S portugalskog na engleski preveo: T. Chretien

S engleskog prevela: M. Evtov

Guilherme Boulos, kandidat Partije socijalizma i slobode (Partido Socialismo e Liberdade / PSOL) i lider Pokreta radnika bez krova nad glavom (Movimento dos Trabalhadores Sem Teto / MTST) zajedno sa svojom sukandidatkinjom, čuvenom feministkinjom i ljevičarkom Luizom Erundina, zapanjio je elitu Brazila na izborima za gradonačelnika São Paula, najvećeg grada Latinske Amerike, osvojivši dovoljno glasova za drugi krug izbora zakazan za 29. novembar – u kojem mu je protivkandidat aktuelni gradonačelnik Bruno Covas, kandidat centra. [Boulos je izbore izgubio, ali rezultat je i dalje impresivan – čak 40 posto glasova u drugom krugu, op.ur.]

Boulos je čelnik jedne od danas najvažnijih društvenih organizacija Brazila – Pokreta radnika bez krova nad glavom, a 2018. godine ga je PSOL kao tridesetpetogodišnjaka kandidovao za predsjednika države. PSOL je osnovan 2004. godine, kad su izvjesni ogranci brazilske socijalističke ljevice odbacili prokorporativne politike koje je Radnička stranka (Partido dos Trabalhadores) usvojila za vrijeme prve vlade predsjednika Lule da Silve (2003-2007.).

Luciana Araújo i Lucas Oliveira razgovarali su s Boulosom za Jacobin América Latina uoči prvog kruga novembarskih izbora u gradu s najizraženijom društvenom nejednakošću.

LA i LO: Kako biste prikazali trenutnu situaciju u Brazilu i šta smatrate najvažnijim zadacima u ovom reakcionarnom periodu vlade koju predvodi ekstremni desničar predsjednik Jairo Bolsonaro?

GB: Brazil je pandemijom koronavirusa okrenut naopačke, kao i cijeli svijet. Samo što je situacija u Brazilu gora nego u mnogim dijelovima svijeta. Mi smo jedan od epicentara pandemije, a tome nisu kumovali nikakvi prirodni uzroci. To proizlazi iz političke pozicije, iz političke ravnodušnosti koju iskazuje naša vlada.

Brazil se ne suočava samo s koronavirusom, nego i s Bolsonarom koji je direktno odgovoran ne samo za pogoršanje i intenziviranje pandemije, nego i za razvoj jednog autoritarnog projekta.

Brazilska ljevica i narodni pokreti moraju na pandemiju odgovarati programima za zaštitu ljudskih života i izgradnju mreža solidarnosti, a istovremeno se direktno suočavaju s prijetnjama režima.

Kad je u pitanju pandemija, Bolsonaro, ili – preciznije – bolsonarizam slijedi obrnutu logiku. Može se reći da se ovdje radi o računici smrti. Moglo se na osnovu podataka iz stvarnog života predvidjeti da će pandemija biti pogubna ukoliko se ne preduzmu odgovarajuće sigurnosne mjere. Vjerujem da su svjesno izračunali, koliko god to jezivo zvučalo, i potom odlučili pustiti da „sve ide svojim tokom“, a koncentrisali se na „zaštitu“ radnih mjesta – ne bi li se predstavili kao „čuvari“ ekonomije koji hoće spriječiti zastoj ekonomije, te kao navodni branitelji narodnih interesa, branitelji svih onih koji ne mogu ni u karantin ni u izolaciju.

Na bazi te zablude su napravili sljedeću računicu: koliko će ljudi umrijeti? Sto hiljada? Dvjesto hiljada? Tristo hiljada? Ta razlika za njih nije bitna. Kao ni učinak svih tih smrti, niti to koliko je ožalošćenih ostavila za sobom svaka žrtva. Vjerujem da je za njih sve to bio hladni matematički proračun: proračun užasa.

Pod pretpostavkom da smrt svake osobe pogađa deset ljudi, smrt tristo hiljada ljudi (tragedija koja bi predstavljala najveću ljudsku katastrofu u brazilskoj istoriji) direktno pogađa tri miliona ljudi, ili nešto više od 1% našeg stanovništva.

S druge strane, nezaposlenost – koja dovodi do pogoršanja životnih uslova – može uticati na 30, 40 ili 50 miliona ljudi. Mislim da su upravo na to računali i zaključili: „Šta ima veze koliko ih umre?“ [...]

Bolsonarova logika, u kombinaciji s humanitarnom pomoći, koja nije bila uključena u vladine proračune i zapravo je plod napora opozicije unutar državnog Kongresa (Congresso Nacional), dovela je do izvjesnog porasta Bolsonarove popularnosti upravo u trenu kad pandemija izmiče kontroli i za borbu protiv nje nema nikakve strategije, a broj smrtnih slučajeva premašuje stotinu hiljada.

Sve ovo pokazuje da je vladina strategija, uprkos tome što je s humanitarnog stanovišta katastrofalna, s pragmatičnog stanovišta imala određeni uticaj. Na to su oni i računali.

Mislim da su naši glavni zadatci, kao brazilske ljevice, poraziti bolsonarizam, prekinuti tekući genocid i okončati Bolsonarov autoritarni projekt. To su naši zadaci. A pitanje glasi: Kako sve to postići?

Izgradnjom jedinstvenih prostora i pokušajem izgradnje veza i frontova koji Bolsonara izoluju, a bolsonarizam oslabljuju stvaranjem uslova za poremećaj tekućih procesa uništenja. Bilo kroz njegov opoziv, diskvalificirajući ga kao kandidata na budućim izborima ili kroz pritisak narodnih mobilizacija. Ali to je ono najvažnije.

Nadalje, ljevica mora iznaći način da se ponovo uključi u društvene pokrete, tako da je ljudi dožive kao vjerodostojnu alternativu. Da bi to učinila, mora iznijeti jasan projekat u vezi sa zahtjevima pokreta, projekat koji ukazuje na novu fazu, predstavlja polazište za poraz bolsonarizma, ali i ukazuje i na to kamo želimo ići.

Pandemija je jasno pokazala krah neoliberalne logike koja globalno dominira već više od četrdeset godina. Kako je na pandemiju odgovorilo tržište, zamišljeno kao zvijezda vodilja društva? Tržište je špekuliralo s respiratorima i povećalo cijene hospitalizacije. To je logika tržišta: profit je vrjedniji od ljudskog života.

U São Paulu je smrtnost crnačke populacije za 63% veća [od smrtnosti populacije u cjelini], a slično je i u SAD-u. Svih 20 četvrti São Paula u kojima je umro najveći broj ljudi koncentrirano je na gradskoj periferiji, što se poklapa s obrascem koji vidimo u cijelom svijetu.

Još jednom su nejednakost i segregacija izložene kao karakteristike kapitalizma. Principi solidarnosti su uništeni, a ljudi prepušteni logici „spašavaj se ko može“. Sve to otvara mogućnost, priliku za rasprave o drugačijem modelu razvoja. A tu priliku možemo ili iskoristiti ili propustiti.

[…]

LA i LO: Kako mislite da bi PSOL trebao djelovati u ovom procesu na društvenom nivou, posebno na izborima [...]? Šta PSOL treba učiniti da bi se postavio kao nova komponenta procesa alternativnog istorijskog iskustva?

GB: PSOL je ostvario značajan rast svoje socijalne i izborne baze, iako je taj rast koncentrisan na parlamentarnu zastupljenost. To se dogodilo, prije svega, među mladima, u pokretima i aktivizmu koji se bore za različitost – u ženskom pokretu i u antirasističkom pokretu. PSOL je pridobio dinamične sektore društva koji su stranku istinski prepoznali kao kanal za svoj politički i izraz izborne mogućnosti. Koliko god važno, to nije dovoljno za izgradnju projekta sposobnog za pobjedu bolsonarizma i pokretanje novog ciklusa ljevice u Brazilu.

A da bi to postigao, PSOL prije svega mora postati narodna snaga, snaga među narodom. PSOL se suočava s istorijskim izazovom. Uspjeh zavisi od sposobnosti PSOL-a da izvrši zadatak koji je pred njim danas, što podrazumijeva srastanje s narodnim masama bez obzira na to da li smo na pragu novog ciklusa brazilske ljevice i postajanje pravom alternativnom snagom. Najveći je izazov PSOL-a da uđe u narod, a da ne izgubi svoje dinamičke sposobnosti ni sposobnost dijaloga s avangardnim sektorima brazilske socijalne borbe. PSOL se mora više uključiti u život naroda.

Ne mislim da tu sad treba nanovo otkivati rupu na saksiji. Jasno je da se svijet promijenio, promijenio se i način na koji ljudi komuniciraju. Nema više šapirografa, ali zato ima WhatsApp. Oblici komunikacije su drugačiji, ali ljudi uvijek imaju određenu ideju kada razgovaraju o, na primjer, terenskom radu.

Misle, na primjer, na CEB-e [Comunidades Eclesiais de Base / Osnovne crkvene zajednice, vodeće u organizaciji pokreta pod uticajem teologije oslobođenja] iz 1980-ih, koje bi u našoj priči bile izvorna rupa na saksiji. Ali nešto se jest promijenilo i moramo razumjeti šta. Šta danas znači, na primjer, uticati na svijest na društvenim mrežama? Šta možemo naučiti iz tehnika društvene difuzije (čak i tehnika koje u tu svrhu koristi krajnja desnica)? Desnica ih koristi za širenje lažnih vijesti, ali nije rečeno da mora tako.

Neke stvari ostaju iste, a kad ih zaboravimo, dobijemo po ušima. Pod „mi“ podrazumijevam cijeli progresivni projekat, ljevičarski projekat koji se odvojio od ljudi na periferiji i napustio izgradnju mreža kontakata i solidarnosti, koje nema tamo gdje bi trebala biti.

Pitanje glasi: kome da se obrati žena koja živi u faveli Paraisópolis, ovdje u São Paulu, kojoj je policija ubila sina i na ivici je snaga? Hoće li se obratiti ljevici ili svom lokalnom pastoru? To je pitanje.

Moramo produbiti svoje prisustvo u gradskim periferijama, posebno u Brazilu, da bismo ljudima postali svakodnevna referenca i obnovili povjerenje i vjerodostojnost. To je prostor koji sve više zauzimaju neopantekostalne crkve – od kojih su neke, ne sve, postale instrumenti zaostalog i konzervativnog političkog projekta. Taj prostor su ljevica, društveni pokreti i političke stranke ostavili praznim.

PSOL ima najvažniji istorijski zadatak: da taj prostor ponovno preuzme. A za to treba vremena. Ne govorimo o projektu koji će biti završen na sljedećim izborima. Ali u međuvremenu možemo izboriti izborne pobjede, jer izborna dinamika zavisi od drugih faktora. Ali mora se imati na umu da, ne prihvatimo li se ovog zadatka, nećemo postići istorijske pobjede. Da bismo pobijedili na izborima, moramo marljivo i usrdno raditi.

Naš pristup ne smije biti mehanički: prvo terenski rad među ljudima, pa onda izlazak na izbore. Život ne funkcioniše na taj način. Osim toga, izbori se mogu shvatiti i kao oblik terenskog rada i popularne izgradnje baze – ako ih koristimo kao vrijeme borbe za svoje principe. Ali to mora biti popraćeno stalnim radom. [...]

LA i LO: U tom smislu ova rasprava podrazumijeva dvije temeljne tačke: s jedne strane je na kocki nova vrsta odnosa s organizovanim društvenim pokretima, a s druge, u zemlji poput Brazila – a moguće da je tako u cijeloj Latinskoj Americi – odnos i odgovor na prostor koji zauzimaju crkve [...].

GB: Mislim da moramo prevladati stigmu koju je ljevica prikačila evangelistima. Dio ljevice, koji je u nekim slučajevima postao elitistički, smatra evangeliste neukim objektom manipulacija desnice. Život je puno složeniji.

Ja već više od 20 godina sudjelujem u društvenom pokretu čija je baza pretežno evangelistička. Ima evangelista koji sudjeluju u okupacijama zemlje radi borbe za stambeni smještaj, koji blokiraju ceste, zauzimaju gradske vijećnice i marširaju do Brazilije. […] PSOL ima i evanđelističke vođe.

LA i LO: A i mnogo evangelistkinja igra vodeće uloge u MTST-u i drugim narodnim pokretima.

GB: One su istinski vođe. Žene koje okupiraju zemlju, organizuju čitave regije, stvaraju političke nukleuse – a sve su evangelistkinje. Nekidan sam u intervjuu uživo razgovarao s jednim pastorom. Zanimljiva ličnost. Rekao mi je: „Gledajte, držanje ljevice u stilu 'ne približavaj se, on je evangelist, skreni pogled' stvara recipročan stav, zar ne? A onda taj recipročni stav evangelista prema ljevici jača.“ To stvara jaz koji je vrlo teško prevladati.

To ne znači da treba graditi vjerski dijalog, nego da treba graditi dijalog koji se prije svega zasniva na „prisutnosti“ na terenu. Dakle, naša glavna dužnost je biti na tim teritorijama, postati referentna tačka, graditi mreže solidarnosti. Ovaj narodni element danas uglavnom izražavaju evangelističke crkve.

Drugo važno pitanje je rasprava o principima, a ta rasprava se često zanemaruje. Ljevica ne može učiniti ništa gore nego da se s evangelistima suočava zbog njihovih slogana, posebno u vezi s pitanjima morala na koja su ti ljudi vrlo osjetljivi.

Ne govorim o odustajanju od naših uvjerenja, ni o povlačenju. Nego o tome da moramo znati kako da zastupamo vlastita uvjerenja. Ne smijemo raspravljati na uvredljiv način i s nepoštovanjem. Moramo znati kako razgovarati s ljudima i shvatiti njihovo shvatanje, koncepciju i poimanje problema o kojima se diskutuje.

Dug je put pred nama. Mi se obično držimo pukog samodeklarisanja, što je ponekad neophodno s obzirom na važnost određenih pitanja. Uzmimo za primjer pitanje LGBT osoba: svaki dan po jedna LGBT osoba umire kao žrtva nasilja. Ili pitanje pobačaja, o kojem se sad ponovo raspravlja nakon slučaja silovane desetogodišnje djevojčice. Mi po impulsu usvajamo izuzetno agresivan diskurs. Ali moramo naučiti da taj impuls obuzdamo. Jer u protivnom naprosto dajemo reakcionarnim pastorima štap kojim će nas tući.

Jako je bitno da se osposobimo za rasprave te vrste. Moramo znati kako da raspravljamo o, na primjer, „preduzetničkom duhu“. Ova ideja je imala dubok uticaj na evangeliste. Kakav je naš odgovor u vezi s pitanjem individualne inicijative, što je pitanje koje evangelistička etika – ono što oni nazivaju teologijom napretka – predstavlja kao rješenje za narod i duh je koji prevladava danas među ljudima s periferije? Hoćemo li to samo ignorisati?

LA i LO: Taj duh ima dugu istoriju, a ojačao je kad je većina stanovništva bila prisiljena da mu se klanja, od robova koji su svojom zaradom kupovali slobodu do kompletnog stanovništva koje je danas prepušteno samo sebi.

GB: Upravo tako! „Preduzetnički duh“ je „lijep“ naziv koji koriste za prekarne poslove, za samoinicijativu koju brazilski narod svakodnevno pokazuje. Formalno tržište rada nikad nije bilo potpuno dominantno među Brazilcima. Masa „prekarnih“ radnika koje danas vidimo oduvijek je ista: oni koji rade samostalno, koji se nekako snalaze, koji danas rade za Uber, ili na motorima dostavljaju robu naručenu preko telefonskih aplikacija. U Brazilu ova vrsta oduvijek postoji, na ovaj ili onaj način.

Moramo biti sposobni da odgovorimo i na to. Naš odgovor se ne smije ograničiti na odbranu formalnih ugovora o radu za sve. Očito je da moramo braniti formalizaciju rada, garanciju prava i garanciju pristupa penzijama. To su istorijska dostignuća ključna za borbu protiv nejednakosti i odbranu radništva.

Ali moramo znati i kako stupiti u dijalog s individualnim inicijativama, od žene iz Capão Redondo koja u šest ujutro prodaje kolače na ulazu u metro do mladića koji želi osnovati startup ili bilo koji drugi projekat te vrste. Moramo iznijeti prijedloge koji uključuju i ove ljude. A to će biti usko vezano s našom sposobnošću dijaloga s evangelističkom bazom, koja je danas vrlo rasprostranjena u perifernim gradskim četvrtima.

LA i LO: Šta mislite da su glavne greške današnje ljevice širom kontinenta, uz već spomenuto napuštanje socijalne baze nakon čega je ljevica bila prisiljena tražiti alternative? I s kojim smo se ograničenjima najviše suočavali u posljednjih trideset godina?

GB: Na dnevnom nivou ukazujem na tri velika ograničenja progresivnog iskustva. Ne govorim o cijeloj Latinskoj Americi, jer je ta slika heterogena. Nije moguće u istom dahu govoriti o chavizmu u Venezueli i lulizmu u Brazilu, niti porediti Correu u Ekvadoru s Argentinom. Svaka od ovih zemalja ima svoje istorijske posebnosti, iako iskustvo progresivnog ciklusa prve decenije 21. vijeka u Latinskoj Americi jest moguće staviti u istu torbu. Usprkos tome, ja ću uglavnom govoriti o Brazilu.

Na prvom mjestu, zaista važno ograničenje svih vlada Radničke stranke jest to što su se odlučile za programe socijalnih poboljšanja, programe usmjerene na smanjenje siromaštva, a bez prijedloga strukturnih reformi. To je ono što nazivamo „pomiriteljskom strategijom“, sadržanom u izjavi „stvaramo socijalni program Bolsa Familia, da bismo što više ljudi upisali na univerzitet i povećali socijalnu potrošnju, da bismo ljudima poboljšali kvalitet života.“

A sve to bez ikakvog osporavanja istorijskih privilegija dominantnih sektora, bez provođenja porezne ili reforme finansijskog sistema, bez borbe protiv destruktivnog uticaja banaka, bez reorganizacije brazilske države koja favorizira koncentraciju, a ne preraspodjelu bogatstva. Ukratko, moramo uzeti u obzir čitav niz reformi suštinski važnih za borbu protiv istorijskih privilegija, kao i isplate reparacija usljed istorijskih nepravdi.

Drugo važno ograničenje jest odsustvo borbe oko principa na društvenom nivou. Kako kaže bivši urugvajski predsjednik José Mujica, misleći na latinoamerički ciklus u cjelini: „Nismo stvorili građane, stvorili smo potrošače.“ Drugim riječima, ojačali smo logiku potrošnje, sposobnost kupovine automobila, što je postalo zamjena za pobjedu i uspješan život, a nismo osporili ni principe ni model. Danas to plaćamo društvom zasnovanim na užasu.

Znatan broj ljudi čiji se život popravio tokom vlada RT-a [Ružičasti talas – interval dominacije ljevičarskih stranaka na političkoj sceni Latinske Amerike, op.ur.] glasao je za Bolsonara i danas su dio socijalne baze bolsonarizma.

Kakav model razvoja želimo? Do ovog danas dovela nas je ideja čiji je krajnji cilj povećanje dohotka najsiromašnijih i osiguranje ekonomskog rasta, a bez propitivanja cjelokupnog projekta i njegovih principa, bez propitivanja socijalnog modela.

Treće, problem je u tome što nismo postigli napredak u demokratizaciji društva. Tu su žrtve bile i same vlade RT-a. Postali su taoci ove politike čim su prihvatili ideju da se upravljanje svodi na parlamentarnu većinu, te nastavili koristiti iste, tradicionalne metode kojima je u Brazilu oduvijek postizana parlamentarna većina. Stoga i jesu pretrpjeli neuspjeh 2016. godine u vrijeme kad su bili najslabiji i izgubili tu parlamentarnu većinu.

U Brazilu je nedostajala izgradnja participativnih procesa, nedostajala je demokratizacija moći; vlade nisu uspjele otvoriti prostor za upravljanje zajedno s društvenim pokretima, kako bi ojačale mobilizacijske procese u društvu, koji u nekim slučajevima mogu biti presudni. […] Niko ne poriče stvarnu povezanost snaga, niko ne poriče da ljevica nikad nije imala većinu u Kongresu [uprkos tome što su Lula i Rousseff izabrani za predsjednike] i da im je Kongres bio potreban za mnogo šta.

Ali upravljanje se ne svodi na pogodbe. Odnos snaga se može promijeniti poticanjem narodne i društvene mobilizacije. U Kongresu je jedini cilj svakog zastupnika da za četiri godine bude opet izabran. Prostor za dublje transformacije može se otvoriti ako se u društvu grade i stvore pravi uslovi – a za to je neophodno imati izvršnu vlast.

LA i LO: Koje su osnovne odrednice presudne za suočavanje s današnjom situacijom i unapređivanje izgleda za novi ciklus reorganizacije i preusmjeravanja ljevice, kako u Brazilu, tako i u Latinskoj Americi?

GB: Zapravo, na izvjestan način, sve vrijeme razgovaramo o tome. Borba protiv ekstremne desnice je okosnica. Krajnja desnica nije ograničena na Brazil, nego je postala značajan politički fenomen širom Latinske Amerike i cijelog svijeta. Jedan od naših ciljeva je razviti liniju i taktiku ujedinjavanja snaga koja će ojačati borbu protiv ekstremne desnice. Drugo, potreban nam je jasan program – da ne bismo ponovili greške iz prethodnog ciklusa. To podrazumijeva program zasnovan na borbi protiv finansijskog kapitala, razumijevanju važnosti pretvaranja države u instrument preraspodjele ali i borbe protiv nejednakosti; program koji shvata da se borba protiv nejednakosti ne svodi na povećanje prihoda.

Riječ je o suzbijanju raznih oblika nejednakosti i ugnjetavanja s kojima se društvo suočava, što podrazumijeva pokretanje programa koji je sasvim jasno antirasistički i antiseksistički, te vrednuje različitost i otvara prostor za domorodačke narode.

Moramo biti u stanju zacrtati novi razvojni model. Brazil je danas na svjetskoj pozornici uspostavljen kao „kineska farma“. Zapravo je cijela Latinska Amerika u tom položaju, zbog novouspostavljenih prioriteta proizvodnje primarnih roba. To se provodi na osnovu ekstraktivističkog modela kojim dominira grabljivi agrobiznis koji truje hranu i uništava rijeke, planine i domicilne zajednice. Pored sveobuhvatne borbe protiv socijalne nejednakosti, od ključne je važnosti imati spreman i model razvoja koji ne uništava životnu sredinu.

Vrlo je važno i pitanje dekolonizacije zajedničkih dobara, itekako aktuelizirano nakon pandemije. Sad moramo pronaći način da ga pretvorimo u program, u politički prijedlog.

Uzmimo za primjer zdravstvo: kad smo prije pandemije branili brazilski Jedinstveni zdravstveni sistem [Sistema Único de Saúde / SUS], tretirali su nas kao dinosauruse. A onda SUS odjednom ima nacionalni konsenzus, a zdravstveni radnici prethodno žigosani kao „skitnice, privilegovani, paraziti“ postaju nacionalni heroji. To nam otvara prostor za argumentaciju: zdravstvena zaštita – kao ni obrazovanje, voda, zemlja – nisu roba, nego esencijalna zajednička dobra. Ovaj oporavak javnosti, oporavak zajedničkog, mora biti važna okosnica svakog programa kojim ljevica ukazuje na budućnost.

Konačno, pitanje povezanosti s ljudima. O tome smo već razgovarali. Nema pokretanja novog ciklusa ljevice bez oslanjanja na mase, na narod; ljevica se mora osposobiti da s narodom razgovara, da s narodom vodi dijalog i da stane uz narod.

[…]

São Paulo je najveći grad Brazila i ono što se događa ovdje ima odjeka širom zemlje. Ako bolsonarizam porazimo u São Paulu i usto izgradimo projekat koji ulijeva nadu, koji periferiju postavlja u centar, koji borbu protiv nejednakosti učini okosnicom narodne vlade, pokazujući da je to moguće, tada će ovdje biti moguće započeti poraz bolsonarizma i promociju novog ciklusa ljevice.

Zato ove izbore ne smatram samo opštinskim.

Narodna vlada u São Paulu mogla bi izgraditi i pokazati stvarnu utopiju. Mislim da je to najveći naš izazov i u kampanji i u budućoj vladi.

IZVOR: JACOBIN

OBJAVLJENO: 25/11/2020.