S engleskog prevela: M. Evtov

Na putu političkog opismenjavanja prije ili kasnije iskrsne neizbježno pitanje: „Šta da radim sa svim ovim što učim?“ Znanje je možda moć, barem neka vrsta moći, ali s obzirom na višestruke krize u današnjoj politici, u posljednje vrijeme i nije od osobite koristi.

Istorija pokazuje da politički napredak – osiguranje prava glasa za žene, istjerivanje kolonijalnih osvajača ili traženje jednakih prava za istospolna partnerstva – zahtijeva saradnju. Kakva se događa kada se lični aktivizam mnogih ljudi dešava zajedno. To je priča o udruživanju.

A aktivizam može biti frustrirajući gospodar, čak i smrtonosan.

Bolivijac Oscar Olivera, društveni organizator, ima savjet za sve koji razmišljaju da krenu tim putem: prije nego što pogledate gore, pogledajte dole i okolo.

Rat za vodu

Olivera, bivši radnik tvornice cipela, nakon više od četiri decenije društvenih pokreta i nekoliko značajnih pobjeda, kaže da sve akcije počinju lokalno. Bez obzira na globalno pitanje.

Olivera mi je tokom intervjua rekao: Umjesto da računate na to da će daleki političari ispuniti svoja napuhana obećanja – čak i kada su ti političari, kao u njegovom slučaju, bivši saveznici – bolja je strategija najprije od svojih komšija napraviti političke prijatelje.

„Jest važno gledati šta se događa gore na vrhu, s političarima i strankama i svim ostalim jer to utiče na sve nas dole. Ali je najvažnije vidjeti šta se događa dole. Je li nam organizacija zdrava? Kako stoje stvari sa snagom koju gradimo? Kako usmjeravamo sve što se događa dole?“

Gledajući tihog sićušnog Oliveru, ne bi se nikad reklo da je prije dvadesetak godina odigrao glavnu ulogu u znamenitom „Ratu oko vode“ koji se u Cochabambi poveo kad su vlasti pokušale nametnuti veće cijene vode. Na ulicama trećeg po veličini bolivijskog grada sve od decembra 1999. do aprila 2000. godine s policijom i vojskom se suočavalo nekoliko desetina hiljada tvorničkih radnika, uličnih prodavača, campesinos (zemljoradnika) i ostalih stanovnika Cochabambe. Pobijedili su iako su na njih huškali pse, zasipali ih suzavcem i smrtonosnim pucnjima iz snajpera. (Priča o njihovoj borbi od 1:04:00 dokumentarca Blue Gold World Water Wars/Svjetski ratovi oko vode, plavog zlata)

Dok razgovaramo preko Zooma, Olivera u svom domu u andskom gradu Cochabamba, a ja u svom na ruralnom jugozapadu Francuske, Olivera mi tihim glasom priča kako su nakon višemjesečnih protesta uspjeli izbaciti konzorcij Aguas del Tunari iz njegovog rodnog grada. Kompanije uključene u privatizaciju vodovoda Cochabambe uključivale su podružnicu Bechtela, američke građevinske kompanije. (Kako je Bechtel vidio te stvari.)

Pobjeda demonstranata je u to vrijeme pozdravljena kao prst gurnut u oko globalnog neoliberalizma. Oni su postigli jedan od rijetkih poraza opšteprihvaćene politike koja davanje prednosti privatnom kapitalu u odnosu na javne institucije smatra primarnim mehanizmom razvoja i ekonomskog rasta. Moćni pobornici tog programa, posebno Svjetska banka, hvalili su učinkovitost privatnog sektora i obećali da će se korist odozgo slijevati prema običnom narodu.

Ti argumenti nisu nimalo uvjerili stanovnike Cochabambe 2000. godine. Ogorčeni pomišlju da će plaćati čak i prikupljanje kišnice, vidjeli su u motivima privatizacije krinku za još jednu verziju pljačke koju vrši nova generacija konkvistadora – u odijelima i s kravatama. Nakon pet stoljeća kolonizacije evropskih sila i njihovih potomaka, brojni stanovnici Cochabambe još uvijek kubure sa siromaštvom kao i brojne druge zajednice u Južnoj Americi.

Protesti su Cochabambu izbacili na globalnu političku pozornicu, kao i zapatiste koji su u Meksiku 1994. godine ustali protiv Sjevernoameričkog trgovinskog sporazuma. Pet godina kasnije, dok se u Cochabambi odvija privatizacija vode, a u Seattleu (SAD) konferencija Svjetske trgovinske organizacije, u Seattle se na proteste protiv globalizacije slijevaju hiljade demonstranata iz cijelog svijeta.

Kad sljedbenici vode

Olivera je bio jedan od vođa (protesta) koji su s tadašnjom bolivijskom vladom pregovarali o raskidu ugovora s privatiziranim vodovodnim komunalnim preduzećem. Otpor neoliberalnoj politici nije završio porazom privatnog konzorcijuma koji je preuzeo vodovod Cochabambe. Iz zamaha Rata oko vode isplivala je politička karijera bolivijskog starosjedilačkog vođe Eva Moralesa, političara koga Olivera dobro poznaje.

Morales osvaja vlast 2005. godine, na valu optimizma i nade bolivijske gradske i ruralne sirotinje. Njegov izbor za predsjednika bio je dio takozvanog „ružičastog talasa“ priznatih ljevičarskih vođa koji su dolazili na vlast širom Latinske Amerike.

Olivera smatra da su tad stvari krenule nizbrdo: „Tako je to u Boliviji, vjerovali smo u osobu, u politički aparat, da to može donijeti promjene, i tako smo postali neorganizovani, prestali smo se organizovati.“

Predsjednik Morales, velika nada bolivijskih starosjedilaca, u svom prvom mandatu sasvim sigurno nije ispunio očekivanja. Nakon što je pokušao osigurati i četvrti mandat u vladi, 2019. godine je otjeran s dužnosti: dok se Bolivijci spremaju za nove predsjedničke izbore kasnije ove godine, i dalje se raspravlja oko toga ko ga je i kako smijenio.

„Umjesto da osigura promjene koje smo tražili, Evo Morales je izdao narodni program koji smo mu pokazali krajem 2005. godine, prije nego što je postao predsjednik, a u koji smo polagali ogromne nade“, kaže mi Olivera.

Politički mandat Moralesove administracije sastojao se od dva glavna zadatka. Prvo, novi pristup državnim resursima kao javnim dobrima za dobrobit svih, tj. zamijeniti ekstraktivistički pristup koji sve resurse pretvara u privatno vlasništvo ili robu. Drugo, ukinuti stranački sistem demokratije gdje nekolicina lidera donosi sve odluke, uvodeći nove oblike demokratske participacije.

Nijedan od tih zadataka nije ostvaren, a u međuvremenu su se ugasili društveni pokreti koji su Moralesa doveli na vlast.

Ključna greška organizatora ovih pokreta bila je u tome što su se opustili nakon osvajanja formalne političke vlasti i postali neoprezni – taj obrazac se ponavljao u čitavoj Latinskoj Americi.

„Vjerujem da je u ovih 20 godina došlo do procesa slabljenja, poništavanja narodne moći i društvenog tkiva, izuzetno važnih u Ratu oko vode, na primjer, za ustanovljavanje narodnog programa“, kaže Olivera.

„Vjerujem da su za uništavanje izuzetno važnog društvenog tkiva najviše krive upravo vlade, takozvane narodne, ljevičarske, starosjedilačke vlade koje su preuzele vlast u Južnoj Americi – u Boliviji, Brazilu, Argentini, Ekvadoru, u Venecueli.“

Šta je najvažnija spoznaja koju je Olivera stekao iz čitavog tog iskustva? Bolje da zajednica vodi – i nauči kako se vodi, nego da ostane neupućena i nemoćna, predani sljedbenik vođe, ili caudilla (što bi rekli tamošnji lokalci).

„Dakle, prije Rata oko vode, a i nakon njega, naša se politika svodila na pitanja: Koga da slijedim? Iza koga da stanem u ovoj simuliranoj demokratiji u kojoj to moram odlučivati svakih nekoliko godina? Ta vrsta politike definitivno ne funkcioniše.“

O organizaciji – lutrijom

Olivera govori na španskom, tiho i promišljeno, a njegove riječi prevodi njegov američki saveznik Adam Cronkright, otprilike upola mlađi od njega. Upoznali su se 2011. godine, kad je Cronkright došao u Boliviju nakon zamiranja protesta Occupy Wall Street.

Olivera ga je ohrabrio da svoje ideje o demokratskoj „lutriji“ iskuša u srednjim školama Cochabambe gdje je ovaj lokalni organizator već radio s učenicima na projektima organske poljoprivrede.

Rezultat je Demokratija u praksi/ Democracy in Practice (DiP) – neprofitna organizacija čiji su suosnivači Cronkright i Oliverov prezimenjak Raúl, koji mu nije nikakav rod. A Oscar je tu član Savjetodavnog odbora.

DiP kao alternativu izborima zagovara odabir članova učeničke vlade – lutrijom: ko će dobiti mandat određuju zrna šarenog graha koja se izvlače iz glinenog ćupa.

Mehanizam lutrije proširuje osnovnu političku participaciju budući da na izborima obično pobjeđuju glasniji i popularniji učenici, bez obzira na stvarne zasluge. Zahvaljujući tom mehanizmu, brojni učenici kroz praksu steknu umijeće vođenja politike, uključujući i učenike koji možda nikad nisu ni sanjali da se kandiduju na izborima. Zamisao je da kroz kraće mandate i bavljenje stvarnim problemima što više učenika stekne vlastito iskustvo upravljanja.

Ne iznenađuje da je Olivera poklonik ove ideje. A to je sad i popularni američki pisac Malcom Gladwell, koji je tu ideju nedavno predložio u kontekstu SAD-a. Rad DiP-a u školama Cochabambe, rad na dokazivanju koncepta koji je sad proširen i obuhvata izradu niza priručnika za škole i univerzitete u cijelom svijetu, pomaže Oliveri da održi motivaciju kroz političke uspone i padove koje doživljava u životu i radu.

Jer u političkom djelovanju ima uspona i mnogo padova.

Tokom razgovora preko Zooma, Olivera sve što objašnjava prati blagim gestikuliranjem ruku. Njegov izgled ni slučajno ne otkriva ljutog ratnika protiv loše vlade i globalnih korporacija. Njegova je mirnoća možda i odraz šire slike: politici trenutno ne cvjetaju ruže. Ni u Cochabambi ni drugdje u svijetu.

„Stanje i zdravlje organizacije u bazi trenutno je stvarno loše. Oslabljeni smo, podijeljeni smo, neorganizovani smo. Kao društvo smo izgubili povjerenje jedni u druge. Organizacijski nemamo pouzdanu etičku referentnu tačku, moralno pouzdanu.“

Osim, možda, Olivere samog – ali on to nikad ne bi rekao.

Ovaj terenski organizator kome na ulici tepaju Oscarito nikad nije prihvatio da uđe u vlade koje su na vlast doveli pokreti koje je i on predvodio.

Olivera za sebe kaže da je prije organizator nego aktivist, što podrazumijeva da razrađuje planove i strategija za njihovo provođenje.

Kad je 2001. godine osvojio Nagradu Goldman koja se dodjeljuje za zaštitu životne sredine (Goldman Environmental Prize), novac je preusmjerio u Fundación Abril, neprofitnu organizaciju kojom on upravlja. Koja – kako se da i pretpostaviti – djeluje na unapređenju alternativnih participativnih i demokratskih procesa u pregovorima o radu i u upravljanju vodom kao opštim dobrom.

To je uvijek rad na duge staze, kaže on.

„U svijetu postoji proces trajnog otpora, a u Boliviji otpor traje već stoljećima. U isto vrijeme se odvija i proces izgradnje.“ Što podrazumijeva da ljudi vrše povrat vlastite istorije i vlastitih vrijednosti: sam Olivera je Aymara – pripadnik andskog starosjedilačkog naroda koji danas uglavnom živi u Boliviji, Peruu i Čileu. Olivera objašnjava da je zajednički društveni napredak moguć samo kroz razvijanje kolektivnog razumijevanja pojmova poput „demokratija“ i „politika“.

Moralni luk pragmatizma

Oliverin politički pristup nema nikakve veze s grandioznom retorikom; fokusiran je isključivo na stvarne ljudske potrebe. „Za nas politika znači sposobnost fokusa na svakodnevicu. To je možda vodovod, ili kanalizacija, ili pandemija, ali uvijek bitke za svakodnevne potrebe. Radimo u malim kolektivima, ne želimo stvoriti političku stranku ili veliku organizaciju kakva je u Ratu oko vode bila La Coordinadora. Danas to nije moguće.“

Njegovi savjeti izgledaju podjednako primjenjivi na moje selo u Francuskoj kao i na Cochabambu koja ima 1,3 miliona stanovnika. „Sve počinje s našom porodicom, s našim komšilukom i mjesnim odborom za vodu. Fokus je na obnovi zajednice.“

Što nas dovodi do ovog pitanja: Šta je zajednica? „Sve počinje od svakog od nas, od naroda. To je u Boliviji postalo savršeno očito i tokom pandemije. Vlada nije bila u stanju da pomogne, vlada na pandemiju uopšte ne reaguje. Niti može niti hoće. U Boliviji je jedini pravi odgovor na pandemiju onaj narodni – naroda koji se sam organizuje.“

Fokus na lokalne i praktične prioritete ne isključuje širu perspektivu niti sužava Oliverino političko opredjeljenje. „Kad govorim o otporu, želim da bude jasno da se ugnjetači nisu baš promijenili: oni su prilično isti. Nekad je bio kolonijalizam, a sad je neokolonijalizam. Imamo neprijatelje u obliku klimatskih promjena, imamo neprijatelje u obliku korporacija, imamo neprijatelje u obliku političara koji su u svakoj zemlji potpuno isti.“

Osvrćući se na posljednjih 20 godina, Olivera taj period vidi kao mješovitu sliku pobjeda i poraza: euforija zaustavljanja plime privatizacija naspram današnjeg sloma politike svugdje, pa i u Boliviji. „Imamo ovu demokratiju koja je karikatura demokratije i imamo neprijatelje u obliku vojnika i policijskih snaga. Neprijatelji su u cijelom svijetu isti.“

Vodovodna infrastruktura u Cochabambi i dan danas trpi zbog birokratije i nedostatnih ulaganja.

„To je zaista komplikovano; jer odonda smo, za ovih 20 godina, naučili mnogo toga. Naučili smo kako da iz svoje zemlje izbacimo korporacije, naučili smo kako da smijenimo političare i srušimo vlade, i svašta smo u tom procesu naučili. Ali pitanje ponovnog uspostavljanja, obnove društvenog tkiva zahtijeva mnogo vremena i mnogo rada.“

Olivera priznaje da se dešavaju i momenti klonuća, ali rijetko, te brzo prođu: „Izgradnja je daleko izazovniji i duži zadatak. Čovjeku ponekad ponestane snage.“

Kad ga upitam šta misli o onoj čuvenoj o luku moralnog univerzuma, za kojeg je Martin Luther King rekao da se „svija prema pravdi“, ako odredište tog luka prepravimo u „demokratija“ – Olivera je definitivno optimističan.

„Uprkos svemu, napredujemo. Vjerujem da ljudi konačno počinju shvatati šta znači demokratija. A u demokratiji se u stvari radi o tome ko odlučuje. Počinjemo uviđati da ovi političari i ove korporacije odlučuju o važnim stvarima, a protiv interesa naroda. Oni odlučuju o stvarima koje utiču na nas, na sve ljude, a to nije demokratija.“

Pred nama su ogromni i zastrašujući izazovi: „Biće bolno, biće borbe, i dugo će trajati.“ A konačno odredište, ishod te neprekidne borbe? Lojalni pobornik prava Cochabambe na vodu, neumoran još od Rata oko vode, bez oklijevanja odgovara na ovo presudno pitanje političkog uvjerenja: „Preći ćemo na istinsku demokratiju, a to jest moguće.“

IZVOR: the Correspondent

Objavljeno: 07/2020.