Piše:
Privatizacija nije rješenje problema upravljanja javnim dobrima i resursima, kao što to nije ni prepuštanje kontrole birokratiji. Ali će se za drugačiji režim morati boriti na ulici, što su Portorikanci demonstrirali prije gotovo sto godina – da bi sad ponovo ispaštali zbog novog talasa privatizacije elektroprenosa i elektrodistribucije. @RiD
S engleskog prevela: M. Evtov
Uragan Fiona se 18. septembra obrušio na Portoriko izazvavši ozbiljne poplave i ostavivši bez struje stotine hiljada ljudi. Već više od sedam dana skoro polovina Portorikanaca živi u mraku, ne mogu sačuvati hranu, rashladiti insulin ni napajati respiratore. [Taj broj je smanjen, ali struje još uvijek nema pola miliona ljudi – op.ur.]
U centru ovog debakla je LUMA Energy, sjevernoamerička kompanija koja upravlja glavninom portorikanske električne mreže. Prenos i distribuciju električne energije u Portoriku LUMA vrši od ljeta 2021. godine, kad je – obećavši niže tarife i bolju uslugu – zamijenila Puerto Rico Electric Power Authority (PREPA), javni sistem urušen mjerama štednje i uraganom.
Ljudi su reagovali naizgled beskrajnim cacerolazom — lupanjem loncima i tavama u znak protesta protiv privatizacije.
Na čelu ovih demonstracija bili su organizovani radnici: prosvjetari i vozači kamiona, ali i radnici PREPA-e odgovorni za rad i održavanje otočke električne mreže. Kad je LUMA istisnula javni sistem, neki zaposlenici PREPA-e čak su odbili da rade za novu kompaniju.
Javna vlast kroz klasnu borbu
Radnici i demonstranti koji osporavaju privatizaciju nastavljaju dugu istoriju klasne borbe oko energetskih sistema Portorika. I sam javni sistem PREPA iskovan je na ulicama, nastao iz talasa pritiska radnika i potrošača.
Početkom 1930-ih većina je Portorikanaca bila siromašna i više gladna no sita, a njihove energetske sisteme kontrolisali su privatni monopolisti sa sjedištem u Sjevernoj Americi – koji su naplaćivali masno a pružali nikakvu uslugu. U znak protesta protiv ovog energetskog režima zasnovanog na profitu, električari i transportni radnici krajem 1933. godine stupaju u štrajk. Nakon što su napustili posao, štrajkači su po cestama rasuli srču i probušili automobilske gume, isjekli električne žice i sabotirali plinske rezervoare i trafostanice da bi paralizovali energetsku ekonomiju Portorika.
Toj borbi su se ubrzo pridružili i potrošači – bojkotom gasa i struje.
Nije dugo trebalo da prekinuti tokovi energije zaustave ekonomiju Portorika. Grupa portorikanskih preduzetnika ostavila je zapis naglašeno ogorčenog tona: „Svi portorikanski gradovi izolovani jedan od drugog, osim putem telefona i telegrafa. Lutajuća rulja onemogućava kretanje privatnih i javnih automobila po ulicama i autoputevima, teroriše i ranjava građane i uništava imovinu. […] Posao paralizovan. . . . Vlada prava anarhija.”
I upravo to se dogodilo nakon što su se u kasno proljeće 1934. godine štrajkovi i bojkoti stišali. Brzo su ojačali pozivi na proširenje javne elektroprivrede u Portoriku – koja je distribuirala struju zajedno s tri privatna preduzeća.
Radnici i potrošači tražili su da se njihova naselja oslobode izrabljivačkih privatnih preduzeća i uključe u javni sistem, koji je nudio niže cijene i pouzdanije usluge. Opterećena štrajkovima i bojkotima, privatna komunalna poduzeća počela su prodavati svoje sisteme vladi. Činilo se da su privatluku odbrojani dani u domenu proizvodnje struje.
Štrajkovi su istovremeno doprinijeli talasu radničkih nemira – među sjekačima šećerne trske, veziljama, radnicima iz prerade duhana i drugima – koji su pomogli da se New Deal u ovu koloniju SAD-a donese 1935. godine, kroz stvaranje Uprave za obnovu Portorika (Puerto Rico Reconstruction Administration / PRRA), što nagovještava novu, manje bezobzirnu eru kolonijalne vladavine. Jedno od najznačajnijih dostignuća PRRA-e bilo je drastično proširenje pristupa električnoj energiji izgradnjom široke mreže hidroelektrične infrastrukture i njenim uključenjem u javni sistem. PRRA je kupila i jedno od tri privatna elektropreduzeća i predala ga portorikanskoj vladi.
Pritisak na energetske sisteme Portorika nastavio je rasti, te portorikanska vlada 1941. godine donosi zakon o osnivanju Uprave za vodne resurse (eng. WRA, koja kasnije postaje PREPA), a kasnije vrši eksproprijaciju preostala dva privatna elektropreduzeća i tako kompletira ono javno. Prvi put se javna elektromreža prostrla od obale do obale.
Proizvodnja za potrebe – ne za profit
Za štrajkače i bojkotere koji danas protestuju protiv privatizacije energetskih sistema, priča o rođenju PREPA-e trebala bi biti i ohrabrujuća i poučna. Ona podsjeća da izgradnja pravednijeg energetskog režima u eri klimatskih promjena zahtijeva ne samo nove ideje i modele, nego i kolektivnu snagu sa strukturnom moći da se suprotstavi proizvodnji i distribuciji energije zasnovanoj na profitu.
Na kraju krajeva, energetski sistemi su odraz političkih ekonomija, čiji su važan dio. I energetski sistemi i politička ekonomija se bazično vrte oko raspodjele moći. I jedno i drugo se međutim mogu transformisati na zahtjev radnika, predanih i organizovanih, na čijem radu opstaju.
Ova lekcija je posebno važna u vrijeme kada dobrobit običnih ljudi zavisi od energetske tranzicije – i zapravo od šire transformacije distribucije energije. Energetski sistemi ponekad mogu izgledati nerazumljivi i ljudima van domašaja – domen rezervisan za inženjere, elitne političare i tržišne sile. Ali, kako jasno pokazuje borba za javnu električnu energiju u Portoriku, sistemi se grade i razgrađuju klasnom borbom.
IZVOR: Jacobin
Objavljeno: 27/09/2022.