Piše:
Prirodna – i društvena – katastrofa u Australiji približila je razmjere klimatske krize i ljudima u bogatijem dijelu svijeta, ali i razotkrila da se konsolidovane demokratije ni slučajno ne mogu nositi s vladavinom privatnog profita. Političke slobode i prava lako se urušavaju ako prijete finansijskim elitama: tako privatni mediji iz carstva medijskog magnata Murdocha bez ikakvih ograda tvrde da su požari u Australiji podmetnuti. Tačnije, da ih podmeću – ljevičari. Premijer Australije odbacuje bilo kakvu mogućnost prilagođavanja ekonomskog modela uslovima ekološke krize, uprkos ugroženosti stanovništva i živog svijeta uopšte. Dok snajperisti rade odstrel hiljada kamila jer ove konzumiraju previše vode, vlada vodu i dalje daje privatnicima koji je prodaju flaširanu, a rudarske kompanije (uz blagoslov i ljevice i desnice) izvoze ugalj širom svijeta, neometano hraneći globalno zagrijavanje. Nema naznaka bilo kakvih, a kamoli radikalnih promjena ekonomskog modela koji je do ovoga doveo. Zaključak ovog članka – da su sada konačno i moćnici ugroženi i da bi to moglo voditi transformacijama – naivna je nada očajnika kojima, međutim, nedostaje političke svijesti i istorijskog pamćenja. Nije malo prilika za korjenite promjene propušteno zbog neutemeljene nade u taktiku pravljenja saveza za rješavanje krize s onima koji svoj status i moć duguju upravo uzrocima te krize. Elite dotaknute čudesnom spoznajom da su generisale krizu koja pogađa i njih ne tragaju za cjelovitim rješenjem problema nego za rješenjem koje njih neće ni najmanje koštati. Promjene, zato, ne dolaze od udruživanja s moćnicima koji su se, navodno, preko noći osvijestili, nego od borbe protiv njih. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
Tokom 1800-ih akademici s područja ekonomije bacali su zavidne poglede na svoje kolege koji se bave naukom.
Zavidjeli su fizičarima koji proučavaju zakone gravitacije. Ljubomorno gledali hemičare koji proučavaju hemijske elemente i atome. I čežnjivo se divili biolozima i njihovim kategorizacijama i evolucijskoj adaptaciji.
Sada, nakon više od jednog vijeka, pred početak treće decenije trećeg milenija, ekonomija se na nauku uopšte ne obazire, a kamoli da se povinuje naučnoj stvarnosti.
Politike sad određuju ekonomisti glavne struje sa sve svojim osporavanjima i mrtvim uglovima, a ne naučnici sa svojim na dokazima utemeljenim modelima i prognozama.
Situacija se iz korijena promijenila. Što najočitije i najbolnije pokazuje tragedija Australije akutna od ljeta 2019. i sad, 2020. godine.
Ekonomija važnija od nauke – i života?
Potaknuti rekordnim vrućinama, šumski požari bjesne po cijeloj državi i zahvataju i hektare zemlje spržene nakon najgore suše u zadnjoj generaciji.
Australijski premijer reaguje čvrsto se držeći vizije da je jedina opcija – privredni rast, te na državnoj TV-stanici izjavljuje: „Sasvim sigurno nećemo pristati na zahtjeve za nepromišljenim [zelenim] ciljevima kojima se ukidaju radna mjesta i uništava ekonomija“.
Morrison praktično tvrdi da je ekonomija važnija od nauke – tvrdi, u stvari, da je važniji određeni ekonomski model, model u kojem prirodno okruženje ima svrhu jedino kao sredstvo u funkciji proizvodnje i gdje se pretpostavlja da će privredni rast koristiti svima. Ovo ekonomiju pozicionira na vrh prehrambenog lanca, kao nešto što zajednicama baca mrvice i izrabljuje planetu, a ne nešto što zavisi od društva i djeluje kao podskup prirodnog svijeta.
Vjerovanje da nadmoć ekonomije umanjuje značaj svih drugih problema vodi odbacivanju svih dokaza i upozorenja nauke. Namjerno se ignoriše zašto se zajednicama govori da bježe na plaže, zašto se dovodi australska mornarica da ih spašava i zašto je jedan mališan primio medalju umjesto svog posthumno odlikovanog oca, jednog od tri dobrovoljna vatrogasca (…) poginula kad se na njihovo vozilo sručilo stablo.
Ovo što se događa u Australiji je nečuveno! No istovremeno je to upravo ono na šta naučnici odavno upozoravaju.
Ovo će nam biti nova normalnost.
Ovo je, možda i najvažnije, najglasnije upozorenje koje je majka priroda mogla poslati čovječanstvu da nam kaže da rane koje smo joj nanijeli uzimaju nemjerljiv danak.
Nužna promjena ekonomskog modela
Ne znam koliko sam puta čula da oni koji se zalažu za novi ekonomski model govore kako pokret za humaniju ekonomiju mora biti spreman kad nastupi 'kriza', jer će tad njihove ideje i vizije napokon doći do izražaja. Ta taktika je oduvijek iritantna – djeluje kao prilično povlaštena perspektiva koja zanemaruje činjenicu, ili umanjuje njen značaj, da širom svijeta mnogi već odavno trpe posljedice ekonomskog modela koji ljude i planetu tretira kao sirovinsku bazu. Doduše, možda tako očigledan nedostatak solidarnosti ili empatije odražava i neku dozu realpolitike, utoliko što makar implicitno priznaje neravnotežu moći.
Ali je i mnogo moćnih pogođeno australskim požarima. I mnogo bogatih. Mnogi su među njima imali koristi od ekonomskog modela rasta jer su smješteni na vrhu piramide. Bankari, ljekari i građevinski preduzetnici ostali su bez kuća na moru. Da bi se izbjegao dim, doček Nove godine premješten je s balkona s pogledom na luku u zatvorene prostore. Vidljivost je bila tako smanjena da su otkazivane utakmice kriketa čiji timovi imaju korporativne sponzore. To su sve ljudi koji imaju resurse da se nose sa situacijom i oporave, ali će možda i pomoći da se diskurs o krizi uravnoteži.
Dok Australija i dalje gori, možemo se nadati da će se konačno obratiti pažnja na ono što većina Australaca odavno shvata: da ovaj monstruozni krik planete za pomoć vraća stvari gdje im je i mjesto, tako da ekonomija opet počne ne samo poštivati nauku, nego prema njoj osjećati strahopoštovanje. Da će naučni i prirodni zakoni nadvladati sumnjive snove o tzv. trickle-down ekonomiji, odnosno ekonomskom sistemu prelivanja u kojem se nekontrolisano bogaćenje bogatih dopušta pod izlikom da će odozgo štagod kapnuti i siromašnima.
Budući da gnjev prirode sad pogađa i bogate i moćne, i oni će se pridružiti redovima najizloženijih zajednica širom svijeta, te dati svoj glas i resurse za mobilizaciju tranzicije koju zemlje poput Australije moraju učiniti ka ekonomiji koja poštuje planetu i daje prioritet socijalnoj pravdi i zdravom okolišu.
Izgradnja ovog novog ekonomskog modela ne mora biti razarajuća – ona može i mora biti pravedna. Postoje načini i resursi da se izvori životnih prihoda zaštite i, što je još bolje, da se zaštite najprije oni koji su najviše ugroženi vladajućim ekonomskim modelom. Što se više ne smije odbacivati kao 'nepromišljeno' samo da bi se jedan sektor – uglja – zaštitio po cijenu tolikih kuća, pluća, dragocjenih divljih životinja i biološke raznolikosti.
Eto nade da će se 2020. godina stvoriti novi savezi koji će prepoznati da je ovo kriza koja pogađa sve i da će humanija ekonomija koja planetu tretira obzirnije biti dobra za sve.
IZVOR: OpenDemocracy
Objavljeno: 03/01/2020.