Intervju sa GIACOMOM MARCHETTIJEM

S engleskog prevela: M. Evtov

Smrtonosni zračni napadi Saudijske Arabije uništavaju Jemen još od marta 2015. godine; ubili su skoro 18.000 ljudi, a većinu stanovništva ostavili na rubu gladi. Saudijska kampanja bombardovanja ima za cilj potiskivanje pobunjenih Huta koji su preuzeli glavni grad (Sana'a) i veći dio zapadnog dijela zemlje, ali je posredno dio šireg regionalnog sukoba s Iranom.

Do sada su saudijski tirani u Rijadu mogli računati na podršku i oružje Zapada. Ali kako se intenzivira izvještavanje o njihovim ratnim zločinima, podrška se urušava. Senat SAD-a je 20. juna izglasao rezoluciju kojom je osujećen plan Donalda Trumpa za izvoz oružja u vrijednosti od osam milijardi dolara. Samo nekoliko sati prije toga presuda Britanskog Apelacionog suda prisilila je vladu Therese May da obustavi prodaju oružja Rijadu.

Ali otpor je počeo drugdje – pružili su ga radnici koji su trebali izvršiti utovar pošiljki oružja. Desetog maja saudijski brod Bahri Yanbu nije mogao pristati u Le Havre jer su radnici odbili da ga prihvate, a deset dana kasnije njihove kolege u Genovi otpočinju štrajk odbijajući da na taj brod utovare oružje. U Marseju 28. maja članovi sindikata CGT [Confédération générale du travail / Generalna konfederacija rada] bojkotuju kanadsku pošiljku oružja upućenu Saudijskoj Arabiji na brodu Bahri Tabuk.

U sve tri luke su radnici jasno stavili do znanja da odbijaju biti zupčanici u ratnoj mašini Saudijske Arabije i glatko su odbili utovar „brodova smrti“. A čim se proširila vijest da će se u četvrtak u Genovi usidriti još jedan saudijski brod, Bahri Yazan, radnici i antiratni aktivisti grada na sjeverozapadu Italije brzo su se mobilizirali, počeli proteste i novi štrajk.

Rezultat je ponovo bio ponižavajući za Saudijce budući da su lučke vlasti bile primorane garantovati radnicima da neće morati ukrcavati oružje na brod. Ali borba za prekid snabdijevanja saudijske ratne mašine nije ni blizu kraja. Novinar Jacobina David Broder razgovarao je s jednim od radnika luke Genova, Giacomom Marchettijem, o akciji njegovih kolega, o političkoj reakciji i o tome kako se radnici mogu direktno suprotstaviti ratu i militarizmu.

DB: 20. maja su lučki radnici u Genovi odbili ukrcati oružje na Bahri Yanbu, odbijajući da pomognu rat Saudijske Arabije u Jemenu. Odakle odluka o ovoj akciji i šta ste tim postigli, po vašem mišljenju?

GM: Trgovina oružja koja se odvija preko ove luke nije ništa novo. Naš Autonomni kolektiv lučkih radnika (Collettivo Autonomo Lavoratori Portuali – CALP) već je u nekoliko navrata javno osudio tu trgovinu. Ali to nije izazvalo nikakvu medijsku pažnju, pa čak ni adekvatne odgovore političkih i sindikalnih organizacija.

Trgovina oružjem je bila tabu, uz brojne druge aspekte onoga što se dešava na dokovima. Recimo pošiljke raznih opasnih materija, kao i sama tema nesigurnosti u kojoj su radnici primorani raditi. Sve je to dio neke vrste pakta (koji dijelom uključuje i sindikate) po kojem se na oltaru pomorskog biznisa žrtvuje sve ostalo; to je svojevrsna omertà [u praksi Mafije kodeks šutnje o kriminalnim aktivnostima i odbijanje saradnje s vlastima]. Isto se desilo u slučaju mosta Morandi (đenovski most koji se 14. avgusta 2018. godine srušio ubivši 43 osobe) – godinama se nije iznalazila alternativa saobraćaju preko preopterećenog mosta.

Međutim, promjenu je uslovio niz faktora, prije svega blokada koju su izvršili dokeri u Le Havreu i pozitivna reakcija koju je to izazvalo među đenovskim aktivistima. Budući da se Bahri Yanbu približavao Genovi, radnički delegati izvršili su snažan pritisak i sindikat FILT-CGIL [Federazione Italiana Lavoratori Trasporti – Confederazione Generale Italiana del Lavoro / Talijanaska federacija saobraćajnih radnika – Konfederacija svih talijanskih sindikata] proglasio je štrajk. Blokada je proglašena onog dana kad je trebala biti ukrcana glavna pošiljka. Tako je grupa radnika priredila svojevrsnu „dobrodošlicu“ saudijskom brodu.

Još jedan važan faktor u mobilizaciji ljudi za prvu blokadu bila je „predizborna” atmosfera (blokada se desila samo nekoliko dana prije tzv. evropskih izbora), kao i jasna pozicija niza udruženja, uključujući i udruženja katoličke orijentacije.

Međutim, promjenu je na kraju krajeva donijela grupa „nemilosrdnih gadova“ među dokerima, svojom odlučnošću da makar malo poguraju stvari i stvore presedan, što se pokazalo odlučujućim za proglašavanje štrajka.

A što se tiče toga šta smo postigli: natjerali smo ljude da progovore o predugo previđanom sukobu u Jemenu. Natjerali smo ih da govore o trgovini oružja proizvedenog u zapadnim zemljama kojim se hrane ratovi i uzrokuju ogromne humanitarne katastrofe. I još jednom smo potvrdili da je kolektivno djelovanje najefikasnije sredstvo za rješavanje problema s kojima se suočavamo – što uključuje i probleme čija se važnost ne svodi na naša radna mjesta.

To je bio početak. Osam dana nakon naše akcije 20. maja, isto su postupili i dokeri u Marseju.

DB: Kako su na vašu akciju reagovali Lučka uprava i lokalne vlasti? U Genovu je 19. juna doplovio i drugi saudijski brod. Možete li biti sigurni da neće biti daljnjih napora da se ta luka koristi za slanje oružja koje će Saudijska Arabija koristiti u Jemenu?

GM: Zapravo smo sigurni da će se trgovina oružjem nastaviti. Naša je odgovornost da je nadgledamo, ukazujemo na to gdje se događa i reagujemo odgovarajućim akcijama.

Odavno smo primijetili određenu nervozu druge strane [tj. Lučke uprave], koja je u početku pokušala zanijekati neporecivu istinu. Izbjegavali su direktne odgovore o prirodi tereta za ukrcaj, o njegovom krajnjem odredištu i svrsi. Ovdje su bili u pitanju motorni generatori za vojnu upotrebu, s odobrenjem potrebnim za trgovinu oružjem namijenjenog Saudijskoj gardi – vojnim snagama čije su tri brigade, ukupno 30.000 ljudi, angažovane na jemenskom frontu.

Konačno je pomorska agencija, djelujući po instrukcijama proizvođača oružja Teknel, izdala Lučkoj upravi saopštenje da odustaje od ukrcaja dotičnog oružja. To je bio rezultat pritiska izazvanog informativnom kontraofanzivom provedenom tokom prethodne sedmice – svi su mediji to prenijeli, ali i rezultat protesta ispred lučke uprave u srijedu, 19. juna, te planova da se narednog dana održe štrajk i blokada glavnog ulaza u luku.

No, kad je u srijedu uveče stiglo službeno saopštenje, a lučka uprava primila našu delegaciju, odlučili smo, zajedno s demonstrantima, da su naši zahtjevi zadovoljeni. Ali smo nastavili pratiti situaciju.

DB: Kako ste organizovani? Koji su još pokreti uključeni u proteste? Da li je CALP dio sindikata?

CALP nije ni sindikat ni dio sindikata, već tijelo sastavljeno od radnika, delegata i ostalih drugova koji doprinose na različitim nivoima. Tokom godina je postao dobro poznata referentna tačka i na dokovima i izvan dokova. CALP je u praksi uspostavio odnos povjerenja, posebno kroz centralnu ideju „borbe radničke klase” – spremnost nekih radnika da (čak i ako su u manjini) uđu u sukobe zbog ključnih pitanja koja nisu nužno povezana sa samom lukom. Čini se da se glas CALP-a čuje na način koji neki smatraju pomalo zapaljivim ili pretjerano direktnim. Ali je upravo to, kako pokazuje i ovaj slučaj, najefikasniji način da se nešto stvarno uradi!

DB: Naravno, postoje istorijski presedani za ovakvu vrstu akcije – recimo londonski dokeri koji su 1920. godine odbili ukrcati municiju za rat protiv Sovjeta. Postoji li u Genovi slična tradicija?

GM: Luka Genova je oduvijek u središtu akcija solidarnosti protiv imperijalističkih ratova – od rata u Vijetnamu do rata u Iraku, da i ne spominjemo otpor protiv Pinocheta u Čileu.

Naša akcija je slijedila taj isti internacionalistički duh. Pokrenuli smo je uprkos uslovima nepovoljnim s obzirom na širu ravnotežu klasnih snaga i teškoću da se u današnjoj Italiji uspostavi bilo kakav narativ koji se ne svodi na suprotstavljanje onih u groznom položaju i onih u još gorem položaju, npr. unošenje razdora između talijanske sirotinje i migranata.

Jedan od naših slogana glasi „zatvorite luke oružju i otvorite ih ljudima“, a drugi „nepravda jednom od nas, nepravda je svima“. To se ne odnosi samo na luke, a ni samo na Italiju. Solidarisali smo se i sa Donbassom, Katalonijom i Rojavom. Ali je ovog puta akcija bila mnogo učinkovitija i vidljivija. To je ono što muči „ratnu stranku“ koja se proteže od neoliberalne Demokratske stranke do fašističkog šljama. Činjenica da je dio radničke klase Italije i Francuske proveo ovu internacionalističku akciju treba natjerati ljude da razmisle o lažnosti određenih narativa o stavovima radništva, narativa kojima su oni koji se nazivaju ljevicom zatrovali javnu debatu.

Mi ćemo nastaviti borbu oko pitanja izazvanih ovim sporom, produbiti analizu i razviti sredstava djelovanja. To možemo zahvaljujući pomoći onih koji rade na istom izvan Genove. Napravili smo pukotinu u ratnoj mašini – sad je moramo proširiti, jer one koji povedu ratove nikad ne treba ostaviti na miru.

IZVOR: Jacobine

Objavljeno: 25/06/2019.