S njemačkog preveo: M. Manojlović

Nedavno je u visokoj školi za socijalni rad Alice Salomon (ASH) u Berlinu glavna tema bio outsourcing (engl. izmještanje radnih mjesta u firme ili države s jeftinijom radnom snagom). Povod je bilo to što su dvije radnice jedne ugovorne firme za čišćenje objelodanile uslove svog zaposlenja. Stotine studenata i zaposlenih na ASH iskazalo je solidarnost s ovim radnicima tražeći ukidanje outsourcinga. Ovo se uklapa u druge akcije protiv takvih aranžmana i uopšte ugovora na određeno vrijeme, koji su opet dio kampanje baznih sindikata za zabranu kratkoročnog zapošljavanja i dodjeljivanja poslova vanjskim dobavljačima.

Mi, članovi antikapitalističke studentske grupe organize:strike i socijalističko-feminističke grupe Brot und Rosen (Hljeb i ruže), smatramo ove inicijative ključnima za izgradnju sasvim drugačijih univerziteta i cijelog društva. (...) Borba protiv outsourcinga je borba protiv rasističkih i seksističkih struktura u kapitalizmu. U tu svrhu želimo da izgradimo studentski pokret koji će svaku i najmanju bitku povezivati s antikapitalističkim programom i tako pomoći da se steknu uslovi za iskorjenjivanje kapitalizma, a s njime i svih oblika tlačenja.

Šta je outsourcing, i čemu on služi?

Outsourcing, od 1990ih u Njemačkoj sve zastupljeniji, predstavlja izmiještanje radnih zadataka koji su dotada obavljani unutar preduzeća ili institucije na vanjske – zavisne ili čak potpuno odvojene privredne subjekte. (Ti subjekti mogu biti locirani u istoj državi ili u inostranstvu.) To je dio procesa koji su doveli do srozavanja radnog i životnog standarda, ali i toga da je većini postalo „normalno“ da zaposleni na poslovima održavanja, čišćenja ili logistike više nemaju dodira s ostalim radnicima. Ovo nije slučajnost, jer je politika outsourcinga tek jedna dimenzija (sveobuhvatne) neoliberalne reforme čitavog društva. Na taj način se postiže znatno viši stepen fragmentacije radničke klase, pri čemu najdeblji kraj izvlače upravo njeni najpotlačeniji i najpotplaćeniji dijelovi. Sve je ovo propraćeno ideološkom ofanzivom: insistira se na individualizmu, negira postojanje radničke klase, pa samim time i interesi zajednički svim radnicima, i sve to u trenutku kada je globalna radnička klasa brojnija no ikad.

U svrhu provođenja ove politike korištene su već postojeće seksističke i rasističke podjele. Upravo su žene i migranti već bili u naročito nesigurnom položaju na tržištu rada; taj položaj je ovim reformama samo pogoršan. Cilj politike outsourcinga bilo je dakle i jačanje podjela. Prevazilaženje ovih podjela zato je jedan od glavnih ciljeva savremene ljevičarske, feminističke i antirasističke politike. U tu svrhu je potrebno prevazići i podjelu između antirasističkih, feminističkih i sindikalnih borbi. Osnovno pitanje treba da bude: kako udružiti snage da bismo se borili za društvo oslobođeno svih ovih oblika eksploatacije i dominacije?

No vratimo se outsourcingu: u posljednjih deset godina plate na poslovima čišćenja u prosjeku su opale za dvanaest posto. Eksterni ponuđači usluga na tenderima konkurišu jedni drugima i posao se uvijek dodjeljuje najjeftinijem ponuđaču. Da bi opstale, firme moraju troškove obaranja cijena usluga prebaciti na zaposlene. To je pak ograničeno minimalnom cijenom rada i opštim kolektivnim ugovorima. Jedina opcija za smanjenje troškova, dakle, ostaje manipulacija radnim vremenom – što u konačnici radnicima donosi ekstremno povećanje radnog opterećenja, s posljedicama pogubnim po zdravlje. Radi se o još jednom vidu strukturnog nasilja. Nije u pitanju rezultat nepoštene prakse nekolicine poslodavaca, već logična i planirana posljedica cjelokupnog sistema.

Tržišna utakmica vanjskih ugovarača u uslužnom sektoru, koja proizvodi ovakve uslove, na unutrašnjem planu se očituje ekstremnim discipliniranjem onih koji pokušaju da im pruže otpor. Maksima „konkurentnosti“ otežava borbu za bolje uslove rada unutar čitave struke. U pozadini je uvijek prisutna prijetnja da bi bilo kakve reforme ugrozile radna mjesta. Firme ulažu mnogo energije u sprečavanje organizovanja radnika. Ugovori su po pravilu kratkoročni, i često sadrže „klauzule o mobilnosti“ koje omogućavaju premještaj radnika. Sve je ovo ogromna prepreka sindikalnom organizovanju.

Kompanijama i institucijama outsourcing omogućava uštedu na platama, budući da tako mogu zaobići kolektivne ugovore i radnicima plaćati znatno niže iznose. I to ne dovodeći sebe u nepriliku, pošto jednostavno ukazuju na činjenicu da i u branši vanjskih ugovarača postoje kolektivni ugovori, prešućujući da ti ugovori propisuju lošije uslove rada. Ove niže plate se potom koriste za vršenje pritiska na redovnu radnu snagu, recimo prijetnjama da će se i njihovi poslovi prebaciti vanjskim saradnicima. Tako ušteđenim sredstvima finansira se menadžment vanjskih firmi i podugovarača, koji opet svojim zaposlenima nameću loše uslove predstavljajući ih kao „višu silu“. Uz to se unose podjele među zaposlene: radnici unutar iste firme dijele se u različite tarifne grupe, rade za različite poslodavce, pripadaju različitim sindikalnim organizacijama i izloženi su različitim uslovima rada. Sve ovo sprečava kolektivno organizovanje u borbi za bolje uslove.

Rasističke i seksističke podjele

Treba dodati i to da se outsourcing nikad ne izvodi nasumično: u pozadini su uvijek rasističke i seksističke podjele, koje outsourcingom samo jačaju. To pokazuje već i naoko jednostavno pitanje: zašto je usluga koja se najčešće dodjeljuje vanjskim dobavljačima upravo – čišćenje? Poslove s najnižim platama i najlošijim uslovima rada najčešće obavljaju migranti i žene – prvenstveno one iz migrantske i izbjegličke populacije, te stoga naročito ranjive. S jedne strane su ranjive zbog relativno slabe sindikalne organizovanosti koja je, opet, rezultat šovinističke politike sindikalnih birokratija koje se najčešće koncentrišu na uglednije sektore i ne organizuju zajednički otpor, te tako i unutar radničke klase prešutno prihvataju rasističke i seksističke ideologije. A njih je moguće prevazići samo zajedničkom borbom i podrškom onima koji su najviše pogođeni rasizmom i seksizmom. S druge strane su žene ranjive i zato što su zaposleni u ovim sektorima po pravilu lako „zamjenljivi“ pošto državni zakoni, zabrana rada za izbjeglice i diskriminacija u obrazovanju pretvaraju migrante u rezervnu armiju industrijskih najamnika koje je moguće „fleksibilno“ angažovati u najlošije plaćenim sektorima.

Uz to poslovi čišćenja – a to važi i za ostale oblasti pogođene outsourcingom – predstavljaju vid rada koji se nameće prvenstveno ženama, budući da su analogni poslovima koje žene već obavljaju neplaćeno, kod kuće. Ovaj rad je temelj svim ostalima: njime se ljudi i njihova okolina dovode u stanje pogodno za obavljanje posla. Stoga se taj vid rada i naziva „reproduktivnim radom“. Budući da se taj rad i izvan sfere produkcije uzima kao „u principu neplaćen“, mnogo ga je lakše potplatiti i „izdvojiti“. S druge strane, ovakvo omalovažavanje potvrđuje predstavu da žene „po prirodi stvari“ sve to svakako obavljaju besplatno u privatnoj sferi.

Posljedica svega ovoga jest da su najpotlačeniji dijelovi radničke klase često odvojeni od ostatka radničke klase i zatvoreni u oblasti gdje je organizovanje naročito otežano. Rasističke i seksističke podjele tako se poklapaju s podjelom samih firmi i stvaraju materijalnu osnovu za rasističku i seksističku eksploataciju – s ciljem održavanja kapitalizma i sprečavanja potlačenih da se izbore za emancipaciju.

Prevazići podjele u svrhu borbe protiv sistema

Zato je važno da se već danas suprotstavimo ovakvom stanju stvari. Važno je naglasiti da borba protiv outsourcinga nije samo borba protiv loših uslova rada i niske plate, već i borba protiv rasističkih i seksističkih struktura u kapitalizmu. Ako želimo okončati tlačenje, moramo srušiti strukture koje ga omogućuju. To znači, s jedne strane, da se ne smijemo zaustaviti na zahtjevima za prestanak outsourcinga, ugovora na određeno vrijeme i zgušnjavanje radnog vremena, nego te zahtjeve povezati s borbom protiv rasizma i seksizma koji stvaraju uslove za ovakvo stanje na tržištu rada.

S druge strane, to znači da i glavninu radnika sa stabilnijim zaposlenjem moramo podstaknuti da se pridruži ovoj borbi i aktivno se solidariše s „eksternim“ radništvom. Jer se radnička klasa ne može ujediniti ako će potrebe i zahtjevi najugroženijih biti podređeni interesima većine. Upravo suprotno: njihova borba mora biti postati borba čitave klase.

Sasvim novo društvo može stvoriti samo klasa ujedinjena u borbi protiv tlačenja i eksploatacije, klasa u kojoj će upravo radnice migrantkinje i izbjeglice stajati u prvim redovima i predvoditi alijansu svih radnika i svih potlačenih. A takva klasa ne može nastati spontano. Ona nastaje u borbi.

Ne smijemo čekati da izbiju veliki sukobi. Sve bitke, ma kako male, već danas moramo oblikovati iz te perspektive. Ovakvi sukobi mogu postati svjetionici promjene u vremenu u kojem su kroz fragmentaciju i individualizam dugogodišnje vladavine neoliberalizma mnogi potpuno izgubili svijest o pripadnosti radničkoj klasi sa zajedničkim interesima za koje se vrijedi boriti. Oni mogu dati primjer da još uvijek postoje radnici koji se bore za zajedničke ciljeve, koji ne ostaju razdvojeni i ne staju na granicama sindikalne borbe, nego imaju i program za opšte oslobođenje.

IZVOR: Klasse gegen Klasse

Datum objavljivanja: 19/07/2019.