K.V: U jednom od novijih eseja navodite riječi generalnog direktora neke tehno-kompanije: „Biohazard su ljudska bića, a ne mašine.” Od tih riječi me jeza prošla i budućnost me zabrinjava. A vi ste imali vrlo zanimljiva zapažanja o programu Screen New Deal.

N. Klein: Silikonska dolina je još prije pandemije planirala da mnoga naša lična tjelesna iskustva izmijeni inkorporirajući u njih tehnologiju. Dakle, i za one malobrojne oblasti u kojima tehnologija već ne posreduje u našim odnosima, već je postojao plan – na primjer, da se podučavanje uživo zamijeni virtualnim podučavanjem, ili da se zdravstvena njega zamijeni telezdravstvom, da dostave rade roboti i slično. Sve je ovo sada, u svjetlu pandemije, brendirano kao beskontaktna tehnologija i rješenje onoga što je dijagnosticirano kao problem – dakle, dodir.

No, s ličnog aspekta, najviše nam nedostaje upravo dodir. Tako da moramo proširiti spektar mogućnosti života s virusom, s obzirom na to da nemamo vakcinu; nje još nema na vidiku. Čak i ako se desi veliko naučno otkriće, trebaće mjeseci, možda i godine, da proizvedemo onoliko vakcina koliko nam je potrebno. Dakle, kako živjeti s tim? Hoćemo li prigrliti ‘normalnost’ od prije Covida, samo znatno ograničeniju, bez ljudskih odnosa koji nas hrane? Hoćemo li dopustiti da nam djeca uče samo uz posredovanje tehnologije? Ili ćemo ulagati u ljude?

Umjesto što sav novac ide za programe kakav je Screen New Deal i na rješenja naših problema koja nam pogoršavaju kvalitet života, zašto ne bismo masovno zapošljavali prosvjetne radnike? Zašto ne bismo imali dvaput više prosvjetnih radnika za upola manja učenička odjeljenja? I zašto ne bismo iznašli način da nastavu držimo vani? Postoje brojni odgovori na ovu krizu koji nas neće baciti u status quo od prije koronavirusa, samo još gori status quo – s više nadzora, više ekrana, a s manje ljudskog kontakta.
 

K.V: Vidite li vlade koje bi tako radile?

N. Klein: Obradovalo me kad je Jacinda Ardern spomenula četverodnevnu radnu sedmicu kao rješenje za problem ovisnosti Novog Zelanda o prihodima od turizma, a upravo je Novi Zeland zemlja koja je u pogledu smrtnosti vjerovatno s pandemijom izašla na kraj bolje nego ijedna druga. Pošto se Novi Zeland sad ne može otvoriti turistima kao ranije, zamisao je da ljudi rade kraće, primaju istu platu i imaju više vremena da bez straha uživaju u ljepotama svoje zemlje.

Kako da usporimo? Stalno o tome razmišljam. Čini se da se virus razbukta svaki put kad pritisnemo papučicu za gas na kojoj piše ‘sve po starom’ ili ‘natrag u normalnost’, kao da nam govori: „Usporite.”

K.V: Svima su nam se dopali ti momenti usporavanja, ali evo, britanska vlada je namjerila da se po svaku cijenu vratimo u normalnost. Sve se otvara, uključujući i pabove. I ubiše se da nas pošalju na godišnje odmore. Vrše na nas pritisak da u svojim životima ne mijenjamo ništa, već da samo nastavimo po starom.

N. Klein: A to je suludo. Samo mali procenat ljudi jedva čeka to potpuno otvaranje. Većinu veoma brine povratak na posao prije nego što to bude sasvim bezbjedno, isto kao i slanje djece u školu. Sve se to predstavlja kao da se ljudima daje upravo ono što žele, ali ankete pokazuju nešto sasvim drugo.

Donald Trump i Boris Johnson dosta slično odgovaraju na krizu: pretvorili su to u nekakav ispit muškosti, a Johnson to čini čak i nakon što je obolio. Jair Bolsonaro je pričao da je on sportista i da zna da on to može podnijeti, a Trump je govorio da ima dobre gene.

K.V: Zanima me šta vi mislite, zašto su se baš sad desili protesti za građanska prava povodom ubistva Georgea Floyda? Intrigantno je da se usred ovakve krize širom svijeta dešavaju masovne demonstracije protiv rasizma.

N. Klein: Nije ovo prvi bunt te vrste. Ali mislim da je u nekim aspektima jedinstven zbog Covida i činjenice da zaraza nesrazmjerno više pogađa Afroamerikance, recimo u gradovima poput Chicaga gdje je, po nekim procjenama, 70% umrlih od posljedica Covida upravo iz populacije Afroamerikanaca. Moguće zato što upravo oni rade na rizičnim poslovima, bez zaštite, ali i zbog posljedica zagađenja u tim zajednicama, kao i zbog stresa, trauma, opasnih radnih mjesta i loše zdravstvene zaštite. Crne zajednice nose nesrazmjerno veći teret – puno više žrtava zaraze, a to se kosi s pričom da smo u ovoj situaciji svi isti.

U trenutku ove strašne traume, ubistva Ahmauda Arberyja, Georgea Floyda i Breonne Taylor sve su to ogolila.

Sad se mnogi pitaju otkud na protestima toliki ljudi koji nisu crni? To je novo, barem u ovoj mjeri. Mnoge su od ovih demonstracija istinski multirasne, predvode ih pripadnici crne zajednice, ali jesu multirasne. Zašto je ovog puta drugačije?

Tu imam nekoliko pretpostavki. Jedna je ta da nas je pandemija malo smekšala. Čim usporite, počnete osjećati; ako vas neprestano tjeraju na agresivnu konkurenciju, nemate vremena za empatiju. Virus nas već od samog izbijanja zaraze tjera na razmišljanje o međuzavisnostima i ljudskim vezama. Sad najprije pomislite: Ko je sve doticao ovo što ja sad dotičem? Hranu koju jedem, paket koji mi je upravo dostavljen, namirnice na rafovima. Sve su to veze za koje nas kapitalizam uči da o njima NE mislimo.

Smatram da nas je upravo to što smo natjerani da mislimo o međusobnoj povezanosti smekšalo i natjeralo da mislimo o rasističkim zločinima, da ih ne odbacujemo kao nešto što se nas ne tiče.

K.V: U uvodu svoje nove knjige (U plamenu) imate sjajnu rečenicu: „sve ono što je prije bilo loše, katastrofa je učinila nesnosnim” – nesnosno je to kako policija tretira muškarce crne rase.

N. Klein: Kad god izbije kakva nesreća, čujete priču o tome da smo svi jednaki – pred klimatskom krizom, pred pandemijom. Stalno slušamo da smo u tome svi zajedno. Ali to nije istina. S katastrofama to ne ide tako. One funkcionišu kao povećala i kao pojačivači. Ako ste radili u skladištu Amazona, zbog čega ste i ranije obolijevali, ili ako ste bili smješteni u ustanovi socijalne zaštite koja je vaš život i ranije tretirala kao bezvrijedan, to je bilo dovoljno loše i prije svega ovoga – ali sad sve to doseže nivo nesnosnog. Ako ste ranije bili potrošna roba, sad ste janje za klanje.

A ovdje još govorimo samo o nasilju koje vidimo. Moramo više govoriti o nasilju koje je skriveno: o porodičnom nasilju. Otvoreno govoreći, kad god su muškarci pod pritiskom, nadrljaju žene, a i djeca. Ova zatvaranja su tako stresna jer članovi porodica ne mogu odahnuti jedni od drugih, a čak i u vrlo funkcionalnim porodicama ljudi trebaju malo prostora. Dodajte na to još i otkaze, ekonomske probleme. Trenutna situacija je vrlo loša po žene.

K.V: Znam da ste prošle godine dosta radili na programu Zeleni novi dogovor (Green New Deal) i kampanji Bernieja Sandersa. Kako vam sad sve to izgleda? Jeste li u pogledu tog potencijala više ili manje optimistični?

N. Klein: U neku ruku je sad teže. Spominjete Bernieja, a ja bih nesumnjivo preferirala predsjedničkog kandidata koji u žiži kampanje ima Zeleni novi dogovor. Uvjerena sam da to možemo ostvariti samo uzajamnim djelovanjem masovnih pokreta koji vrše pritisak izvana, ali i prijemčivošću iznutra. Mislim da smo s Berniejem imali tu šansu.

S Joeom Bidenom to jest teže, ali nije nemoguće. Na kraju knjige U plamenu nabrojala sam deset razloga za Zeleni novi dogovor i zašto on predstavlja dobru klimatsku politiku. Jedan od razloga je to da je ta politika sigurna od recesije. U klimatskom pokretu bilježimo loše rezultate kad ekonomiji ide relativno dobro, zato što vlade za rješenje klimatske krize forsiraju neoliberalna i tržišno orijentisana rješenja, kao što su klimatski porezi ili politike obnovljivih izvora energije koje kao da poskupljuju energiju, ili porez na ugljik, što opet poskupljuje naftu. Čim ekonomija krene nizbrdo, podrška za ove politike slabi. Vidjeli smo to nakon finansijskog sloma 2008. godine. Klima slovi kao neki buržujski problem – problem oko kojeg se zabrinete tek ako ne morate brinuti kako da za hljeba zaradite.

Bitno je to da je Zeleni novi dogovor krojen prema jednom od najvećih programa ekonomske stimulacije svih vremena, a to je Novi dogovor (New Deal) Franklina Delana Roosevelta iz doba Velike depresije. Zbog toga, nakon što je prošle godine objavljena knjiga U plamenu, najžešća kritika glasi: „Ali takve stvari ne radimo kad ekonomiji dobro ide.”

Okrutna je istina da su momenti velikih depresija ili ratova jedini primjeri ubrzanih kretanja i velikih katalitičkih promjena u našim društvima. No sad znamo da se možemo brzo mijenjati. Vidjeli smo to. Drastično smo promijenili svoje živote. I saznali da naše vlade imaju hiljade milijardi dolara koje su sve ovo vrijeme mogle prerasporediti.

Sve je to potencijalno radikalizirajuće. Vjerujem da imamo šansu, ali ne bih sebe nazvala optimistom, jer se za drugačiju budućnost moramo boriti. Ali osvrnemo li se na istorijske momente u kojima se jesmo izborili za velike promjene, vidimo da to su to bili upravo momenti poput ovog.

IZVOR: Guardian

Datum objavljivanja: 13/07/2020.