S engleskog prevela: M. Evtov
 

Priča o proteklih 500 godina može se ugrubo sažeti ovako: ovladavši i umijećem nasilja i naprednom pomorskom tehnologijom, šačica evropskih nacija iskorištava ove sposobnosti da zaposjedne druge teritorije i otme im zemlju, rad i resurse.

Natjecanje za kontrolu nad tuđim zemljama dovodi do brojnih ratova između kolonizatora. Da bi se opravdalo nasilje, osmišljene su nove doktrine: rasna kategorizacija, etnička superiornost i moralna dužnost „spašavanja“ drugih od njihovog „barbarstva“ i „izopačenosti“. Potom ove doktrine dovode do genocida.

Ukradenu radnu snagu, zemlju i dobra neke evropske nacije koriste za finansiranje svojih industrijskih revolucija. Da bi se mogle nositi sa znatno povećanim obimom i kvantitetom transakcija, uspostavljaju nove finansijske sisteme, koji na kraju postaju dominantni u njihovim vlastitim ekonomijama. Evropske elite dozvoljavaju da djelić opljačkanog bogatstva sipi i do njihove radne snage – kap po kap, samo koliko smatraju dovoljnim da spriječe [radničku] revoluciju – što je u Britaniji uspjelo, a drugdje nije.

Nakon podužeg vremena, učinak ponovljenih ratova, zajedno s pobunama kolonizovanih naroda, primorava bogate nacije da – barem formalno – napuste većinu zemalja koje su zauzele. Ove teritorije se onda nastoje uspostaviti kao nezavisne nacije, ali njihova nezavisnost redovno ostaje samo djelomična. Koristeći međunarodni dug, strukturno prilagođavanje, državne udare, korupciju (uz pomoć offshore poreskih rajeva i režima tajnosti), transferne cijene i druge pametne instrumente, bogate nacije nastavljaju pljačkati siromašne, često preko proxy-vlada koje one (bogate nacije) postavljaju i naoružavaju.

Isprva nesvjesno, a onda uz puno znanje počinitelja, industrijske revolucije ispuštaju otpadne materijale u Zemljine sisteme. Najekstremniji učinci isprva se osjećaju u bogatim nacijama, gdje zatrovani gradski zrak i rijeke skraćuju živote njihove sirotinje. Bogati se preseljavaju na mjesta koja nisu uništili. Kasnije bogate zemlje otkrivaju da im više ne trebaju teške industrije jer bogatstvo proizvedeno prljavim tehnologijama u inostranstvu mogu ubirati kroz finansije i podružnice.

Neki zagađivači su i nevidljivi i globalni; među njima i ugljen-dioksid koji se u atmosferi ne raspršuje nego akumulira. Dijelom zato što je većina bogatih zemalja u umjerenom pojasu, a dijelom zbog stoljetnim pljačkama uzrokovanog ekstremnog siromaštva bivših kolonija, posljedice emisija ugljen-dioksida i drugih stakleničkih plinova najviše osjećaju oni koji su od njihovog stvaranja imali najmanje koristi. Ako nećemo da razgovori u Glasgowu budu doživljeni kao još jedan vid ugnjetavanja, onda u srcu tih razgovora treba biti – klimatska pravda.

Klimatski bedemi umjesto klimatske pravde

Bogate nacije, uvijek spremne da se prikažu kao spasioci, obećale su pomoći svojim bivšim kolonijama da se prilagode klimatskom haosu u koji su ih uvalile. Ove bogate zemlje od 2009. godine obećavaju siromašnijim zemljama 100 milijardi dolara godišnje na ime finansiranja borbe protiv klimatskih promjena. Čak i da se ovaj novac materijalizovao, mizerna je to suma. Poređenja radi, zemlje G20 su od 2015. godine na subvencioniranje svojih industrija fosilnih goriva potrošile 3,3 milijarde milijardi dolara.

Normalno, ono bijedno obećanje nisu održale.

U 2019. godini, posljednjoj za koju imamo podatke, obezbijedili su 80 milijardi dolara. Od toga je samo 20 milijardi dolara bilo namijenjeno za „adaptiranje”: pomoć ljudima da se prilagode haosu koji smo im nametnuli. A samo je oko 7% ove cicijaške milostinje otišlo u najsiromašnije zemlje kojima je novac najpotrebniji.

Umjesto toga su najbogatije nacije uložile novac da bi ljude koji bježe od klimatskog sloma i drugih katastrofa držale van svojih granica. Velika Britanija je između 2013. i 2018. godine na zatvaranje svojih granica potrošila skoro dvostruko više nego na finansiranje borbe protiv klimatskih promjena. SAD 11 puta više. Australija 13 puta više. Kanada 15 puta više. Bogate nacije se kolektivno okružuju klimatskim bedemima – da bi onemogućile pristup žrtvama vlastite pogani i smeća.

Ništa milostinja – dugujete reparacije!

Ali to nije kraj farse zvane klimatsko finansiranje. Većina novca za koji bogate nacije tvrde da daju, zapravo je u formi kredita. Oxfam procjenjuje da je stvarna vrijednost datog novca oko jedne trećine nominalne sume, budući da se njegov veći dio mora otplaćivati – s kamatama. Visoko zadužene nacije ohrabruju se na akumulaciju dugova – da bi finansirale svoju adaptaciju na katastrofe koje smo mi izazvali. To je zapanjujuće, nečuveno nepravedno.

Zato – kakva pomoć, kakvi krediti! Bogate nacije siromašnim nacijama duguju – reparacije. Pred razmjerama štete nanesene klimatskim slomom, sama ideja adaptacije zvuči kao okrutna šala: kako se ljudi mogu prilagoditi temperaturama višim od one koju može izdržati ljudsko tijelo? A kako kontinuiranim razornim ciklonama koji uništavaju domove čim se ponovo sagrade, potapanju čitavih arhipelaga, isušivanju ogromnih površina tla – što poljoprivredu čini nemogućom? No iako Pariški sporazum priznaje koncept nenadoknadivog „gubitka i štete“, bogate nacije su insistirale da to „ne uključuje niti predstavlja osnovu za bilo kakvu odgovornost ili kompenzaciju“.

Prikazujući onu siću koju nude kao dar umjesto kao kompenzaciju, države koje su najkrivlje za ovu katastrofu pozicioniraju se, u stilu pravih kolonijalista, kao heroji koji će poletjeti da spase svijet: na to je ciljao uvodni govor britanskog premijera Borisa Johnsona u Glasgowu, gdje je – poredeći se sa Jamesom Bondom – rekao: „Imamo prave ideje. Imamo pravu tehnologiju. Imamo prave bankare.”

Ali žrtvama eksploatacije bogatih ne treba James Bond, niti drugi bijeli spasitelji. Ne treba im Johnsonova arogancija. Ne treba im njegova cicijaška milostinja, niti smrtonosni zagrljaj bankara koji finansiraju njegovu stranku. Žrtve eksploatacije treba čuti. I treba im pravda.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 05/11/2021.