S engleskog prevela: M. Evtov

Da bismo spriječili buduće pandemije, moramo zaustaviti deforestaciju [gola sječa šuma radi preinačavanja namjene zemljišta, op.ur.] i prekinuti s ilegalnom trgovinom divljih životinja. Slažete se? Naravno da se slažete, šta tu ima da vam se ne sviđa? Tim više što odgovornost za to ne leži na nama nego na tamo nekom zlom drugom. Pitanje glasi: ako se to uradi, hoće li se problem riješiti? A odgovor je: vjerojatno neće. Pomoći sigurno hoće, ali ima tu još jedan, potencijalno veći problem koji izazivamo mi sami: korištenje prirodnih resursa na globalnom Sjeveru, posebno oslanjanje Sjevera na stočni fond.

Priča da su epidemije kazna za narušavanje prirodnog poretka nije od juče. Ali je začudno moderan njen postkolonijalni zaplet koji omogućava da izvor tog narušavanja zamišljamo negdje daleko od većine nas – što će reći u donedavno šumovitim krajevima svijeta koji se zgodno podudaraju s njegovim siromašnijim dijelovima. Ispostavlja se ipak da nam ovaj narativ možda remeti planove zaštite od novih bolesti i ometa napore u borbi protiv klimatskih promjena i erozije raznolikosti živog svijeta.

Mit o kolonijalistima kao čuvarima prirode

Francuski istoričar okoliša Guillaume Blanc u svojoj novoj knjizi L'invention du colonialisme vert (Izmišljanje zelenog kolonijalizma) tvrdi da je predodžba o Africi svojevremeno prekrivenoj prvobitnom šumom u stvari mit koji su početkom 20. stoljeća izmislili kolonijalisti. Šumski pokrivač na ovom kontinentu širio se i sužavao nekoliko miliona godina, kako se klima zagrijavala i hladila. Kad su se pojavili ljudi, neka su drveća raskrčili i zasadili druga, te su tako kenijski krajolici koje Denys Finch Hatton nadlijeće dok u svom Gipsy Mothu vozi Karen Blixen – scena koju je Sydney Pollack 1985. godine ovjekovječio u filmu Moja Afrika /Out of Africa – sasvim sigurno u potpunosti djelo ljudskih ruku.

Kolonijalisti 1930-ih počinju stvarati nacionalne parkove – navodno da bi šume zaštitili od mještana koji su ih uništavali kako im je rasla populacija. Tu je licemjerje osobito žestoko, jer su za dotadašnje uništavanje velikih razmjera zapravo bili odgovorni isključivo kolonijalisti. Praveći mjesta za svoje farme, Evropljani i njihovi potomci su od 1850. do 1920. godine diljem Afrike i Azije posjekli 95 miliona hektara šume – što je četiri do pet puta više no što je bilo uništeno prije njihovog dolaska.

Mit o nestaloj šumi ipak i dalje opstaje. Kako pokazuje američki istoričar okoliša James McCann, hvale i Nobelove nagrade vrijedni napori bivšeg američkog potpredsjednika Ala Gorea da upozori svijet na klimatske promjene – dijelom i kroz knjigu Zemlja u ravnoteži (1992.) – usvojili su i svijetom proširili lažne statistike po kojima se šumski pokrivač Etiopije smanjio sa 40% u 1950-im na 1% u 1990-im (Etiopija nikad nije bila kolonizovana). Brojka od 40% temelji se na nepouzdanom pogađanju koje su Evropljani lansirali nekad 1960-ih; sistematična studija šuma te zemlje nikada nije provedena. U međuvremenu su britanski antropolozi Melissa Leach i James Fairhead pokazali da se na velikom dijelu zapadne Afrike šumski pokrivač u stvari povećao tokom 20. stoljeća. Istraživanje obavljeno u Aziji takođe dovodi u pitanje pretpostavku o vezi između rasta lokalnog stanovništva i deforestacije.

Ali mit je tako moćan da naprosto prihvatamo sve nedosljednosti koje iz njega proizlaze. Činjenica je, na primjer, da je karbonski otisak [ukupna količina stakleničkih gasova (uzročnika zagrijavanja planete što vodi klimatskim promjenama) koju proizvodimo kao osobe ili privredni subjekti pri svojim aktivnostima, op.ur. ] lokalnog poljoprivrednika koji putuje pješice i ne koristi električnu energiju minoran u odnosu na karbonski otisak turista koji s globalnog Sjevera dolaze u afričke i azijske nacionalne parkove.

Iako nema nikakvih dokaza o znatnijem uništavanju afričke flore i faune prije dolaska kolonijalista, mi smo usvojili razliku koju su oni uspostavili između „dobrih“ i „loših“ lovaca. Kad je 2006. godine Thomas Cholmondeley, izdanak čuvene porodice bjelačkih naseljenika u Keniji, osuđen za ubistvo Roberta Njoye, mnogi su novinari komentarisali da se tu ne sudi samo njemu nego čitavoj britanskoj kolonijalnoj prošlosti, ali je malo ko doveo u pitanje to što Cholmondeley sebe opisuje kao sportskog lovca i konzervatora, dok je crnac Njoya, za razliku od njega – „lovokradica“. [Žestoko je indikativno kako stojimo po pitanju prošlosti i istorijskih nepravdi to da je dotični konzervator za to ubistvo osuđen na tri godine i osam mjeseci, op.ur.]

Potraga za rajskim vrtom – s tuđe grbače

Blanc [u svojoj knjizi o zelenom kolonijalizmu] tvrdi da su očuvanje i pretjerana eksploatacija svjetskih resursa rođeni u isto vrijeme i na istom mjestu – u Evropi tokom industrijske revolucije – i da se otad paralelno odvijaju. I jedno i drugo nastaju kao plod potrage Evropljana za novim rajskim vrtom nakon što su Eden kod svoje kuće uništili. A mit o tom drugom Edenu vratio se kao odmazda, sad kad smo se našli usred pandemije.

Znamo da intenzivniji kontakt između ljudi i životinja ubrzava pojavu novih ljudskih bolesti životinjskog porijekla, od kojih neke imaju pandemijski potencijal, a znamo i da u mnogim slučajevima – uključujući koronaviruse – virus do nas dolazi od divljeg šišmiša ili glodavaca (prirodni rezervoar) preko domaće životinje (posredni domaćin). Za sve veće susrete ljudi i prirodnih rezervoara krivimo krčenje šuma i trgovinu divljim životinjama – one njihove lovce koji su „loši“, za razliku od naših , koji su biva dobri konzervatori, posrednike da ni ne spominjemo. Slon ili krava, deva ili cibetka u sobi – sve se to podjednako računa u stočni fond, iako je sasvim jasno šta je garant opstanka ljudske zajednice a šta statusni simbol.

Ovdje samozavaravanje prelazi u cinizam, jer poljoprivredne firme industrijskih razmjera, od kojih su mnoge locirane na globalnom Sjeveru, vrlo dobro znaju kakav rizik predstavlja njihova proizvodnja – zato svoja stada i jata redovno nadziru radi pojave novih patogena. Zasad su u tome uspješnije firme u SAD-u i Evropi nego one u Kini. Ali u cijelom svijetu te firme guraju svoje manje konkurente bliže šumama i divljini. Ponekad te male poljoprivrednike i potpuno potisnu iz posla – u divlju trgovinu.

Deforestacija je, na nekim mjestima, stvarna, ali se kapital i nazori odgovorni za nju često nalaze na globalnom Sjeveru – isto kao i prije sto godina. Problem je u našoj grabežljivoj potrošnji. To važi za golu sječu šume, ali i za klimatske promjene i za gubitak raznolikosti živog svijeta. Globalni Jug je toga itekako svjestan. Zbog toga je za stvaranje međunarodne organizacije koja se bavi problemom bioraznolikosti trebalo čitavih 20 godina od Samita o Zemlji (Earth Summit) u Rio de Janeiru 1992. godine. Sjever i Jug su se prepirali oko toga čije bi vrijednosti trebale dominirati programom očuvanja. To je i razlog neprestane borbe oko vlasništva nad svjetskim genetskim resursima.

Ponekad, kako primjećuje Blanc, Jug natjera licemjerni Sjever da se malo pomuči [tj. plati propiranje svoje naprasno probuđene savjesti op.ur.], kao u slučaju afričkih vlada koje nacionalne parkove tretiraju kao krave muzare. Ali niko se tu ne zavarava. Bilo da je u pitanju pomoć ili očuvanje, Jug zna da s bijelim spasiocima valja biti oprezan – zbog ružnih istina koje skrivaju.

Iznaći rješenje naših istinskih problema biće vraški teško, ali taj proces mora početi shvatanjem da je priroda velika tkanica međusobnih veza, da smo u nju utkani i mi sa globalnog Sjevera, a da trenutno to fino tkanje paramo upravo mi. Nismo svi bijelci – a i diskutabilno je gdje globalni Sjever počinje i gdje završava – ali ako ovo piše jedna sjevernjakinja pozivajući se na još jednog sjevernjaka – prikladnog imena monsieur Blanc [gospodin Bijelić], to je zato što je mit od kojeg svijet boluje naš – pa mi ga trebamo i srušiti.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 21/12/2020.