Budućnost u prastarom drveću

Piše: 

Helen Briggs
U kombinaciji rješenja za borbu protiv klimatskih promjena jedno je i sadnja što više stabala, no neka su stabla daleko bolja od drugih. Ali koja? U Engleskoj su naučnici osmislili eksperimentalnu šumu da bi razradili najbolju formulu za postizanje ambicioznih ciljeva sadnje drveća [prvenstveno u smislu klimatskih i ciljeva održanja bioraznolikosti, op.ur.].

S engleskog prevela: M. Evtov

„Žive tako dugo da čovjek ne može ni zamisliti šta su sve vidjeli”, kaže šumar Nick Baimbridge, s ljubavlju gledajući veličanstveni hrast star više od hiljadu godina. Zimsko je popodne, na granama prekrivenim lišajevima pjevaju ptice, šikarom protrčava jelen.

U toj srednjovjekovnoj šumi s najvećom evropskom kolekcijom drevnih hrastova imate osjećaj bezvremenosti. Baimbridge, glavni šumar imanja Blenheim, šali se da je naspram te šume palata Blenheim sa svojih 300 godina u cvijetu mladosti.

Stojeći ispod jednog od najstarijih hrastova, kaže da može samo nagađati kakvim je sve istorijskim preokretima svjedočio taj „stari momak“ čije genetsko naslijeđe nastavlja živjeti kroz žirove sakupljene sa šumskog tla.

Ti žirovi i nova generacija hrastova koja iz njih niče ključni su za ambicije eksperimentalne „super šume“ koja se sadi tamo gdje rijeke Dorn i Glyme vijugaju kroz Oxfordshire.

Šuma se prostire na devet novih susjednih šuma, a prva stabla su posađena ove zime.

Kroz novi program po kojem se vlasnicima zemljišta plaća da stvaraju šume s javnim pristupom, imanje Blenheim je od države dobilo oko milion funti za sadnju 270.000 stabala u devet novih šuma koje pokrivaju 1 km2.

Jesen 2020. bila je „godina žirova“, kad su hrastovi dali veliki urod a šumari ga pobrali sa šumskog tla i odnijeli u rasadnik drveća na imanju, gdje su posađeni u posude i ostavljeni da rastu. „Samo ih stavimo u kompost i čekamo da urade svoje”, kaže Baimbridge.

Mladicima treba nekoliko godina da narastu dovoljno da ih posade u šumi, ali stručnjaci smatraju da je pedigre Blenheimovih hrastova vrijedan čekanja.

Sađene šume moraju biti izdržljive i trajne kao one drevne

Ova stabla autohtonog hrasta mogu izdržavati stotine različitih vrsta insekata, ptica i gljivica, i zato su neophodna u utrci za pošumljavanje Velike Britanije koja je još uvijek jedan od najmanje šumovitih dijelova Evrope.

Ali dok se u Britaniji sade nova stabla, i dalje se gube drevne šume. Vlada je postavila cilj da do 2025. godine svake godine stvori po 30.000 hektara novih šuma, ali da bi to postigla mora utrostručiti dosadašnje napore.

Nije dovoljno nasumično posaditi milione stabala; šume moraju biti trajne, izgrađene od kombinacije vrsta koje apsorbuju emisije ugljen-dioksida i osiguravaju stanište divljim vrstama životinja i biljaka.

Naučnici posvećeni sadnji drveća upozoravaju da to nije „srebrni metak“ za borbu protiv klimatskih promjena. Ukoliko se drveće ne sadi vrlo pažljivo, brzopletost može naštetiti bioraznolikosti i blokirati zemljište potrebno za druge bitne funkcije zemljišta, npr. uzgoj hrane.

A prirodne šume koje sadrže mješavinu autohtonih vrsta daleko su otpornije i za divlje vrste životinja i biljaka neuporedivo bolje od ogromnih plantaža samo jedne vrste drveća.

Mladice prastarih hrastova biće zasađene duž glavnih staza i na ulazima, a grupe mladica između drugih vrsta autohtonog drveća.

Naučnici će pratiti rast šuma i procjenjivati njihovu efikasnost u uklanjanju emisija ugljen-dioksida, povećanju biodiverziteta i pročišćavanju zraka i vode.

Hrastovi, grabovi, lipe, sikavice i druge mladice već su u zemlji; kraj prve faze sadnje očekuje se ovog mjeseca.

Možda se zbog apsorpcije ugljen-dioksida drveće posvuda priželjkuje, ali neplanska sadnja ide na štetu drugih funkcija zemlje, kaže dr. Casey Ryan s Edinburškog univerziteta. „Zato što je zemlja potrebna i za druge stvari – u mnogim slučajevima za poljoprivredu, a valja nama i nahraniti svijet.“

Kathy Willis, profesorica biodiverziteta na Oksfordskom univerzitetu, koja je nadzirala planove i pristup novim šumama, kaže da je tim Blenheim razmotrio sve aspekte „prirodnog kapitala“ – prirodnih dobara Zemlje: od smanjenja rizika poplava do obezbjeđenja staništa za ptice i pčele, te da drveće „može učiniti fantastične stvari za biodiverzitet, a usto smanjuje nivo ugljen-dioksida.“ […]

Mane monokulturnih šuma
- potiskuju divlje vrste biljaka i životinja
- osjetljive su na bolesti i biljne nametnike
- degradiraju zemljište
Prednosti biološki raznolikih šuma
- pružaju stanište za ptice i druge oprašivače
- otporne su na bolesti i biljne nametnike
- smanjuju rizik od poplava

IZVOR: BBC

Objavljeno: 27/03/2022.

Foto: Phil Coomes

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

09/04/2022