prisvajali, prenamjenjivali i nanovo artikulisali tuđe ideje, slike i tehnike, pa čak i one svojih direktnih protivnika i najljućih neprijatelja.

Konačno, do uparivanja „nacionalnog” i „socijalizma” dolazi na samom početku. Benito Mussolini je svoju politiku izučio kao maksimalist Socijalističke partije do 1914–15. godine. Politički oblici ljevice izrasli iz masa i pokazali su se od 1919. do 1923. godine kao vitalan izvor fašističkih političkih tehnika i estetike masovnih proslava.

Dakle, Modi je stvarno dobar primjer te inventivnosti i sinkretizma. Za fašiste, bilo one prošle ili sadašnje, religija predstavlja komplikovano ali plodno polje ideja, praksi i asocijacija. Treba vidjeti, na primjer, Sveti Reich: Nacistička shvatanja kršćanstva, 1919-1945. (The Holy Reich: Nazi Conceptions of Christianity, 1919-1945) Richarda Steigmann-Galla, sada već klasik.

[…]

AC: Po vašoj procjeni, kakva je budućnost ljevičarske politike u borbi protiv uspona autoritarizma, neoliberalne globalizacije i degradacije okoliša, dok još uvijek kruži bauk fašizma?

GL: Kroz moj raniji odgovor implicitno provijava neka vrsta samoograničenja „narodnog frontiste“.

S obzirom na istorijske poraze ljevice u protekle četiri decenije, posljedice kapitalističkog restrukturiranja (bilo globalno ili unutar pojedinačnih društava), sveprisutni domet neoliberalnih pravila i pretpostavki, te sadašnju raspodjelu demokratskih kapaciteta u SAD-u i drugim kasnokapitalističkim zemljama, svaka djelotvorna ljevičarska politika sad mora proći kroz tešku školu skromnih očekivanja.

Drugo, stvaranje „svijeta bez granica“ (u sada rasprostranjenom neoliberalnom smislu), kolaps državnih suvereniteta na ogromnom području od zapadne Afrike preko Bliskog istoka do Afganistana i Pakistana, te nezaustavljiv nastavak krize globalne migracije, da imenujemo samo neke elemente – sve to stvara materijale za virulentne anksioznosti masa oko ograničenja i granica unutar društava naprednih kapitalističkih zemalja. A ti uslovi proizvode dinamiku koja može samo sve više destabilizirati kako rivalstvo oko resursa postaje nepredvidljivije i ekstremnije pod nezaustavljivim učinkom klimatskih promjena. Upravo taj sveukupni sindrom, naročito strepnja oko ograničenja i granica, te oko „različitosti“ i inostranosti, pokreće veliku količinu savremene desničarske nacionalističke žestine.

Zaoštravanje suparništva oko smanjenja globalnih resursa (osobito hrane, vode, energije i goriva), mentaliteti tvrđave, idiomi politike organizovane anksioznošću, ograđivanje kao nastajuća društvena paradigma – to je ono što pokreće tolike autoritarne i nasilne tendencije savremenih društvenih nedaća i nametljivog vladanja.

Kad sve to zbrojimo, imamo onu vrstu krize koja može iznjedriti politiku nalik na fašizam. Na tome su napredovali Trump i slične političke snage. To ponovno naglašava važnost najšireg demokratskog udruživanja snaga.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 09/10/2022.
FOTO: Kalispera Dell, www.panoramio.com/via Wikimedia Commons

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

14/10/2022