S engleskog preveo: M. Manojlović

Južna Afrika nije normalna država. Gotovo polovina radno sposobnih nema posao. Taj postotak raste i do 76 kod mladih, koji ne vide nikakvu budućnost. Južna Afrika ima najvišu stopu nejednakosti na svijetu: ekstremno bogatstvo naspram ekstremne bijede. U ovoj zemlji, nasilje je svakodnevica, a disfunkcionalna vlast ne pruža nikakve usluge građanima. Jakih opozicionih partija nema, uprkos činjenici da vladajuća stranka, Afrički nacionalni kongres (ANC), više nije u stanju da upravlja državom.

Iz ovih razloga, mnogi već godinama predviđaju masovne nemire. No najveće nerede u Južnoj Africi od okončanja aparthejda nisu pokrenuli ni siromaštvo ni nezaposlenost, a ni nedostatak osnovnih usluga. Okidač je bilo nedavno izricanje zatvorske kazne bivšem predsjedniku Džejkobu Zumi (Jacob Zuma) zbog nepoštovanja suda.

Opšta pljačka i nemoć države

Već godinama Zuma, njegova djeca i kriminalni pajtaši prijete krvoprolićem u slučaju da Zuma bude osuđen i za jedno od brojnih krivičnih djela za koja je optužen. Sada su masovni neredi u dvije najmnogoljudnije provincije Južne Afrike doveli do više od stotinu žrtava, preko milijardu dolara štete i uništenja čitavog lanca javnog snabdijevanja u provinciji KvaZulu-Natal (KwaZulu-Natal).

Na stotine radnji, tržnih, vakcinacijskih i logističkih centara, džamija, klinika, tvornica, postrojenja za preradu vode i predajnika mobilne telefonije zaposjednuto je i zapaljeno u ovim neredima. Dijelom je u pitanju spontana pljačka, ali radi se i o tajno organizovanoj i ciljanoj sabotaži. Autoput koji KvaZulu-Natal povezuje s ostatkom zemlje sada je pod kontrolom bandi. Luka Durban, najprometniji brodski terminal u podsaharskoj Africi, prestala je s radom. U pokrajini već vlada nestašica hrane i goriva. Medicinska oprema prijeko potrebna za borbu protiv trećeg talasa COVID-19 koji hara zemljom nije dostupna ili je na izmaku. Vakcinacija u cijeloj zemlji je ugrožena, baš kada je počela da se zahuktava.

Policija je uglavnom stajala po strani, nevoljna ili nemoćna da zaustavi hiljade pljačkaša. Kao odgovor na nesposobnost države da zaustavi nasilje, nikle su naoružane grupe za samozaštitu, uglavnom u bijelim, indijskim i obojenim naseljima. Moćna južnoafrička taksi-mafija se takođe aktivirala u zaštiti tržnih centara i drugih objekata. Mnoge žrtve su već proizašle iz sukoba između "pljačkaša" i "grupa za samoodbranu".

Ista ona policija koja je bila tako vidljiva za vrijeme zatvaranja kada je trebalo hapsiti surfere i proganjati one koji puše i piju u javnosti ne želi ili ne može da zaustavi bezakonje u dijelovima najvećih južnoafričkih gradova. Saobraćajni kolapsi se protežu kilometrima, dok se pljačkanje šoping-centara i skladišta nastavlja.

Pitanje je zašto su zakazale državne obavještajne službe i zašto su sigurnosne snage uhvaćene nespremne. Iz tih krugova se pročulo da se sumnja u djelovanje kriminalnih elemenata unutar samih sigurnosnih snaga i da se tako koordiniraju i podržavaju neredi. Već je poznato da su korumpirani agenti državne bezbjednosti za vrijeme Zumine vladavine odbjegli s milijardama randa (južnoafrička valuta) i hiljadama komada vatrenog oružja. Nesposobnost policije da zaustavi nerede prinudila je predsjednika Sirila Ramafosu (Cyril Ramaphosa) da angažuje vojsku, koja nije obučena za suzbijanje masovnih nereda. U pitanju je najveća vojna akcija od okončanja aparthejda.

Šta je u pozadini?

Ne može se, međutim, krivica za ovaj slom svaliti samo na Zumu. Neredi su izbili usred trećeg zatvaranja radi suzbijanja pandemije, kada je vlada odlučila da ne pruži nikakvu pomoć radnicima i siromašnima. Da stvari budu gore, vlada je uvela i stroge mjere štednje, uključujući smanjenje budžeta za obrazovanje i zdravstvo, te socijalne pomoći, od koje živi preko 17 miliona stanovnika Južne Afrike. Sa toliko očajnih i bijesnih ljudi, moglo se očekivati da će izbiti neredi i masovna pljačka.

No ovo nije ustanak gladnih, ili "tuniski momenat". Radi se o simptomu krize, za koju Zuma snosi velik dio odgovornosti, kao i neuspjehu ANC-a da nakon dolaska na vlast 1994. stvori inkluzivnu ekonomiju i izgradi društvo u kojem se veliki dio stanovništva neće tretirati kao višak. Svi nivoi, od civilnog društva, preko političara do sindikata pate od nedostatka liderstva. Većina Južnoafrikanaca i dalje živi u siromaštvu, izloženi ekstremnom nasilju i obespravljeni, bez vođa kojima mogu vjerovati, i bez nade da će se njihov položaj popraviti.

Umjesto što slavi masovnu pljačku kao primjer spontane preraspodjele ili narodne akcije, ljevica bi trebala da razumije njene uzroke. To tumačenje govori o ljevici koja se udaljila od svoje društvene baze, i kojoj nedostaju i vizija i program. Bez političkog vođstva, ova vrsta spontane akcije može da skrene u pogrešnom smjeru – u ovom slučaju skretničar je bio Zuma sa svojom klikom.

Nije u pitanju spontani izljev kolektivnog bijesa potlačenih, jer je sve počelo kao politička kampanja s ciljem oslobađanja Zume, a pokrenula ju je grupa aktera, uključujući korumpirane članove sigurnosnih službi, Zumine sinove i kćerke, mafijaške elemente, i njihove saveznike – drugim riječima, jedna frakcija samog ANC-a.

Kampanja djeluje kao dobro koordiniran i planiran tip pobune kakav pamtimo iz građanskih ratova ili pučeva, koji ciljano napada logističku, transportnu i komunikacionu infrastrukturu. Postoji mnoštvo izvještaja u kojima ljudi tvrde da su plaćeni da počnu pljačkati, ili čak da su autobusima dovezeni do tržnih centara. Po ministru pravde Ronaldu Lamoli, rezultirala je "ekonomskom sabotažom" jer cilja ključne sektore privrede. Ovo sektaško nasilje ne samo da slijedi ranije primjere kampanja sabotaže infrastrukture, nego se i odvija na istim mjestima kao politički nemiri krajem 1980-ih i početkom 1990-ih koji su odnijeli blizu trideset hiljada života, kao i ksenofobni pogromi iz skorije prošlosti.

Prema riječima liderke Pokreta nezaposlenih Ajande Kote (Ayanda Kota), protesti su "organizovani na plemenskoj, muško-šovinističkoj i etničkoj bazi". Zuma i njegove pristalice obilato su se služili etnonacionalističkim Zulu sloganima. Pored toga, imaju i ksenofobni karakter, budući da se prema izvještajima ciljano napadaju objekti u stranom vlasništvu i osobe stranog porijekla.

Jasno je da se radi o političkoj kampanji; u tome leži njena moć i - opasnost. Napadnuta je demokratija Južne Afrike, a napada je frakcija vladajuće partije, koja je spremna doslovno spaliti zemlju da ostvari svoje ciljeve. […]

Mafijaška strategija

Ovakvi neredi u Južnoj Africi nisu neočekivani, s obzirom na disfunkcionalnu državu i masovno siromaštvo. COVID-19 i mjere štednje su samo pogoršali ove već prisutne društvene probleme. Svaki odgovor na nerede mora se pozabaviti i strukturnim uslovima koji Južnu Afriku čine zemljom sa najvećom nejednakošću na svijetu.

Još protekle sedmice jedan izvještaj je predvidio masovne nemire u Aleksandri (Alexandra), predgrađu Johanesburga i najgušće naseljenim područjem u Južnoj Africi, sa 750.000 stanovnika na otprilike 800 hektara. Prema izvještaju, "zbog skučenosti, prenaseljenosti, nedostatka planiranja i infrastrukture, nezaposlenosti i ograničenog pristupa ostvarivanju socijalno-ekonomskih prava, Aleksandra je bure baruta".

Odgovor na ove socijalne probleme zahtijevao bi vladu koja će ukinuti mjere štednje, pokrenuti nove socijalne programe, ponovo uspostaviti državne kapacitete, obezbijediti sigurnost, i biti pod upravom kompetentnih i sposobnih civilnih službenika. No s obzirom da je trenutnu krizu pokrenula politička frakcija, programi socijalnih davanja neće biti dovoljni da obuzdaju požar koji se rasplamsao.

Država mora što prije da uspostavi red i mir u provincijama KvaZulu-Natal i Gauteng. U suprotnom će ulično nasilje između etničkih grupa i lokalnih straža izmaći kontroli. Mnogi će poginuti, i vrlo je vjerovatno da će etničke i rasne tenzije preći u otvoreni sukob. Ako država ne uspostavi red, ljudi će u bolnicama umirati bez osnovnih lijekova, ili od gladi. Hitno je potrebno uputiti zalihe hrane u pogođene oblasti.

Trenutna kriza u Južnoj Africi je još jedna epizoda beskrajne sektaške drame unutar ANC-a. Dok predsjednik Ramafosa propovijeda jedinstvo, njegove partijske kolege pale zemlju. Nemiri su poljuljali i njegov položaj, pa bi mu prvi mandat mogao biti i posljednji.

Premda se ne radi o namjernom državnom udaru, situacija je krajnje opasna. Zuma i njegovi saveznici, kao vrhunski mafijaši, vjerovatno koriste nasilje kako bi prisilili državu na ustupke: zaštitu od krivičnih postupaka i neometano bavljenje nelegalnim aktivnostima. Sve ovo ponajviše nalikuje strategiji "narkoterorizma" Pabla Eskobara i Medeljinskog kartela u Kolumbiji: eskaliranje nasilja protiv države kao način da se izbjegne krivična odgovornost.

Nema dobrih igrača u ovoj ružnoj epizodi, a čak i ako/kad se neredi smire, teško je zamisliti da će stvari krenuti nabolje.

IZVOR: Jacobin
Objavljeno: 15/7/2021.
Karta: Mary Alexander