Intervju s Kenom Henshawom vodio Freddie Stuart

S engleskog prevela: M. Evtov

Ken Henshaw je izvršni direktor nevladine organizacije We The People sa sjedištem u Port Harcourtu, Nigerija. Blisko sarađuje s lokalnim zajednicama na proširenju građanskog angažmana i organizovanju oko okolišne i ekološke pravde. U ovom intervjuu objašnjava zašto Nigerijci zahtijevaju od Shella odštetu za više od 60 godina eksploatacije nafte, govori o istoriji britanskog kolonijalizma u Nigeriji, naslijeđu multinacionalne naftne kompanije Royal Dutch Shell u Delti Nigera i o lokalnim starosjedilačkim zajednicama koje zahtijevaju reparacije za uništenje prouzročeno ekstrakcijom sirove nafte.

Freddie Stuart: U svom članku za Perspectives on a Global Green New Deal ocrtavate istorijski kontekst korporativnog profiterstva i državne represije u nigerijskoj Delti Nigera. Posebno se osvrćete na to kako su Britanci 1895. godine spalili Brass – uspješno trgovačko središte u Delti – da bi britanskim kompanijama osigurali monopol na palmino ulje. Možete li nam reći nešto više o ovom incidentu, te kako on predstavlja širu povijest britanskog kolonijalizma u Nigeriji?

Ken Henshaw: Britanski kolonijalizam u Nigeriji otvoreno je naginjao u korist evropskih trgovaca, a na štetu lokalne nigerijske zajednice. Kad su kraljevstva Delte Nigera pokušala razbiti monopol Portugalaca, bila su brutalno potisnuta. To što je kralj u Brassu pokušao postići pravedniji trgovinski sporazum rezultiralo je masakrom. Ovakav proizvodni odnos između evropskih i lokalnih trgovaca u Nigeriji nastavljen je u tkivu proizvodnih odnosa u sektoru nafte.

Glavni pokretači oduvijek su Evropljani, a lokalno stanovništvo su smatrali drvosječama i vodonošama – oni su u svakom poslovnom aranžmanu izvlačili kraći kraj.

Evropski trgovci, radeći uz evropske nacije, redovno su potiskivali lokalna preduzeća da bi osigurali prednost evropskim. To se nastavilo sve do kolonijalnih vremena, kad su proizvodni odnosi i formalno ustanovljeni u prilog britanskom kolonijalizmu. Formalni kolonijalizam u Africi uspostavljen je do te mjere da su Afrikanci postali podanici britanske krune.

Pod britanskim kolonijalizmom opet su proizvodni odnosi otvoreno naginjali u korist Evropljana. Sva infrastruktura uspostavljena tokom kolonizatorske misije bila je uključena u postojeće proizvodne odnose koji su podržavali Britance.

Na primjer, kad su u Nigeriji izgrađene željezničke pruge, sve su išle iz zaleđa ka obali – da bi omogućile kretanje robe za izvoz u Evropu. Čak je i nigerijska policija uspostavljena da stvara red dok se odvijaju pljačka i eksploatacija – tu policiju koju su stvorili kolonisti naslijedila je 1960. godine nezavisna Nigerija. Čak su i strukture upravljanja stvorene na taj način: vlade u Nigeriji ne odražavaju istinsku i iskrenu potrebu da zadovolje potrebe naroda. Državni upravni aparat kreiran je u svrhu zaštite elite, bilo lokalne ili međunarodne.

FS: Možete li nam reći nešto o porastu eksploatacije nafte u delti Nigera 1950-ih i kako je nova naftna ekonomija preuzela iste kolonijalne obrasce trgovine koje ste upravo opisali? Konkretno, možete li govoriti o ulozi multinacionalnih korporacija u stvaranju i održavanju tih neokolonijalnih sistema ugnjetavanja?

KH: Početkom 1940-ih otkriveno je da Nigerija obećava u smislu eksploatacije nafte. Dozvole za bušenje dodijelile su kolonijalne vlasti, a prvu je dobio Shell, koji je prvi i otkrio sirovu naftu u komercijalnim količinama.

Od početka eksploatacije nikad nije bilo razgovora s lokalnim zajednicama u Delti Nigera, gdje su ta nalazišta sirove nafte. Razgovor se vodio isključivo između kolonijalnih vlasti i naftnih kompanija u vlasništvu kolonijalista.

A oni nisu pokušavali iznaći načine da se taj novi resurs iskoristi za neki smislen učinak na živote stanovnika Delte Nigera. Razgovarali su o tome kako bi se ovaj resurs mogao kanalizirati iz Nigerije – da bi doprinio ekonomiji, dobrobiti i razvoju Britanije i Evrope. Iako je danas moderno reći da za uspostavljanje svakog resursnog projekta morate imati prethodni i informirani pristanak ljudi – to se ovdje nikad nije dogodilo. Eksploatacija nafte je oduvijek nametana izvana. Preko leđa naroda. I zato ljudi osjećaju da su potpuno otuđeni od naftne industrije u Nigeriji.

Kad je 1960. godine Nigerija postala nezavisna, naftne kompanije su morale zasnovati odnos s nigerijskom vladom da bi održale iste odnose proizvodnje i ekstrakcije. U tom novom odnosu, nigerijske snage sigurnosti, pravosuđe i vladajuća elita nastavljaju pružati isti nivo zaštite naftnim kompanijama – protivno interesima lokalnog stanovništva.

FS: Nigerijski pisac i aktivista Ken Saro-Wiwa rekao je 1992. godine: „Ogoni su postepeno smrvljeni u prah udruženim naporima multinacionalne naftne kompanije Shell, ubilačke etničke većine i vojnih diktatura u Nigeriji.“ Kako ovaj odnos danas izgleda i kakvu je ulogu u održavanju ove dinamike odigrala međunarodna zajednica?

KH: Narod Ogoni, smješten u dijelu Delte Nigera s najvećim naftnim poljima u vlasništvu i eksploataciji Shella, podnosi zahtjev 1990-ih ovoj naftnoj kompaniji i nigerijskoj vladi; naprosto su rekli da oni nisu imali nikakve koristi od eksploatacije nafte. Naprotiv, eksploatacija nafte sistematski im je uništavala životnu sredinu i tako im uskratila sredstva za život. Ti ljudi su ribari i poljoprivrednici, a crpljenje nafte im je zagadilo poljoprivredne površine, onemogućilo im da siju, i da sjeme proklija u pravo vrijeme i proizvede im hranu. Mi imamo ribare koji više ne idu u ribolov zato što su rijeke mrtve – u njima ne može opstati nikakav oblik života.

A narod Ogoni je do 1990. godine potpuno osiromašio zbog eksploatacije nafte. Aktivista za zaštitu životne sredine Ken Saro-Wiwa tražio je da se taj odnos [između lokalnog stanovništva i naftne kompanije] redefiniše. Ljudi su naprosto govorili „čujte, ili očistite nered koji ste ovdje napravili ili zaustavite crpljenje pa da vidimo može li naša zemlja zacijeliti.“

A tad se represiji naftnih kompanija pridružila i državna. Ken Saro-Wiwa i Pokret za opstanak naroda Ogoni (eng. MOSOP) bili su nasilno potisnuti. Hiljade ljudi je bilo ranjeno ili ubijeno, žene su silovane, imanja uništena. Ogoni i danas žive kao izbjeglice van Nigerije, traže politički azil u drugim zemljama. Bio sam u zajednici Ouidah u Beninu, gdje postoji veliko naselje naroda Ogoni – još uvijek su previše traumatizovani da bi se vratili kući u Nigeriju. Uglavnom zato i ostaju tamo.

Ali iznenađuje to što su Ogoni ipak uspjeli spriječiti da Royal Dutch Shell nastavi crpljenje nafte na njihovoj teritoriji – to je prvi put u istoriji borbe protiv multinacionalnih kompanija.

Shellova djelatnost na zemlji Ogoni uslijedila je nakon što je uspostavljen školski primjer savezništva između represivne države i naftnih kompanija. Vidjeli smo kako u stvari zvaničnici naftnih kompanija raspoređuju trupe. Vidjeli smo kako nigerijske snage daju ponude naftnim kompanijama. Vidjeli smo situaciju u kojoj su nigerijske snage odjednom bile naoružane i istrenirane – zahvaljujući naftnim kompanijama. Gledali smo farsu od suđenja gdje predstavnici Shella sjede u sudnici, posmatraju i otvoreno utiču na sudski proces da bi osigurali ostvarenje svog cilja.

To se dogodilo na zemlji Ogoni. Ali smo isti obrazac viđali i u drugim dijelovima Delte Nigera. Situacije u kojima su zajednice izražavale neslaganje i tražile sporazum s naftnom industrijom. A uvijek je država na poziv naftne kompanije odgovarala istom razinom represije.

Naftna industrija u Nigeriji je stub s dva lica. Jedno je bijelo, vrlo uredno. Ima korporativni imidž. Ima korporativni identitet. Ima bazu u Evropi i pretvara se da je čisto kao sunce. Drugo je naoružano, represivno i grubo. Ali oni su jedno. Lice i naličje. Djeluju zajedno i teže istim ciljevima. Narod Ogoni osjetio je oštricu tog neprincipijelnog saveza. A mnogi drugi narodi u Delti Nigera i danas sve to trpe.

A međunarodna zajednica, nažalost, ne čini onoliko koliko bi trebala. Sad lokalne zajednice iz Delte Nigera koje smatraju da su ih naftne kompanije zakinule i zlostavljale traže pravdu izvan Nigerije. U Nigeriji sigurno neće istjerati pravdu, pa odlaze u Haag i drugdje. U dva-tri slučaja su i uspjeli. Ali to su usamljeni slučajevi. U ogromnoj većini slučajeva naftne kompanije nastavljaju represiju nad ljudima, nastavljaju im zloupotrebljavati prava i uništavati sredstva za život.

Međunarodna zajednica bi trebala te značajne predmete koji se raspravljaju u evropskim sudovima smatrati pokazateljima daleko opsežnijih aktivnosti koje se ovdje svakodnevno dešavaju na terenu. Međunarodna zajednica mora biti proaktivnija i shvatiti da ono što se u Nigeriji događa između vlade i naftne industrije nije poslovanje. To je kriminal.

FS: Možete li nam reći nešto o domorodačkom stanovništvu Delte Nigera čije preživljavanje zavisi od zemlje i rijeka u kojima se nalazi sirova nafta, i objasniti kako su ti ljudi sistematski isključivani iz bilo kakvog odlučivanja o tome šta se dešava sa zemljom na kojoj i dalje žive?

KH: Ljudi u Delti žive uglavnom uz obale delte Nigera, na obali Atlantskog okeana i oko Gvinejskog zaljeva. Mahom su ribari i žive oko potoka i na močvarnim zemljištima. A oni koji žive u unutrašnjosti, na čvršćem tlu, oni su poljoprivrednici.

Istorijski gledano, ti ribari i poljoprivrednici živjeli su na teritoriji koju je kolonijalna vlada još 1957. godine označila kao posebnu, te u izvještaju navela da se potrebe ljudi koji žive oko potoka i močvara jako razlikuju od potreba onih koji žive drugdje – što je značilo da su razvojne potrebe naroda Delte Nigera složenije od potreba drugih ljudi. Nažalost, na tome se ništa nije uradilo.

Prije nego što je u Nigeriji pronađena sirova nafta u komercijalnim količinama, ljudi su tu vrlo pristojno živjeli od ribolova. Proizvodili su palmino ulje. U pretkolonijalno doba je palmino ulje bilo glavni proizvod ovog područja. I dio onoga što je potaklo industrijsku revoluciju u Evropi.

Ali nafta je skrenula pažnju s tih mjesta. Nekadašnja vrlo plodna i rodna poljoprivredna zemljišta postala su ogromna naftna polja. Nekadašnje masivne šume u kojima su starosjedioci lovili uništene su spaljivanjem nafte, što se u ovoj regiji nesmanjenom žestinom obavlja već više od 60 godina. Nekadašnji izvori ribe, rakova, škampa i drugih vodenih životinja zagađeni su crpljenjem i izlivanjem nafte – a to se dešava non-stop.

Nikad, od samog početka eksploatacije nafte u Nigeriji, nije bilo perioda bez izlijevanja nafte. UN-ov Program za okoliš je 2011. godine, nakon opsežnog ispitivanja tla na zemlji Ogoni, proglasio okoliš Ogonija tako užasno devastiranim da mu za oporavak treba možda i 30 godina – a to bi moglo predstavljati najveću operaciju sanacije okoliša koju su ljudi ikad započeli. Samo će za početak procesa čišćenja trebati oko bilion dolara. Od istog zagađenja okoliša pati cijela Delta Nigera, gdje se nafta neprestano crpi već više od 60 godina.

Na osnovu primjera iz UN-ovog izvještaja o zemlji Ogoni može se zaključiti da bi bili potrebni trilioni dolara da se čitava ova regija očisti od nereda koji su napravile multinacionalne naftne kompanije.

A kad god ljudi zatraže boljitak, trpe represiju. Ljudi u regiji Delta Nigera nekad su bili dobrostojeći ribari i poljoprivrednici, a sad su puka sirotinja. Odete u ove zajednice i otkrijete da su im jedini vid zabave vikendom – pokopi. Uđete u zajednicu i vidite osmrtnice na kojima piše „Hvala Bogu na dobro provedenom životu.“ I vidite da je taj dobro proveden život trajao samo 28, 30 ili 40 godina – zbog otrova nastalih eksploatacijom nafte, život u regiji Delta Nigera postao je siromašan, gadan, surov i vrlo kratak.

Shell je 20 godina crpio naftu na zemlji Umuechema ne ispunivši obećanja o razvoju infrastrukture, zapošljavanju, stipendijama i školama. Stanovnici Umuechema uzaludno su slali dopise pitajući šta je s tim obećanjima, pa 1990. godine konačno odlučili da pažnju naftne kompanije privuku izlaskom na ulice i protestima.

Odabrali su lokaciju kilometrima udaljenu od svih naftnih infrastruktura i izašli na mirne masovne proteste. Shell se ponovo pozvao na svoj neprincipijelni savez s nigerijskom državom i pozvao specijalce [Nigerian Mobile Police]. To je tad bila najžešća policijska jedinica u zemlji, zvali su ih Ubij i idi (Kill and Go). Eto koga je Shell pozvao, a oni su došli i proveli jednu od najnasilnijih policijskih akcija u istoriji Nigerije. Ljudi su ubijani i bacani u rijeku. Nekoliko ih je utrčalo u kuću kralja te zajednice. Kralj je izašao na balkon i pokušao ubijediti snage bezbjednosti da prestanu s pucnjavom, a oni su ga ubili. Kuća je zaključana, spolja, i zapaljena, pa su i tu ljudi izginuli.

Istražna komisija je utvrdila da su nigerijske snage bezbjednosti koristile prekomjernu silu u obračunu s narodom Umuechem. Osobama koje su pretrpjele posljedice tog strašnog incidenta dodijeljena je odšteta, pa su dobili čekove. Samo što ti čekovi nisu imali pokrića.

I opet je narod Umuechem iz Delte Nigera bio prevaren. Mnogo je, mnogo primjera ovog neprincipijelnog saveza na djelu, kad su naftne kompanije i nigerijska država imale samo jedan cilj: prevariti ljude, izvući što je moguće više sirove nafte i ostvariti maksimalan profit. A pri tome su sredstva za život, životna sredina, zdravlje i životi ljudi u regiji Delta Nigera – uništeni.

FS: Pišete da u slučaju ovih starosjedilaca „[s]vaka vrsta tranzicije mora odstupiti od prilično uske fiksacije na poslove, pa se pozabaviti posljedicama decenija nepromišljene i bezumne eksploatacije nafte.” Šta mora biti glavni fokus procesa iscjeljenja? Kako bi izgledao istinski pravedan i pošten sistem reparacija?

KH: Nažalost, u globalnom razgovoru o Green New Dealu rijetko kad se spominje pravednost. Kad govorimo o tranziciji, uglavnom se govori o poslovima – stvaranju zelenih poslova, manje destruktivnih po okoliš.

Nažalost, taj narativ dobija na važnosti čak i u Nigeriji; i ovdje se u razgovoru o tranziciji zaboravlja uloga pravde. Mislim da u razmišljanju o Green New Dealu, o tranzicijama, svakoga moramo pitati gdje su oni trenutno. Sa čega prelaze i na šta prelaze?

Znači, ako razgovarate s ljudima u regiji Delta Nigera koji su zbog crpljenja nafte izgubili posao, čije bogatstvo svakodnevno eksproprira naftna industrija koja im je oslabila i sposobnost i snagu, ako njih pitate šta njima znači pravedna tranzicija – oni nemaju izgleda za nova zelena radna mjesta. Za njih nema novih zelenih poslova, a oduzeti su im stari – ribarstvo i poljoprivreda. Oni im se ne mogu vratiti jer je zemlja potpuno uništena. Pa kamo će oni? Na šta da pređu?

Dakle, prije tranzicije treba biti pravde. Prvo treba izvršiti reparacije. Za ljude u Delti Nigera, tranzicija i reparacije nužno moraju uključiti čišćenje godinama naftom zagađivanog zemljišta; ljudima treba vratiti mogućnost da žive od zemlje, da ponovo otkriju snagu naroda i osjećaj ponosa.

To im je 1950-ih oduzela naftna industrija. Više od 60 godina žive potisnuti, siromašni i gladni. Ako krenu u tranziciju, prvo se mora postaviti pitanje: kako je nafta uticala na te ljude, na njihovo zdravlje, sredstva za život, okolinu, način života? I moramo to popraviti. Moramo im isplatiti reparacije zbog svega toga, a i regiji. To je pravo značenje tranzicije. To ljudima vraća živote koji su im oduzeti.

Razgovor o tranziciji mora se s različitim ljudima voditi na različite načine. „Tranzicija“ ima potpuno drugačije značenje u Evropi i u industrijskim društvima gdje je rudarenje ograničeno, gdje su dostupne socijalne beneficije, gdje ljudi žive životom koji se smatra pristojnim i prilično OK. Tu se razgovor suštinski razlikuje od razgovora koji treba voditi s ljudima koji žive u stoljećima uskraćivanoj zajednici trećeg svijeta – tamo gdje se nafta crpi bez prestanka i gdje su izvori egzistencije uništeni, gdje nema obrazovanja, snabdijevanja vodom i strujom, sigurnosti, socijalne zaštite i gdje više od 20 godina postoje sukobi. Tu je razgovor potpuno drugačiji.

FS: Šta znači dug u kontekstu Nigerije, u kontekstu eksploatacije nafte i represije u Delti Nigera? Šta za narod Nigerije znače reparacije?

KH: U tom kontekstu dug nije nužno finansijski – dug uključuje reparacije i restituciju.

Ne možemo naprosto pobjeći od godina razaranja. Naftne kompanije ne mogu doslovno okupirati državu, više od 60 godina bezočno i nemilosrdno crpiti njene resurse, uništiti okoliš, pa onda, kad završe, samo spakovati kofere i otići ostavljajući ljude s rupetinama u zemlji, uništenim izvorima egzistencije, uništenim rijekama, uništenim poljoprivrednim zemljištima i uništenim psihama. Ne.

Dug za nas znači da ljudi koji su počinili zvjerstva nad okolišem moraju za ta zvjerstva i odgovarati. Dug za nas znači da ljudi koji su uništili ljudske živote i izvore prihoda snose odgovornost za popravku onoga što su uništili.

Trenutno je većina naftnih kompanija u Nigeriji uključena u nešto što se zove dezinvestiranje. Mijenjaju imena, i više ne nazivaju sebe naftnim, nego energetskim kompanijama. Većina njih rasprodaje imovinu i napušta zemlju. Prodaju imovinu, ali ne i svoje finansijske obaveze – okolišne, ekološke i one za plaćanje uništenih izvora egzistencije. To ostavljaju nama.

Kompanije koje su sve ovo učinile imaju dug prema uništenim životima, dug da se popravi uništeno zemljište. Razgovor o prelasku iz doba nafte za nas je nepotpun bez obnove onoga što je uništeno u doba nafte.

Nema šanse da ćemo zaobići ovaj argument. Nafta je uništila živote nebrojenih zajednica i ljudi u regiji Delta Nigera i ostavila dug koji se mora vratiti. To je dug čišćenja, dug restitucije, dug odgovornosti.

Ali je, nažalost, teško doći do ovih kompanija i tražiti njihovu odgovornost za godine eksploatacije, zato što njih i dalje štiti onaj isti stari brak – između represivne države i bezumnih naftnih kompanija.

(NAPOMENA uredništva openDemocracy: Dijelovi intervjua prvobitno su objavljeni u seriji podcasta 'Planet B' u sklopu Perspectives on a Global Green New Deal, projekta Fondacije Rosa Luxemburg. Intervju je uređen, zbog dužine razgovora i radi jasnoće.)

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 27/12/2021.
Foto: Creative Commons/Marten van Dijl