S engleskog prevela: M. Evtov
 

Sprečavanje klimatske katastrofe vrlo je komplikovano, u nekim aspektima. Ali je u jednom vrlo jednostavno: fosilna goriva moramo ostaviti u zemlji. Sva halabuka i razmetljivi govori, ekstravagantna obećanja i detaljni mehanizmi o kojima se ove sedmice raspravljalo u Glasgowu ne znače ništa ako se ne desi ova jednostavna i očita stvar.

Po studiji nedavno objavljenoj u znanstvenom časopisu Nature, da bismo imali 50% šanse da izbjegnemo globalno zagrijavanje više od 1,5°C, moramo se odreći 89% dokazanih rezervi uglja, 58% rezervi nafte i 59% rezervi fosilnog metana („prirodni plin”). Ako želimo šanse bolje od 50:50, moramo gotovo sve rezerve ostaviti netaknute.

Ipak sve po starom?

A ipak se većina vlada država koje imaju velike rezerve opredjeljuje za pogrešan izbor.

Kako UN i akademski istraživači navode u najnovijem izvještaju o proizvodnom jazu [razlici između stvarne proizvodnje i percipiranog potencijala proizvodnje], proizvodnja uglja će u naredne dvije decenije vjerovatno malo pasti, ali će proizvodnja nafte i plina i dalje rasti – osim ako ne dođe do brze i drastične promjene politike.

Vlade do 2030. godine planiraju iscrpiti 110% više fosilnih goriva nego što bi to dopuštalo njihovo obećanje iz Pariškog sporazuma („ograničavanje povećanja temperature na 1,5°C iznad predindustrijskih razina”).

Čak i nacije koje tvrde da predvode tranziciju namjeravaju nastaviti s bušenjem. Joe Biden je obećao da će u SAD-u obustaviti izdavanje novih koncesija za crpljenje nafte i plina na javnim zemljištima i u morskim vodama. I odmah je 14 republikanskih država tužilo njegovu vladu. Iako aktivisti za klimatske kampanje tvrde da Biden ima na raspolaganju mnogo drugih instrumenata da spriječi takve koncesije, on je odmah odustao, a njegova vlada sad stavlja na licitaciju prava na bušenje u vodama Aljaske i Meksičkom zaljevu. To je upravo ona vrsta slabosti kojoj su se republikanci i nadali.

Njemačka je obećala da će proizvodnju uglja postepeno ukinuti do 2038. godine (što je prekasno, usput budi rečeno). A ipak priprema nova ležišta za eksploataciju. Trenutno, na primjer, uništava selo Lützerath u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji; selo se nalazi iznad debelog sloja najprljavije vrste uglja – lignita. Bude li Njemačka htjela održati vlastito obećanje, rudnik će morati biti napušten prije nego što dostigne punu proizvodnju. Dakle, ili se one kuće i šume uništavaju bez razloga, ili njemačka vlada ne namjerava održati svoje obećanje.

Britanska vlada još uvijek insistira na onome što naziva „maksimiziranje ekonomskog oporavka“ proizvodnje nafte i plina. Prošle godine je ponudila 113 novih dozvola za istraživanje rezervi u morskim vodama. Cilj joj je barem udvostručiti količinu fosilnih goriva spremnih za eksploataciju.

Svi govori, obećanja i geste ove sedmice u Glasgowu slabašni su kao maslačak na vjetru u poređenju s neoborivim činjenicama otvaranja novih rudnika uglja, naftnih i plinskih polja. Važni su rudarstvo i bušenje: sve ostalo je šupljiranje.

Pedeset nijansi zelene

Ali šupljiranje je veliki biznis. Naftne korporacije potrošile su milione dolara na reklame, memove i filmove da bi nas uvjerile da su postale zelene. No, najnoviji izvještaj Međunarodne energetske agencije otkriva da su 2020. godine „ulaganja u čistu energiju industrije nafte i plina činila samo oko 1% ukupnih kapitalnih izdataka”.

Od Pariškog sporazuma 2015. godine, 60 najvećih svjetskih banaka uložilo je 3,8 milijardi dolara u kompanije za fosilna goriva. U bogatim zemljama se za klimatski slom okrivljuju Indija i Kina, koje i dalje grade nove elektrane na ugalj. No, procjenjuje se da se 40% „planiranih emisija” [prognozirane emisije ugljen-dioksida ukoliko se postojeća infrastruktura, npr. termoelektrane na ugalj, nastavi koristiti do kraja svog vijeka trajanja, op.ur.] za azijska postrojenja na ugalj može pripisati bankama i ulagačima u Evropi i SAD-u. A od ovih odluka ne bismo se mogli distancirati čak ni kada bi se krivica odmjeravala po državljanstvu – što je besmisleno u svijetu u kojem se novac kreće slobodno, a moć prenosi preko granica.

Jedva da na Zemlji postoji projekat fosilnih goriva koji nije potpomognut javnim novcem. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, vlade su 2020. godine potrošile 450 milijardi dolara na direktne subvencije industrije fosilnih goriva. Ostale troškove koje nam nameće ova industrija – zagađenje, uništenje i klimatski haos – MMF procjenjuje na 5,5 milijardi dolara. Ali te brojke smatram besmislenim: dolari ne mogu obuhvatiti gubitak ljudskih života i uništavanje ekosistema, a kamoli mogućnost sistemskog kolapsa životne sredine. Po jednoj nedavnoj procjeni, sad je jedan od pet svih smrtnih slučajeva uzrokovan zagađenjem fosilnim gorivima.

Moć naftaških lobija diktira budućnost svijeta

Javne finansijske institucije i dalje pumpaju novac u ugalj, naftu i gas: u protekle tri godine, vlade G20 i multinacionalne razvojne banke skandalozno su potrošile dva i po puta više na međunarodno finansiranje fosilnih goriva nego na obnovljive izvore energije. Procjenjuje se da je 93% svjetskih elektrana na ugalj zaštićeno od tržišnih sila posebnim državnim ugovorima i nekonkurentnim tarifama. Velika Britanija je naftnim kompanijama koje buše naftu svela porez na prihod na nulu. Posljedično će naša naftna polja uskoro koštati državnu blagajnu više nego što od njih dobija. Kakvog to ima smisla?

Za samo 161 milijardu dolara – što je djelić novca koje vlade troše na podršku fosilnim gorivima – mogle bi se otkupiti i zatvoriti sve elektrane na ugalj na Zemlji. Ako bi se to učinilo u okviru pravedne tranzicije, stvorilo bi se više radnih mjesta nego što bi ih se ukinulo. Na primjer, po istraživanju Oil Change International, Velika Britanija bi na svako radno mjesto izgubljeno zbog nafte i plina mogla otvoriti tri radna mjesta u proizvodnji čiste energije.

U odnosu između nacionalnih država i industrije fosilnih goriva sve je perverzno, glupo i autodestruktivno. Zarad profita i dividendi ove prljave industrije – mahom koncentrisane u rukama izuzetno malog broja ljudi u svijetu – vlade nas obavezuju na katastrofu.

U cijelom svijetu ljudi se mobiliziraju da to promijene, a njihov glas se mora čuti u Glasgowu. Kampanja za stvaranje sporazuma o neširenju fosilnih goriva skupila je potpise hiljada naučnika i više od 100 nobelovaca. Europe Beyond Coal diljem kontinenta okuplja pokrete za zaustavljanje novih i zatvaranje postojećih rudnika. Vizionarske vlade Danske i Kostarike osnovale su savez Beyond Oil and Gas Alliance. Trebamo izvršiti pritisak na naše vlade da mu se pridruže.

I da, stvarno je ovako jednostavno. Imamo tehnologiju potrebnu za zamjenu fosilnih goriva. Ima čitavo obilje novca koji se trenutno rasipa na uništavanje života na Zemlji. Tranzicija bi se mogla izvesti u nekoliko mjeseci, kad bi vlade to htjele. Jedino što ih sprečava je moć dominantnih tradicionalnih industrija i ljudi koji od njih profitiraju. To je ono što treba srušiti. Ono silno mahanje i smješkanje masama, sva ona petljavina, ono grandiozno šupljiranje u Glasgowu osmišljeni su prije svega s jednom svrhom: ne da ubrzaju ovu tranziciju, nego da je osujete.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 03/11/2021.