S engleskog prevela: M. Evtov

Dana 4. juna Ministarstvo prirodnih resursa Minnesote kontroverznom projektu Enbridge Line 3 (cjevovod za katranski pijesak) jednostrano odobrava amandman na Dozvolu za prisvajanje vode. Time im desetostruko povećava prvobitno dozvoljenu količinu vode za crpljenje: s 510,5 miliona galona [blizu dvije milijarde litara] na 4,98 milijardi galona.

Dana 4. avgusta, biljka manoomin (divlja riža), White Earth Band i nekoliko članova mjesnog plemena podnose Plemenskom sudu White Earth Banda of Ojibwe u Minnesoti zahtjev da se tu državu spriječi da Enbridgeu dozvoli pristup ovim javnim vodama. Tužitelji tvrde da će preusmjeravanje pet milijardi galona vode za naftovod narušiti prava vrste manoomin, tj. divlje riže, kao i prava na lov, pecanje i skupljanje divlje riže – prava koja članovima plemena garantuje Sporazum [s državom].

Ovo je prvi predmet pokrenut pred plemenskim sudom radi provođenja prava prirode, kao i prvi predmet o pravima prirode pokrenut radi provedbe garancija Sporazuma.

White Earth decembra 2018. godine usvaja plemenski zakon o „pravima manoomina“ kojim se divljoj riži, kao vrsti, priznaju prava na postojanje, procvat, regeneraciju i razvoj, kao i inherentna prava na obnovu, oporavak i očuvanje. Ovaj zakon utvrđuje i ona prava koja su plemenu i njegovim članovima priznata Sporazumima iz 1825., 1837., 1854. i 1855. godine, a koji plemenu garantuju pravo da sakuplja divlju rižu i druge vodene biljke iz javnih voda na zemljištima koja su predmet Sporazuma.

Ovo je prvi put u savremenoj istoriji da je neka biljka priznata kao nosilac prava.

Pravda nije samo za ljude

Suša koja pogađa ovu regiju ne posustaje. Površinske vode su rekordno niske. Nivoi rijeka i jezera fluktuiraju tokom perioda najvažnijeg za rast divlje riže. Primarna hrana koju starosjediocima garantuje Sporazum upravo je divlja riža, uz ribu i stabla javora, a što sve zavisi od brojnosti i obilja vodnih resursa.

Prošlo je vrijeme razmišljanja o pravdi baziranoj isključivo na ljudima. Dok se suočavamo s globalnim promjenama životne sredine, uključujući krešendo klimatskih kriza ubrzanih novim projektima nafte i plina poput Line 3, možda nam je jedina nada borba za pravdu svih bioloških vrsta, za pravdu baziranu na našoj međuzavisnosti s prirodom.

Naučnik dr. Leroy Little Bear, pripadnik jednog od plemena Blackfoot, podsjeća nas da nam je postojanje vrlo striktno uslovljeno. Kako da potvrdimo svoju međuzavisnost s ekosistemima koji se ovdje definišu kao „veće-od-čovječanstva“ a podrazumijevaju život kao takav? Jedan od načina je i pravni okvir.

Autohtone nacije, države i lokalne opštine širom svijeta koriste sudsku praksu za donošenje uredbi i zakona koji štite inherentna prava vode, čitavih ekosistema, pašnjaka, šuma, pa čak i glečera. Ova Prava Prirode mijenjaju dominantni narativ po kojem se sve što nije ljudsko smatra vlasništvom i resursima ljudi, kao jedinih nosilaca prava, te izražava dublje razumijevanje naše međuzavisnosti s prirodom kao mreže u čijem okviru postoji naša vrsta.

Kako nas često podsjeća Winona LaDuke, to što Anishinaabe [grupa kulturno srodnih autohtonih naroda SAD-a i Kanade] na svojim teritorijama skupljaju rižu već više od 10.000 godina predstavlja model održive ekonomije. Anishinaabe divlju rižu smatraju stražarskom vrstom. Njima divlja riža nije samo primarna hrana, nego ih i upozorava na neravnotežu unutar ekosistema, te filtrira vodu i omogućava uslove za održanje ostalih njihovih rođaka, poput nmé (jesetre). Anishinaabe vodu i divlju rižu smatraju svojim rođacima, a te međuzavisnosti djelima prijateljstva bez kojih Anishinaabe doslovno ne mogu preživjeti.

Okvir zasnovan na pravima pokazuje da je naša ekonomija podskup ekološkog svijeta i da zdrava ekonomija može postojati samo unutar ograničenja tog ekološkog svijeta. Ovaj živi svijet podržava i naše postojanje, ali tu činjenicu često zamagljuje propaganda energetskih korporacija koje tvrde da je njihova „energija“ ta koja osigurava i održava naše živote. Kakva opasna fatamorgana! Život bez nafte podrazumijeva neophodni prelazak na zelenu energiju i zelenu ekonomiju, ali bez vode se može preživjeti samo dva-tri dana.

Na stranu ova izobličavanja, mi ne smijemo zaboraviti da kao ljudi imamo odgovornost da zaštitimo zajednice „veće-od-čovječanstva“ koje održavaju naše „ograničene i zahtjevne uslove postojanja”. Bez prirode naprosto ne možemo i nećemo dalje postojati. U uspostavljanju prava prirode za naše rođake koji pripadaju onome što je veće-od-čovječanstva, upuštamo se u recipročna djela prijateljstva neophodna za zaštitu bioloških mreža koje održavaju život čitavog čovječanstva.

Nikakva romantika, nego gola nužda

Ovo ni slučajno nije neki poetični ni romantični pogled. Svi mi, kao i starosjedioci, doslovno moramo sve ono što je veće-od-čovječanstva postaviti kao političke aktere po vlastitom pravu, te priznati učinke tekućeg kolonijalizma naseljenika, ono što Candace Fujikane naziva „taktika kojom razvojni stručnjaci pustoše Zemlju.” Taj grabežljivi ekstraktivizam kontinuirano nanosi štetu svim našim saveznicima iz živog svijeta. Prava prirode vraćaju autonomiju onom većem-od-čovječanstva i sprečavaju pustošenje – koje je uvijek daleko veće oko domorodačkih, crnih, nebijelih i zajednica s niskim prihodima.

Divlja riža i slatke vode – više od 10.000 godina osnov održive agroekonomije Anishinaabea – sad su u opasnosti. Ove stvari su neodvojive. Anishinaabe, da bi uopšte preživjeli, moraju istrajati u borbi protiv pretvaranja teritorija divlje riže u depozit otpadnih voda.

Trenutno se američki zakoni o okolišu fokusiraju na kontrolu zagađenja i nemaju odgovore na neposredne izazove naše zajedničke klimatske krize. Kolonijalne i kapitalističke ideologije, koje o Zemlji pričaju kao o robi, a o zajednicama živih bića kao o resursima svog profita, šire se posljednjih stoljeća proizvodeći genocid, ekocid, te rasne i ekonomske nepravde. Vidimo samo naznake onoga što filozofkinja zaštite okoliša Danielle Celermajer naziva omnicidom – uništenjem svega živućeg. Najopasniji propust koji nam se može desiti jest da ove istorijske stvarnosti i upozorenja znalaca shvatimo kao preuveličavanje.

Minnesota je ovog ljeta svjedočila raspletu ekoloških promjena: od jarkog zelenila kasnog proljeća, preko krešenda najozbiljnije suše u zadnjih 30 godina, do dana provedenih u dimu od šumskih požara na velikim dijelovima sjevera kontinenta. Kako su se smjenjivala godišnja doba i različita vanredna zbivanja morali smo usvojiti nauk da se voda ne može uzimati zdravo za gotovo.

Zaštita zajednica većih-od-čovječanstva sad je naprosto imperativ kontinuiranog postojanja ne samo života, nego i svih međusobno povezanih faktora koji obogaćuju cjelokupno postojanje na Zemlji.

IZVOR: Wisconsin Citizens Media Cooperative

Objavljeno: 10/08/2021.