Piše:
Godina pandemije je u BiH i godina opštinskih izbora: hoće li se nastaviti politika „opštine vrjednije od deset drugih“? Kako saznajemo iz ovog teksta, tu politiku nije patentirala jedna od ovdašnjih stranaka. Kad se shvati da se ne radi o lokalnoj specifičnosti, nego o obilježju savremenog kapitalizma, biva jasnije kako to da cijeli naizgled raznoliki stranački spektar gura isti model urbanog življenja, potpuno usklađen s pravilom ‘vrjednijih opština’. Tu i tamo nas nagrade farbanjem dijela trotoara, čemu tepaju „izgradnja biciklističke staze“, ali sve se svodi na ekonomiju upregnutu u korist biznismena, što se onda predstavlja kao ulaganje u privredni rast. Nema tu razvoja zajednice, pa ni njenog opstanka. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
Koronavirus mijenja način života u gradovima. Mnogi sad rade od kuće i provode više vremena u svojim lokalnim zajednicama. Dok neka manja preduzeća kažu da napreduju, urbani centri se bore za opstanak.
U smislu emisija ugljika, zdravlja i opšte dobrobiti, značajno smanjenje putovanja na posao predstavlja pozitivan trend, ali podriva financijski model na kojem se već dugo temelji ekonomija gradskih središta. Nije nikakvo iznenađenje da magovi finansijskog kapitalizma insistiraju na tome da se radnici vrate u urede.
A kako bi bilo da se tim dubokim ekonomskim promjenama ne odupiremo, nego da ih prihvatimo i izgradimo nešto bolje od urbane ekonomije prošlosti?
Gradovi u službi finansijskog kapitala
Engleska urbana politika već se dvije decenije fokusira na takozvanu „aglomeraciju“ ili prostornu koncentraciju ekonomske aktivnosti u gradovima. Ovakav pristup urbanom razvoju već dugo tretira gradske centre kao prikladne i jednostavne tačke za plasiranje globalnog finansijskog kapitala i naravno privlači globalne investitore koji žude za brzim i laganim finansijskim povratom na bazi sigurnih ulaganja u razvoj zemljišta i nekretnina. Upravo zbog aglomeracije naši gradovi imaju tako gustu mrežu ureda i finansijskih centara, a u Londonu, glavnom finansijskom središtu Velike Britanije, ljudi svakog dana putuju na posao u prosjeku 81 minutu.
Oglašivači aglomeraciju vole jer potiče urbanu živahnost koju oni koriste za rast potražnje. Ali kako cijene zemljišta i nekretnina rastu, lokalno stanovništvo ih često ne može priuštiti i iseljava se odatle, a urbana kultura propada. Umjesto živahnih glavnih ulica s raznolikošću lokalnih preduzeća, dobijamo područja prepuna franšiza jednih te istih lanaca. Uz ovako popustljive opštinske urbane politike i nizak porez na dobit, gradska središta postaju jedva nešto više od lokacija za ekstrakciju i usmjeravanje bogatstva na bankovne račune globalnih investicijskih kompanija i njihovih dioničara.
Kako kaže urbani geograf David Harvey, „akumulacija kapitala i akumulacija bijede idu ruku pod ruku, prostorno koncentrisane“. I upravo su to postali naši gradovi: katedrale od čelika i stakla koje se nadvijaju nad zemljom prepunom nejednakosti i rastućih žarišta siromaštva. Kritike ovog dominantnog pristupa obično se dočekuju odlučnom tvrdnjom da „alternative nema“. Naravno, ima i otpora ovom modelu, poput Komisije za javno zemljište (Land Commission) nedavno uspostavljene u regiji Liverpool City, ali službe za urbanizam engleskih vijeća tako su oslabljene budžetskim rezovima da su često malobrojne i nedjelotvorne u suočenju s ogromnim finansijskim ulaganjima plasiranim preko prepredenih i dobro potkovanih preduzetnika.
I u Britaniji – opština vrjednija od deset drugih!
A ovi problemi ne utiču samo na velike gradove. Aglomeracija se dijelom opravdava time što će bogatstvo generirano u gradskim središtima na kraju „preliti“ ostalima, jer investitori traže jeftinije mogućnosti – otud i tvrdnja Borisa Johnsona 2016. godine da je „funta potrošena u Croydonu za zemlju mnogo vrjednija od funte potrošene u Strathclydeu“. Ali u stvarnosti je ovaj model preusmjerio investicije dalje od prerađivačke i drugih industrija u kojima još uvijek radi glavnina zaposlenih u gradovima i prigradskim područjima. I zbog toga u mnoga područja u zemlji – iako spremna i gladna ulaganja – ulaganja još uvijek ne stižu.
Pandemija nam je, uprkos muci koju je nanijela, možda učinila uslugu ometajući ovog finansijskog moloha. Predugo su naši gradovi sluge ekstrakciji bogatstva. Sad vlada podupire finansijsku moć i bankarstvo da bi nas vratila u „staru normalu“. Umjesto da se držimo prošlosti, trebamo iskoristiti ovu priliku da redefinišemo svoje gradove i to kome služe.
Ekonomija za narod
Progresivni ekonomski pristupi – poput uvećavanja bogatstva zajednice koji su usvojila područja kao Preston, Sjeverni Ayrshire, Newham i sama škotska vlada – daju veću ekonomsku moć lokalnom stanovništvu. Za razliku od praznih obećanja da će se investicije preliti do svih, uvećanje bogatstva unutar zajednice fokusira se na pred-raspodjelu bogatstva, tj. raspodjelu bogatstva i prije no što se ono uopšte stvori, te ekonomske modele koji bogatstvo zadržavaju u lokalnim zajednicama koje ga proizvode. Kroz razvoj malih preduzeća, zadruga, kompanija u vlasništvu radnika i komunalnih banaka, ovaj pristup zaustavlja protok bogatstva prije no što nestane u eteru globalne ekonomije i – na bankovnim računima dalekih dioničara.
Pandemija jest razorna, ali je i prilika za izgradnju bolje ekonomije, ekonomije u kojoj se bogatstvo generirano u gradovima pravednije raspoređuje i ostaje u našem vlasništvu. To zahtijeva ozbiljan industrijski i prostorni plan na nivou države, s politikom potpunog prenošenja ovlasti na regije i gradove. Umjesto da strukturne promjene u svojoj sredini zanemarimo i držimo se modela ekstrakcije bogatstva i porasta cijena nekretnina, valja nam iskoristiti ovu priliku i izgraditi urbanu ekonomiju za običan svijet, a ne za dioničare na globalnom planu.
IZVOR: Guardian
Objavljeno: 14/09/2020.