S engleskog preveo: M. Manojlović

Budući da će za manje od tri mjeseca Velika Britanija biti domaćin klimatskog samita COP26 u Glazgovu, možemo očekivati još mnogo priče o famoznom cilju nulte emisije ugljeničkih gasova, poznatom i kao klimatska neutralnost. Koliko god da je važan ovaj cilj, mnoštvo planova za njegovo ostvarenje ne može se realizovati, što vladama i korporacijama može poslužiti kao dimna zavjesa za prikrivanje nedostatka kratkoročnih aktivnosti.

Boris Džonson (Boris Johnson) rado predstavlja Ujedinjeno Kraljevstvo kao vodeću silu klimatske neutralnosti, kao jednu od prvih zemalja koje su ovaj cilj uvele u zakonodavstvo. No, ako premijer istinski želi da realizuje mjere koje će spriječiti klimatsku katastrofu, ne smije dopustiti da ova priča skrene pažnju sa činjenice da nam je već sada potrebna radikalna akcija radi smanjenja emisija gasova.

Da bude jasnije, cilj nulte emisije jest ključan za borbu protiv klimatskih promjena i zacrtavanje tog ciljnog odredišta pokrenulo je talas prijeko nam potrebne energičnosti i optimizma. Skoro svake sedmice bar jedna zemlja ili kompanija objavi namjeru da postigne nultu emisiju ugljeničkog gasa. Više od 120 zemalja, uključujući velike zagađivače kao što su Kina, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, obavezalo se da će ostvariti klimatsku neutralnost do sredine vijeka. Slijedio ih je čitav talas kompanija, kao što su British Airways, Mars, Unilever, Citigroup, BlackRock, Shell i British Petrol.

Ali šta ovo zapravo znači, i možemo li im vjerovati?

Šta s ugljen-dioksidom koji je već u atmosferi?

Cilj nulte emisije nalik je klackalici – obećava da će količine koje se i dalje emituju u atmosferu biti izbalansirane mjerama za njihovo uklanjanje iz vazduha nekada u budućnosti. No trenutno je ogromna većina država i korporacija daleko od postizanja te ravnoteže, ali nas ubjeđuju da se kreću u tom smjeru.

Najproblematičniji dio ovog obećanja upravo je uklanjanje gasova iz vazduha. Ako zanemarimo sve još uvijek nedokazano efikasne tehnologije isisavanja, jedini trenutno poznati siguran način jest sadnja milijardi stabala koja će ugljenik skladištiti u sebi i u zemljištu. Upravo u ovu strategiju veliki broj vlada i kompanija – previše njih – polaže sve nade.

No ukupna površina zemljišta potrebna za planirano uklanjanje ugljen-dioksida iz atmosfere jednaka je cjelokupnom obradivom zemljištu na planeti.

Oxfam je procijenio da bi ostvarivanje proglašenih ciljeva nulte emisije samo četiri proizvođača nafte i gasa (Shell, BP, Total i ENI) zahtijevalo površinu dva puta veću od čitavog Ujedinjenog Kraljevstva. Ako bi čitav energetski sektor usvojio slične ciljeve, to bi na kraju zahtijevalo zemljište veličine amazonske prašume. Procjenjujemo da bi ukupna površina zemljišta potrebna za planirano uklanjanje ugljeničkih gasova potencijalno bila pet puta veća od Indije, što, ponavljamo, odgovara cjelokupnom obradivom zemljištu na planeti.

Emisije se moraju smanjiti ODMAH

Pored toga što su matematički nemogući, pojedini ciljevi nulte emisije nose opasnost skretanja pažnje sa potrebe za hitnim smanjenjem emisija. Četiri pomenuta proizvođača fosilnih goriva namjeravaju nastaviti proizvodnju – takoreći "na veresiju", u međuvremenu neometano ispuštajući gasove. A mnogi od njihovih konkurenata i ne razmišljaju o klimatskoj neutralnosti.

Ova dvoličnost se ne iskazuje samo u privatnom sektoru. Vlada Velike Britanije je proteklih godina donijela najambicioznije klimatske ciljeve na svijetu i pokrenula diplomatsku kampanju ubjeđivanja drugih zemalja da im se priključe. S druge strane, mediji izvještavaju da ista ta vlada namjerava odobriti novi naftni i gasni projekat u Sjevernom moru, kapaciteta i od 255 miliona barela do 2050. godine. (Kompanija je zatražila licencu za 170 miliona barela.) Procjenjuje se da bi samo ovaj projekat proizveo 132 miliona tona CO2, za čije bi uklanjanje iz atmosfere bila potrebna šuma veća od čitave Engleske.

Uzimanje sve više zemljišta za amortizovanje emisija CO2 neminovno bi značilo sve manje zemljišta za uzgajanje hrane. Broj gladnih u svijetu već je u porastu: svake minute 11 ljudi širom svijeta vjerovatno će umrijeti od gladi usljed sukoba, COVID-a 19 ili klimatske krize. Posljednje što nam treba jeste da ogromna područja plodnog zemljišta pretvorimo u rezervoare za skladištenje CO2.

Uz to dolazi i rizik protjerivanja stanovništva sa vlastite zemlje – naročito u nerazvijenim državama. Takve primjere smo već vidjeli: u Indiji su zemljišta u tradicionalnom vlasništvu uzurpirana zarad vladinih projekata pošumljavanja, dok su zajednice koje imaju pravo na ovu zemlju prisilno deložirane i pretvorene u beskućnike. Ovakvi konflikti pogađaju gotovo pola miliona plemenskih i šumskih zajednica.

Izgladnjivanje ljudi nije rješenje klimatske krize

Kako se COP26 primiče, vlade i korporacije će se natjecati u razmetanju svojim ciljevima i tvrdnjama da daju svoj doprinos. Ako želimo spasiti planetu i spriječiti da milioni ljudi budu gurnuti u još dublje siromaštvo i u glad, ne smijemo dozvoliti vladama i privrednim subjektima da se provuku sa neartikulisanim ciljevima koji su neostvarivi ako ih sagledamo u širem kontekstu.

Moramo beskompromisno preispitivati planove naših političkih vođa i biznismena i insistirati da se izjasne kako namjeravaju da redukuju emisije gasova već sljedeće godine, i tako svake godine do 2025. godine, a onda i do 2030. U transparentnim ciljevima mora se razlikovati redukovanje emisija od uklanjanja već emitovanih gasova, umjesto što se trpaju u isti koš.

Zemljište i priroda jesu bitni dijelovi rješenja, ali moramo težiti ukidanju gladi kao i ukidanju emisija, tako što ćemo osnaživati i podržavati razvoj ugroženih zajednica. Milioni novih žrtava gladi neće riješiti klimatsku krizu.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 5/8/2021.