U kvartovima na sjeveru Štokholma sve je – trgovi, škole, biblioteke, društveni centri i domovi zdravlja – preplavljeno informativnim materijalima švedskih ustanova javnog zdravlja koji na raznim jezicima objašnjavaju kako se zaštititi od koronavirusa. No uprkos širokoj informativnoj kampanji koja se provodi među imigrantskim zajednicama u tzv. rizičnijim predgrađima glavnog grada Švedske, zaraza ipak najteže pogađa upravo njih.

U ponedjeljak je u distriktu Rinkeby-Kista bilo 238 oboljelih, a u Spånga-Tensti – 144, što znači 47 odnosno 37 oboljelih na 10.000 stanovnika – daleko više od štokholmskog prosjeka od 13 zaraženih na 10.000 stanovnika. Fredrik Jurdell, upravitelj gradskog vijeća za distrikt Spånga-Tensta, navodi kao moguće uzroke i lošije zdravstvo i zajedničko stanovanje većeg broja ljudi, ali ističe da informacije o zarazi nisu blagovremeno stigle do svih grupa zato što nisu otpočetka plasirane na različitim jezicima. Nadležni su informativnu kampanju intenzivirali preko lokalnih i vjerskih udruženja i direktnim obraćanjem ljudima na javnim mjestima tek nakon 23. marta, kad je postalo jasno da se na ovim područjima zaraza ubrzano širi.

Ali 7. aprila štokholmski stručnjak za zarazne bolesti Per Follin izjavljuje za novinsku agenciju TT da ta kampanja izgleda nije imala efekta: „Uprkos nadanjima, najnoviji podaci pokazuju da je stanje manje-više isto. U ovim područjima je zaraženih još uvijek više nego drugdje u gradu.“

To što se ovdje zaraza brže širi „ne znači da su ljudi neznalice ili da su manje skloni slijediti preporuke nadležnih nego, recimo, stanovništvo Östermalma“, objašnjava Ahmed Abdirahman, stručnjak iz štokholmske Privredne komore i osnivač političkog festivala Järvaveckan koji se održava u predgrađima na sjeveru Štokholma. „Ovo pitanje ima više aspekata“, dodaje Abdirahman i naglašava da širenje virusa otkriva odavno prisutne probleme segregacije.

Oko dvije trećine stanovništva distrikta Spånga-Tensta su ili rođeni u inostranstvu ili su im oba roditelja iz neke druge zemlje. U Södermalmu, centru Štokholma, na primjer, tek petina stanovništva dolazi izvana. [...] Prosječan prihod radnika u distriktu Rinkeby-Kista iznosi manje od polovine prosječnog prihoda stanovnika bogatijih dijelova Štokholma.
„Oni koji manje zarađuju i neevropskog su porijekla često žive u većim grupama“, kaže Abdirahman. „Zbog nedostatka stanova i niskih nadnica mnoge porodice nemaju drugog izbora nego da svi zajedno žive u malim stanovima. To znači i više generacija zajedno u istom prostoru. Tako da, čak i ako se pridržavate preporuka i ostajete kući, postoji rizik da ćete se ili zaraziti ili zaraziti druge u svom domaćinstvu.“ Tu je i faktor kulture. „Mnogi koji sad žive ovdje dolaze iz znatno društvenijih zemalja. Za mnoge zajednice je nepisani zakon da se o starijima brine sama porodica.“

Abdirahmanova objašnjenja podržavaju i zdravstveni stručnjaci kao pomenuti Follin i državni epidemiolog Anders Tegnell koji smatraju da se virus najbrže širi u najgušće naseljenim područjima. Upravo su zbog toga vlasti distrikta u Järvi odlučile da ponude privremeni smještaj onima koji žive u prenatrpanim stanovima, kao i onima koji se žele odvojiti od porodica dok se zaraza ne smiri.

Ali to nije kraj priče. „Ljudi iz Järve su uglavnom i na poslu izloženi većem riziku“, kaže Abdirahman. „Ne rade oni u uredu, kao ja, pa da mogu raditi od kuće. Ne, oni su vozači autobusa i taksisti, ili njegovatelji, radnici restorana, medicinske sestre i drugo bolničko osoblje. A svim tim poslovima je zajedničko to da radnici moraju biti u blizini drugih ljudi. Ti ljudi su naši nevidljivi heroji“, kaže Abdirahman, „koji zemlju drže na okupu. Ali kad se neko od njih zarazi, virus se širi velikom brzinom. Svi se voze istim autobusima, svi idu u iste prodavnice.“

Uz sve to je u kvartovima koji su sad izloženiji zarazi opšte zdravstveno stanje ljudi odavno lošije od zdravlja ostatka švedske populacije. Razlike u očekivanom životnom vijeku iznimno su velike: očekivani životni vijek u najbogatijim dijelovima Štokholma duži je nego u siromašnijim predgrađima – čak i do 18 godina. Ovo se objašnjava nizom faktora: lošiji kvalitet zdravstvene zaštite u zemljama porijekla, niža primanja, niži nivo obrazovanja, nezaposlenost, ograničen pristup zdravoj hrani i ograničena sredstva za zdraviju ishranu i način života, te nedovoljni kapaciteti lokalnih zdravstvenih ustanova.

Ali Abdirahman ističe da je u predgrađima i dalje povelik dio problema ograničen pristup informacijama: „Ljudi koji ovdje žive ne govore švedski dobro koliko bi htjeli, a zakasnilo se s prevodom preporučenih mjera. Ali ovdje se često čak i oni koji govore švedski osjećaju zapostavljenim, za što su dijelom krivi i mediji. Zašto vodeći mediji ne dopiru do ovih ljudi? Zato što ovdašnji ljudi osjećaju da ih mediji uvijek tretiraju kao probleme. Rijetko kad se o nama objavi nešto pozitivno. Pažnja se posvećuje isključivo manjini upletenoj u slučajeve nasilja ili paljenje automobila. Zbog toga se ovdje ne vjeruje švedskim medijima, pa ih mnogi više ni ne prate.“

Abdirahman zaključuje da virus zaista ne vodi računa ni o porijeklu ni o prihodu. „Ali šanse da se zarazite itekako zavise od uslova života i položaja u društvu. U Švedskoj svaka osamnaesta osoba živi u tzv. rizičnijim područjima gdje su prihodi, obrazovanje i zdravlje lošiji, a stanovi – pretrpani.“

Preneseno sa: thelocal.se

Objavljeno: 09/04/2020.