S engleskog prevela: M. Evtov
 

Arundhati Roy je za [svoj prvi] roman dobila prestižnu nagradu Booker. Širom svijeta je poznata po ne samo po svojim književnim djelima, nego i po političkom aktivizmu i britkom pisanju o silama i zbivanjima koja oblikuju našu sadašnjost. Beskompromisnih moralnih stavova, Roy jasno i bespoštedno artikuliše svoje razumijevanje cijelog spektra društvenih tema – od politike u Indiji, globalizacije i kapitalizma do pandemije koronavirusa. Prošle godine je objavila zbirku eseja pod naslovom Azadi: Sloboda. Fašizam. Književnost. (Azadi: Freedom. Fascism. Fiction.) Azadi na jeziku urdu znači sloboda – to skandiraju Kašmirci protiv onoga što vide kao indijsku okupaciju, ali i milioni na ulicama Indije koji se opiru projektu hinduističkog nacionalizma.
 

Algebra beskrajne pravde (The Algebra of Infinite Justice) objavljena je prije dvije decenije, ali ja sam je pročitala tek nedavno […] Zapažam da se obistinilo mnogo šta o čemu ste onda pisali i na šta ste upozoravali – i generalno i specifično u vezi s indijskom politikom. Smatrate li da ste u nekim aspektima današnjeg indijskog društva bili posebno dalekovidni?

Žao mi je, ali na ovo pitanje nema kratkog odgovora. Ako bih sebe nazvala dalekovidnom, to bi značilo ne samo da se hvalim, nego i da štedim mnoge koji to ne zaslužuju. Konačno, većina stvari o kojima sam tad pisala odigravala se na naše oči i, što je daleko važnije, milioni nas su ih osjetili na svojoj koži.

Eseji u knjizi koju spominjete govore o mnogim stvarima: o indijskim nuklearnim testovima, o velikim hidroelektranama i narodnom pokretu protiv hidroelektrana u dolini Narmada, o masovnom pritisku da se izvrši privatizacija vode, električne energije i drugih ključnih infrastruktura, o postepenoj eroziji nezavisnosti sudova, medija i ostalih institucija za zaštitu demokratije… i tako dalje.

I naravno, tu je i esej Demokratija: ko je ona kad je kod kuće? (Democracy: Who’s She when She’s at Home?) o antimuslimanskom pogromu koji su hinduističke rulje u državi Gujarat vršile 2002. godine, kad je glavni ministar te države bio Narendra Modi. Njega je taj pogrom katapultirao do premijera Indije – dotad je Modi bio običan aktivista hinduističkog nacionalističkog pokreta Rashtrye Swayamsevak Sangha (RSS) koji je za gotovo 100 godina postojanja postao najmoćnija organizacija u današnjoj Indiji. [Narendra Modi] je postao premijer zahvaljujući tom pogromu. A ne uprkos njemu.

Pitanje dalekovidnosti da se ispitati upravo na primjeru pogroma izvršenog u Gujaratu 2002. godine. Te godine je podmetnut požar u vozu u kojem je na smrt izgorilo 59 hinduističkih hodočasnika, nakon čega je organizovana rulja tokom par sedmica februara i marta zaklala više od hiljadu muslimana u selima i gradovima Gujarata. Nad muslimankama su vršena grupna silovanja i bile su žive spaljivane. Više od sto hiljada ljudi je bilo protjerano iz svojih domova. A državna televizija je uživo prenosila taj pogrom. Svi smo čuli provokativne govore glavnog ministra Modija koji nikad nije izrazio ni trunku kajanja. Potom Ashish Khetan, novinar časopisa Tehelka, odlazi na tajni zadatak i uspijeva snimiti kako se neki od masovnih ubica i silovatelja hvale svojim djelima. Ti zastrašujući snimci prikazani su na TV; svi smo ih vidjeli. Nekoliko ubica otvoreno je izrazilo divljenje i zahvalnost svom hrabrom novom glavnom ministru Modiju. Khetan u nedavno objavljenoj knjizi Na tajnom zadatku: moje putovanje u mrak Hindutve / Under Cover: My Journey into the Darkness of Hindutva, pribrano i neumorno opisuje ne samo detalje onoga što je snimio, nego i to kako su policija i čitav pravni postupak – od početka do kraja – kompromitovani i podrivani da bi zaštitili ubice.

Zato danas u Indiji imamo masovne ubice i silovatelje koji slobodno šetaju i čak zauzimaju visoke položaje dok nam najbolji aktivisti, pravnici, studenti, sindikalisti i desetine hiljada običnih ljudi, muslimani, Daliti [nedodirljivi] i ogroman broj pripadnika autohtonih plemena godinama trunu po zatvorima; neki služe doživotnu kaznu. Ni zbog čega.

Poenta je u ovome: nakon Gujarata 2002. godine, nije trebalo biti dalekovidan da bi se znalo ko je i šta Modi, a šta zastupa RSS i u šta će Indijska narodna partija (Bhartiya Janata/BJP) pretvoriti Indiju ako dobije priliku. Niko od njih nije to ni najmanje krio; Modi još i ponajmanje. A ipak su ga najveći indijski industrijalci podržali kad se, ubrzo nakon pogroma, kandidovao za premijera. Mediji Modija ubrzo počinju prikazivati kao „glavnog ministra razvoja“. Brojni liberalni intelektualci okreću se protiv ljudi koji – poput mene – odbijaju da ga prestanu kritikovati. Kad se Modi prošetao crvenim tepihom koji su mu prostrli i konačno zauzeo tron u Delhiju, mnogi glavni urednici, novinari i javni intelektualci padaju u paroksizam ekstaze. Neki od njih su sad razočarani i hrabro ga kritikuju. Ali to ne objašnjava kako su progutali i probavili pogrom u Gujaratu i Modijevu ulogu u tom pogromu.

Tako da ja to ne bih nazvala dalekovidnošću. To je politika. To je ono što odlučimo vidjeti a od čega odlučimo odvratiti pogled. Moramo sebi postavljati ozbiljna pitanja – ne zato što moramo tražiti ideološku čistotu ili funkcionisati s pozicije nepogrešive vrline ili prihvatiti svjetonazor u kojem su ljudi ili nepopravljivi tirani ili isključivo žrtve, nego upravo suprotno. Zato što nas stvarni život tjera na to. Ali barem možemo biti iskreni u pogledu složenosti i kontradikcija u kojima živimo, radimo i razmišljamo. […] Na primjer, jesam li ja od onih lirskih romansijera koji nikad nisu primijetili da žive u zemlji s najbrutalnijim sistemom društvene hijerarhije, tzv. kastinskim sistemom? Ili sam od onih indijskih aktivista za ljudska prava koji nemaju šta reći o vojnoj okupaciji Kašmira, tamošnjim neoznačenim grobnicama i desetinama hiljada izgubljenih života? Ili sam od onih koji brane Kašmir, ali negiraju da je tamo – kad je počela pobuna – ciljano poubijano stotine kašmirskih hinduista, ili da je pakistanska vojska vršila genocid tokom rata za oslobađanje Bangladeša? Ili sam od onih marksista koji poriču Gulag? Muslimana koji poriču holokaust? Gandijevaca koji zamagljuju Gandijeve stavove o rasi i kasti? Jesam li od onih koji vide klasu, ali ne i kastu, i obrnuto?

Jesam li od onih novinara ili sudija koji se ulizuju vlasti, a seru po narodu? Spadam li u redovne učesnike književnih festivala koji rječito govore o slobodi govora na tribinama koje finansiraju rudarske kompanije koje u šumama ubijaju ljude? Ili sam možda od onih liberala koji okolišajući izjednačavaju genocidno nasilje većinski fašističke države i epizodno nasilje pokreta otpora? Ili od onih najnovijih, najmodernijih koji svesrdno podržavaju proteste poljoprivrednika, a ne žele znati ništa o krizi podzemnih voda, opasnostima monokultura i posljedicama takozvane zelene revolucije u poljoprivredi? Ili se ubrajam među feministkinje koje vjeruju da se feminizam bombama mogao utjerati u Avganistan?

Za današnje stanje nisu krivi samo političari i političke stranke. Niti samo naš mesijanski vođa i njegovi poslušnici. To bi bilo previše lako. Dakle, moj dugi odgovor na vaše pitanje je ne, ne smatram da sam bila osobito dalekovidna.

A ima li nešto što vas je iznenadilo? Nešto što se pogoršalo (ili poboljšalo) brže i intenzivnije nego što ste mislili da hoće?

Ima. Ljudi. Ljudi su me iznenadili na dva vrlo različita načina. S jedne strane, kad je posijano sjeme mržnje, iznenadilo me koliko je tlo plodno i prijemčivo i kojom je brzinom izrasla ta gusta šuma oko nas. Nije nimalo neuobičajeno da ljudi ovaj specifično indijski oblik fašizma smatraju partnerstvom između političkog establišmenta i „masa“. [Ali] to iz slike izostavlja oduševljenu gomilu na spektaklu Howdy Modi (Zdravo, Modi) u Teksasu, glavne indijske medije koji su gotovo svi upregnuti u Modijeva i kola RSS-a, birokratiju, sudstvo, sigurnosne snage i izbornu mašineriju – a svi su oni spremno iskoristili priliku da služe. Nismo više u situaciji kad je puka kritika jedne osobe ili političke stranke dovoljna da bismo razumjeli ili promijenili smjer kojim idemo.

S druge strane, kad su se opozicione političke stranke i razne institucije zamišljene kao mehanizmi uzajamne kontrole nivoa vlasti gotovo potpuno odrekle svojih odgovornosti, obični ljudi su uzeli stvar u svoje ruke.

Kad se činilo da je izgubljena svaka nada, iznenadili su me hrabrost i imaginacija prosvjednika. Kuha se, tinja pobuna – na to ukazuju i masovni protesti protiv antimuslimanskog zakona o državljanstvu i Nacionalnog registra građana (po kojima je samo u državi Assam dva miliona ljudi ostalo bez državljanstva) i tekući protesti protiv tri nova zakona o poljoprivredi.

Vlada se žestoko obrušila na oba ova protesta. Protesti zbog zakona o državljanstvu završili su pogromom nad muslimanima u radničkim četvrtima sjeveroistočnog Delhija, za šta se sad krive lokalni muslimani, studenti i aktivisti. Stotine su u zatvoru. Policija poziva na ispitivanje stotine studenata s univerziteta Jamia Millia, uglavnom muslimana. Dok se političare BJP-a koji su otvoreno pozivali na nasilje tetoši i nagrađuje. Oni su svoju kampanju podjele prenijeli u Assam, Zapadni Bengal, Tamil Nadu i Keralu – u države gdje nikad nisu dobro stajali. Vidjećemo šta će se dalje dešavati. U svakom slučaju, mislim da nije moguće pretjerati u naglašavanju opasnosti situacije u kojoj se nalazi Indija. Kako očistiti rijeku od otrova? Tako što je pustite da se sama čisti. Otrove će na kraju isprati vodena struja. A mi moramo biti dio te struje.

Neki smatraju da SAD, gdje sam ja, i Velika Britanija, gdje je sjedište New Statesmana, trebaju osuditi BJP i zloupotrebu prava u današnjoj Indiji. Drugi tvrde da i SAD i Velika Britanija mogu biti samo licemjerni i da se rješenje u svakom slučaju mora postići unutar same Indije. Šta vi mislite?

Nisam sigurna da u potpunosti razumijem pitanje. Kad kažete SAD i Velika Britanija, mislite li na vlade SAD-a i Velike Britanije? Naravno da će vlade, ako to učine, biti optužene za licemjerje, ali šta i ako budu? Neće biti ni manje ni više licemjerne nego indijska vlada kad govori o međunarodnim odnosima. Licemjerje je ukodirano u sve oblike govora vlada, kao i njihovih djela. Mislim, šta je drugo bila invazija Iraka ako ne ubojito licemjerje izgrađeno na lažnim vijestima koje su širili najčasniji američki mediji? Bilo bi sjajno kada bi se vlade SAD-a i Velike Britanije izjasnile, ali neće. Barem ne jasno, jer ove stvari ne funkcionišu na taj način. Ti odnosi su kompleksno klupko ekonomije, geopolitike i isplativosti. Kupovine i prodaje robe i oružja, trgovanja moralnim pokrićem na međunarodnom tržištu – sve to ulazi u tu mješavinu. Licemjerje je tu najmanji problem.

Ali bi ipak bilo važno da vlade širom svijeta bar signaliziraju da su svjesne šta se ovdje dešava. To bi osnažilo i nadajmo se bar donekle zaštitilo novinare koji pišu za ono nekoliko internetskih medija koji se hrabro drže, kao i aktiviste, filmaše, pravnike i prosvjednike koji riskiraju sve suprotstavljajući se ovom režimu. Kako rekoh, obala naše rijeke se urušava, tlo na kojem stojimo kliže; i to ne polako. Samo što nas nije odnijelo.

Odavno kritikujete globalizaciju, kapitalizam, ljudsko zlostavljanje okoliša i nacionalizam. Smatrate li da je konačno spoznata povezanost svega toga? Ili još uvijek tretiramo svaki problem zasebno?

Da, tu i tamo se ukazuje spoznaja. A za to su trebale godine neumornog rada mnogih ljudi.

Ali mora se reći da je masovno uništavanje okoliša odlikovalo i vlade Sovjetskog Saveza i Kine. Kada je riječ o uništavanju okoliša, državni kapitalizam ima istu imaginaciju kao i tržišni kapitalizam. Smatrati Zemlju resursom koji će ljudska društva u međusobnim ratovima za prevlast raskopati čak i po cijenu uništenja sebe i vlastitog staništa – vrlo je slično temeljnoj logici oružja masovnog uništenja.

Sad je sam kapitalizam postao oružje masovnog uništenja. To znamo, ali je kapitalizam postao i gotovo univerzalna religija, bog nad bogovima. I očito ne znamo kako da se prestanemo klanjati pred njegovim oltarom. Indija je, na primjer, postala laboratorijski eksperiment: tu se jasno vidi kako su religija, nacionalizam i kapitalizam stopljeni u opojni eliksir. A, kako nas uči istorija, ne možemo se uzdati u to da će ljudi biti logični, paziti na vlastite materijalne interese i vlastito preživljavanje. Evo još uvijek pokušavam razumjeti jednog svog susjeda, prijatelja mog prijatelja. Taj čovjek je izgubio izvor prihoda nakon Modijevog fijaska od demonetizacije, a potom i brutalnog zatvaranja zbog Covida, ali je ostao Modijev lojalni obožavalac. Rečeno mi je da za svog junaka nije imao ništa osim riječi hvale čak ni dan prije no što se prošle sedmice objesio. Do kraja odani „okorjeli obožavalac“.

Prošle godine se ovdje u SAD-u diskutovalo o tome treba li književnost biti „politička“. Šta vi mislite? Budući da pišete i beletristiku i esejistiku, mislite da one mogu zauzimati sličan politički prostor ili za njih postoje različita „pravila“?

U toj raspravi nema ništa novo. Samo se s vremena na vrijeme obnavlja. A drago mi je što ste „politička“ stavili pod navodnike, jer ko je pozvan da kaže šta je političko, a šta nije? Konačno, u svemu što napišemo donosimo niz izbora – šta nas pokreće a šta ne, šta je važno a šta nije, šta uključiti a šta izostaviti... i kroz to izbija na površinu naša politika. Isto važi i za izdavače. Dobrostojeće klase, kaste, rase i rodovi mogu sebi priuštiti čak i taj luksuz da tako šta smatraju valjanim pitanjem i da o njemu razmišljaju. Mi ostali nemamo izbora – politika nam uzurpira živote, domove, krevete i tijela.

[…] A što se tiče vašeg pitanja o tome postoje li različita pravila za beletristiku i esejistiku – o tome sam opširno pisala u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Azadi. Sve u svemu, rekla bih da postoji samo jedno pravilo: i beletristika i esejistika moraju biti dobre. Ništa ne opravdava lošu umjetnost. Pa ni dobra politika.

Prije nekih godinu dana napisali ste da je pandemija portal i da „možemo odlučiti hoćemo li kroz njega proći vukući za sobom lešine svojih predrasuda i mržnje, svoju pohlepu, svoje banke podataka i mrtve ideje, svoje mrtve rijeke i zadimljeno nebo. Ili ćemo proći lagano, s malo prtljage, spremni zamisliti drugačiji svijet. I spremni da se za njega borimo.” Zanima me šta mislite da smo odabrali (kako god da definišete „mi“). Drugim riječima: Mislite li da smo iz pandemije išta naučili?

Još uvijek prolazimo kroz taj portal. Još se nismo našli na drugoj strani. Još uvijek ne znamo kakav će biti ishod ovog rasula. A „možemo“ se u tom eseju odnosi na retoričko „mi“; mislila sam na ljudsku rasu. Pandemija – poput rendgenskog snimka – pokazuje stravične, sistemske, institucionalizirane raskole našeg izuzetno nepravednog svijeta. Vjerujem da još uvijek ima nade, jer će patnja (fizička kao i psihička) koju Covid-19 nosi sa sobom natjerati ljude da preispitaju vlastite živote i vrijednosti, svoje potrebe i želje. Ne mogu isto reći za vlade, internetske gigante i banke. Ali ako se ljudska društva – kojima je dosad ispiran mozak i koja su dosad bila vođena konzumerizmom – iznenada zaustave i razmisle, to bi moglo potaknuti stvarne promjene.

S druge strane, možda kao zombiji ušetamo u svijet gdje nas sve nadziru Amazon i Twitter.

Na koncu, kako bi izgledao drugačiji svijet zamišljen u Indiji (ili negdje drugdje)?

Ne moramo ga zamišljati. Moramo ga tražiti. Moramo ga pronaći. Jer on već postoji.

IZVOR: New Statesman

Objavljeno: 08/04/2020.