Preko 300 mostova i tunela širom Italije u stanju je ekstremne zapuštenosti. Zato ljudi koji su stradali u kolapsu mosta u Đenovi nisu žrtve teške nesreće nego ubistva s predumišljajem – koje se u poslovnim i vladajućim krugovima krije iza bezazlenih termina poput koncesija ili javno-privatno partnerstvo. To su modeli upravljanja javnim dobrima koji su i u našim krajevima sve popularniji: javno dobro se ne privatizuje potpuno i direktno, nego se daje na upravljanje privatnim firmama, a što se pravda većom učinkovitošću privatnika ili nedostatkom novca u javnim budžetima. U kampanjama koje se kod nas vode za npr. javno-privatna partnerstva u komunalnoj privredi (javni prevoz ili vodovod u Sarajevu) ne ostavlja se prostor krajnje logičnom pitanju: zar mjerila učinkovitosti privatnika i učinkovitosti javnog preduzeća ne stoje u sukobu? Budući da je mjerilo učinkovitosti privatnika – profit koji ostvaruje, a mjerilo učinkovitosti javnog preduzeća – zadovoljavanje potreba cijele zajednice. Ne postavlja se ni pitanje o tome neće li koncesionari npr. autocesta nastojati da u održavanje ulažu tek minimum, bez obzira na rizike – kako je to izbilo na vidjelo u Italiji? Mi smo tu otišli i korak dalje: koncesionari npr. vode u Sarajevu za komercijalno eksploatisanje naših izvora, ne plaćaju – ništa.
Zaključiti iz svega ovoga da javnim dobrom u javnom interesu može upravljati samo kolektiv, a ne privatnik, u našim je krajevima ravno svetogrđu, zahvaljujući između ostalog i upornoj propagandi Evropske unije i kojekakvih agencija za razvoj. Po tome ispada da rješenje protivrječnosti kapitalizma mora biti – još kapitalizma, što neodoljivo podsjeća na srednjovjekovne terapije kačenja pijavica na već posve iscrpljene bolesnike.
Piše: David Broder
Prevod s engleskog: S. Asotić
Lektura i redaktura: M. Evtov
Dan nakon što je trideset devet ljudi stradalo u rušenju mosta Morandi u Đenovi, jedan građevinski inženjer izjavio je za list La Repubblica da se 300 drugih mostova i tunela širom Italije nalazi u sličnom stanju ekstremne zapuštenosti. Znakovito je da je „inženjer M” dao izjavu pod uvjetom anonimnosti, kako se ne bi zamjerio beskrupuloznim privatnicima unajmljenim za održavanje talijanskih saobraćajnica. Urušavanje ovog nadvožnjaka najnovija je i najgora u nizu smrtonosnih nesreća uzrokovanih putevima i željeznicama koje se niko ne trudi održavati u ispravnom stanju.
Prije ove najnovije katastrofe, od 2013. godine već je petero Talijana stradalo u sedam slučajeva urušavanja cestovnih mostova. U januaru je troje izgubilo život kad je blizu Milana voz iskočio iz šina. U julu 2016. godine, dvadeset troje ljudi poginulo je u sudaru vozova na zastarjeloj jednotračnoj željeznici u Apuliji (Puglia). Ni ljudske žrtve zemljotresa 2016. godine u Amatriceu (299 poginulih) i Aquili (308 poginulih) nisu rezultat samo prirodne katastrofe: istražitelji su utvrdili da mnoge zgrade nisu bile adaptirane u skladu sa standardima za seizmički otporne konstrukcije, propisane još 1970-ih. Ako je takva adaptacija smatrana „preskupom”, šta reći za ceh od 20 milijardi eura koje je država na kraju izdvojila za rekonstrukciju ovih gradova.
Od utorka je sva pažnja usmjerena na privatizirano preduzeće Autostrade per l’Italia koje upravlja mostom Morandi. Vlada je brže-bolje najavila da će ta firma izgubiti koncesiju (koja pokriva skoro polovinu talijanskih autocesta), da bi jučer preinačila stav, izjavljujući da bi se to „eventualno” moglo desiti. (...)
Klimava infrastruktura
Najveći dio talijanske cestovne infrastrukture, uključujući i most Morandi, datira iz 1960-ih i 1970-ih. Mreža autocesta je pod kontrolom privatnika od 1999. godine, kad ju je rasprodala vlada lijevog centra na čelu sa Massimom d’Alemom. Bio je to čin rasprodaje [državne] imovine, kao i odraz kulta „javno-privatnog partnerstva”, izuzetno omiljenog među evropskim socijaldemokratima u eri Tonyja Blaira. Sam Luigi di Maio, vođa Pokreta pet zvjezdica (Movimento 5 Stelle/M5S), izjavio je nakon katastrofe u utorak da je prodaja mreže autocesta svrstala Italiju među zemlje s najvišom putarinom koju ubiru firme koje troškove održavanja svode na minimum a niske poreze plaćaju u Luksemburgu. (...)
Italija ostvaruje užasne rezultate gdje god je usvojila logiku privatizacije i rasprodaje. Dovoljan dokaz je Rim, grad „s najskupljom podzemnom željeznicom čija je izgradnja probila sve rokove”. Ovaj javno finansirani projekt čija je izgradnja prvobitno planirana za kraj prošlog milenija a sad mu je „planirani rok izvedbe” 2022. godina, 2006. godine je prepušten vanjskim, privatnim izvođačima. Prvobitni budžet već je trostruko premašen; nakon dvije istrage završene prošlog mjeseca, pokrenut je postupak protiv dvadeset pet osoba (među kojima je i bivši gradonačelnik Rima Gianni Alemanno) zbog optužbi za pronevjeru i uzimanje mita u iznosu od 320 miliona eura.
Spoj javnih radova i unajmljivanja privatnika za njihovo izvođenje naročito je plodno tlo za korupciju, budući da različiti oblici podmićivanja omogućuju pristup državnim fondovima. (...) Skandal „Mafia Capitale” u Rimu 2014. godine razotkriva ogromnu kriminalnu organizaciju koja je preuzela razne oblike komunalnih usluga, od održavanja puteva do hostela za izbjeglice. Cijena neisporučenih javnih usluga procjenjuje se na 1,3 milijardu eura.
Posljedice su jasno vidljive na cestama prijestolnice. Međunarodni komentatori ostali su zgroženi kad je Giro d’Italia, jedna od najvažnijih svjetskih biciklističkih utrka, ove godine prekinuta zbog sad već ozloglašenih rupa na rimskim cestama. (...) Drama urušavanja sistema javnog prevoza obuhvata i nekoliko požara u loše održavanim autobusima i slučaj četverogodišnjaka poginulog pri padu u otvor za lift na stanici podzemne željeznice.
Upiranje prstom
Rimski skandal dodjeljivanja javnih ugovora mafiji, u kojem su učestvovali političari iz stranaka širom političkog spektra, predstavlja jedan od presudnih momenata koji je Pokretu pet zvjezdica omogućio uspon do državne vlade. Nakon ove afere i skandala oko suludog trošenja novca tadašnjeg rimskog gradonačelnika, člana Demokratske stranke, na izborima 2016. godine glatko pobjeđuje kandidatkinja M5S-a Virginia Raggi. Nedugo potom, međutim, nova gradonačelnica Rima i sama biva optužena za primanje mita, zbog čega je stranka M5S bila prisiljena odustati od svoje interne antikorupcijske povelje. Policija je na kraju odustala od istrage protiv gradonačelnice Raggi, ali Rimljani su i dalje nezadovoljni njenim naporima oko razrješenja drame gradskog prevoza.
Katastrofa u Đenovi ukazuje na još jedan faktor uspjeha M5S-a, umnogome povezan s njihovim antikorupcijskim programom: opće podozrenje spram javnih radova. M5S je stranka „ušteda kroz učinkovitost” i moralnog zgražavanja nad korupcijom, a ne stranka koja traži reformu države ili poništenje privatizacija. Istovremeno se hrani raspoloženjem u kojem milioni odbačenih podozrivo gledaju na javnu potrošnju i iza velikih javnih radova (grandi opere) slute skriveni privatni interes. Ovakav cinizam je umnogome opravdan, ali nije usmjeren na stvaranje alternativne vizije budućnosti Italije. (...)
Prema podacima OECD-a, Italija je 2007. godine u održavanje puteva uložila 13,66 milijardi eura, a 2010. godine taj iznos smanjila na tek 3,39 milijarde eura, da bi 2015. podigla ulaganje na 5,15 milijardi — što je još uvijek tek polovina sredstava koje izdvajaju Njemačka, Francuska ili Velika Britanija. Posljednjih deset godina direktna javna ulaganja Italije u svim sektorima, mimo puteva, opala su za skoro 40 posto. Istovremeno skupi i medijski napuhani projekti idu nauštrb rješavanja važnijih lokalnih problema, kao u slučaju projekta za izgradnju mosta od kopna do Sicilije u situaciji kad samo ostrvo ima loše interne željezničke veze (…)
Prava tragedija je u tome što se - dok se dijelovi talijanske infrastrukture na očigled raspadaju a zemlja se i dalje bori s krizom - ionako oskudna sredstva neprestano ulažu u skupe nepotrebne projekte koji daleko više koriste privatnim izvođačima radova (a u nekim slučajevima i njima bliskim političarima), nego pružanju usluga. (...)
Talijanski 11. septembar
Urušavanje mosta prošlog utorka tim je tragičnije što se dogodilo dan prije početka talijanskog kolektivnog godišnjeg odmora (ferragosto). Vjerovatno su mnogi od onih trideset devet žrtava krenuli na odmor; radnici koji su pretraživali ruševinu našli su najmanje jednu dječju kanticu i lopaticu. No ako zvaničnici i pripisuju kolaps mosta porastu saobraćaja tokom praznične sedmice, pogrešno je zaključiti da je opterećenje talijanskih puteva doseglo historijski vrhunac. U stvari, čak i u jednom od najtoplijih perioda godine, kad svi tradicionalno idu na odmor, kriza sprečava milione ljudi da otputuju čak i na nekoliko dana: od 2008. godine broj turističkih putovanja Talijana opao je za 44 posto.
Ove brojke blago su se popravile u odnosu na 2014-2015. godinu kada je stanje bilo najgore, a poboljšali se i drugi indikatori, na primjer nezaposlenost mladih. Međutim, još uvijek nije popustio osjećaj da je čitava država u krizi. Jedan talijanski istraživač u tekstu za britanski Independent poredi rušenje mosta s požarom nebodera Grenfell u junu 2017. godine, kada je život izgubilo sedamdeset i dvoje Londonaca. Ova izjava mogla bi se smatrati i optimističnom utoliko što su dešavanja oko Grenfella mobilizirala stanovništvo i, ako i nakratko, postavila u središte javnih rasprava stambenu krizu u Britaniji, nemarne gazde i njihove političke saučesnike. Historičar Angelo D’Orsi je ovu nesreću mnogo nesmiljenije nazvao talijanskim 11. septembrom.
Kada su tog septembarskog jutra avioni udarili u Svjetski trgovački centar, jedan britanski laburista poslao je kolegama notornu poruku da bi to bio „dan pogodan za pokopavanje loših vijesti”. Za razliku od njega, Matteo Salvini, vođa Lege Nord (političke partije trenutno na vlasti zajedno s M5S), reagovao je na katastrofu u Genovi pokušavši u prvi plan progurati svoju najveću brigu, te na Twitteru napisao da je uprkos „lošoj vijesti” o kolapsu mosta i pogibiji desetina ljudi, taj dan donio i jednu „dobru vijest” – da Italija neće morati primiti afričke izbjeglice koje su sedmicama plutale na brodu Aquarius, jer je tom plovilu vlada odbila dozvolu za pristanak u luku. (…)
(Tekst je redakcijski skraćen i prilagođen za objavljivanje na RiD-u.)
Preuzeto sa: https://www.jacobinmag.com/2018/08/genoa-morandi-bridge-collapse-privatization
Datum objavljivanja: 17/8/2018.