S engleskog prevela: M. Evtov

Ekvador prolazi kroz intenzivno razdoblje protesta i štrajkova socijalnih pokreta pokrenutih vladinom odlukom da poveća cijene goriva. Ova politika provodi se u kontekstu sporazuma potpisanog s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) u februaru 2019. godine, što je uzrokovalo recesiju privrede, dovelo do gubitka radnih mjesta i produbljivanja siromaštva. U međuvremenu su velika preduzeća i moćne privredne skupine imale ogromne koristi.

Ekvadorski predsjednik Lenín Moreno smanjuje državnu potrošnju od ovog februara, tj. od potpisivanja sporazuma s MMF-om. Koristi od ove politike imaju multinacionalne korporacije, banke i uopšte moćne ekonomske skupine, a na račun srednje i radničke klase koje se sve više guraju u siromaštvo i ekstremno siromaštvo. Moreno je s domorodačkim grupama postigao sporazum o poništavanju odluke o ukidanju subvencija za gorivo, odluke koja je i izazvala proteste, ali duh pokreta predstavlja mnogo više od toga.

U kontekstu pregovora s MMF-om državna uprava je donijela zakon nazvan „Organski zakon za poticanje produktivnosti, privlačenje investicija i stvaranje radnih mjesta, stabilnosti i uravnoteženog budžeta“, koji je na snazi od augusta 2018. Zakon je u zemlju ponovo uveo neoliberalizam, uspostavljanjem politike za smanjenje budžetskog deficita i državnog duga, koji su sada postali glavni državni prioriteti.

Onog dana kad je Zakon stupio na snagu privatni sektor je vladi dugovao gotovo 4,3 milijarde dolara – samo za neplaćeni porez na dohodak, ne računajući kamate. Ova brojka je veća od ukupnog kredita koji je MMF odobrio Ekvadoru, a koji iznosi 4,2 milijarde dolara i koji će biti isplaćen u ratama, ukoliko se procijeni da zemlja ispunjava uslove MMF-a.

Na vrhu liste onih kojima ova nova politika najviše koristi nalaze se korporacije za fosilna goriva, offshore telefonske kompanije, privatne banke i Odebrecht. I Alex Bravo, bivši menadžer Petroecuadora, za koga se zna da još uvijek ima račune u offshore poreskim oazama iako je u zatvoru, imao bi otpisan dug od preko dva miliona dolara.

Nakon djelimične naplate ovih dugova, Servicio de Rentas Internas (SRI – vladina poreska uprava) izvještava da je inkasirano 1,25 milijardi dolara. Ne objašnjava, međutim, šta je s preostale tri milijarde dolara, što iznosi dvostruko više od iznosa (1,3 milijarde američkih dolara) koji će se po vladinim procjenama uštedjeti ukidanjem subvencija za gorivo (od 1. oktobra 2019. godine).

Zakon je usvojen pod krajnje netransparentnim okolnostima, a netransparentne su i njegove implikacije. Zakonodavno tijelo donijelo je ovaj zakon a da nije zatražilo ni osnovne gore navedene podatke. [...] Dok najmoćniji privredni subjekti u zemlji uživaju smanjenje duga i oslobađanje od poreza, aktuelna vlada kažnjava srednju i radničku klasu smanjujući javnu potrošnju, a na osnovu sporazuma potpisanog s MMF-om.

Najteže pogođena sirotinja

Memorandum o ekonomskoj i finansijskoj politici sadrži detalje o „programu javne politike za sljedeće tri godine“, što uključuje ciljeve za smanjenje fiskalnog deficita i državnog duga – ciljeve mnogo drastičnije od onih koje je MMF postavio Argentini.

Da bi smanjila dug i budžetski deficit, vlada je – po sporazumu s MMF-om – troškove smanjila otpuštanjem radnika javnih službi, ukidanjem subvencija i drastičnim smanjenjem svojih programa.

Posljednji paket, koji je predsjednik Moreno najavio 1. oktobra 2019. godine, uključuje ukidanje subvencija za benzin i dizel, zbog čega su cijene benzina porasle za 24%, a cijene premium-dizela za 119%. Vlada očekuje da će ova mjera godišnje donijeti dodatna sredstva od 1,3 milijarde dolara.

Osim ukidanja subvencija za gorivo, najavljeni paket uključuje i širok spektar drugih mjera: sniženje tarifa, smanjenje poreza i smanjenje plata radnika u javnom sektoru.

Ukidanje subvencija za gorivo najteže pogađa siromašne. Mi Ekvadorci već trpimo stagnaciju privrede i konkurenciju uvezene robe, posebno iz susjedne Kolumbije i Perua čije su valute posljednjih mjeseci devalvirale. Pogranične pokrajine, posebno El Carchi na granici s Kolumbijom, zahtijevaju pomoć vlade zbog duboke ekonomske krize, ponekad pribjegavajući čak i ad hoc mjerama.

Reakcija naroda na MMF-ov paket štednje bila je trenutna, posebno u pokretima transportnih radnika, autohtonog stanovništva, u radničkim organizacijama i generalno u organizovanim društvenim pokretima.

Sporazum s MMF-om uključuje i privatizaciju određenih državnih poduzeća, otvaranje tržišta ulaskom Ekvadora u Pacifički savez, reformu radnih odnosa koja radna mjesta čini nesigurnijim, te poresku reformu i finansijsku deregulaciju.

U međuvremenu je vlada u prvoj polovini 2019. godine na razvoj poljoprivrede potrošila tričava 53 miliona dolara – samo četvrtinu od 422 miliona dolara koje finansijski sektor prikupi za svaki procenat kamate koju naplati korisnicima. To posebno iznenađuje s obzirom na važnost poljoprivrednog sektora koji osigurava 28,3% radnih mjesta u zemlji.

MMF nije rješenje

Ekvador očajnički treba opsežne finansijske reforme, uključujući drastično smanjenje kamatnih stopa – stopa koje svugdje u svijetu opadaju kad treba stimulisati privredu i povećati proizvodnju.

Politike koje vlada provodi na bazi sporazuma s MMF-om dovele su do zastoja privrede. Sam MMF ove godine predviđa smanjenje BDP-a od 0,5%. Uz samo 37,9% ekonomski aktivnog stanovništva s odgovarajućim zaposlenjem, nezaposlenost i dalje raste.

Stopa siromaštva je sa 35,3% u decembru 2014. godine porasla na 43,8% u junu 2019. godine, što znači da je još dva miliona ljudi palo u siromaštvo, to jest da od ukupno 17,3 miliona Ekvadoraca njih 7,6 miliona živi u siromaštvu. A politike MMF-a i dalje rade za interes zemalja kreditora i povećavaju državni dug.

Politike usvojene u okviru MMF-ovog paketa štednje ne rješavaju fiskalnu krizu. Naprotiv, još je više produbljuju, prisiljavajući na privatizacije i otvaranje privrede stranom kapitalu. Strukturni problemi u zemljama gdje interveniše MMF u međuvremenu postaju sve gori. Tržište rada postaje nesigurnije, produbljuju se siromaštvo i ekstremno siromaštvo, bogatstvo se i dalje koncentriše, a privreda deindustrijalizira i vraća ekstraktivističkoj politici izvlačenja sirovina. Podstiče se rudarenje i crpljenje fosilnih goriva, što ostavlja višestruko štetne posljedice na okoliš i pogoršava životne uslove stanovnika zemalja kojima se nameću ovakve politike.

Glavni zahtjev ljudi na ulicama Ekvadora bio je ukidanje dekreta kojim su povećane cijene goriva. Prije no što je konačno pristala na ovaj zahtjev, vlada je odbila svaki kompromis i proglasila vanredno stanje. Suspendovala je na 30 dana ustavna prava i garancije, pojačala represiju i starosjedioce optužila za djela vandalizma – za koja vođe starosjedilaca tvrde da su ih zapravo počinili infiltrirani vladini agenti.

IZVOR: NACLA

Objavljeno: 14/10/2019.