Američki ekonomista Stiglitz, poznati kritičar politike budžetskih rezova i ograničavanja javnog sektora, te tržišnog fundamentalizma (slijepe vjere u samoregulaciju tržišta), zagovara konačno napuštanje neoliberalnog modela i zaokret ka progresivističkim programima kojima je cilj ravnomjerniji razvoj, očuvanje prirode i smanjenje nejednakosti unutar društava i globalno. Stiglitz taj novi poredak još uvijek vidi kao kapitalizam, ali primjetno je oslanjanje na programe i kampanje nove ljevice širom svijeta.
Dok nas iz konsultantskih krugova raznih međunarodnih finansijskih organizacija i institucija uvjeravaju da „nema alternative “, na obzorju svjetske ekonomije ukazuju se neke nove mogućnosti i novi smjerovi razvoja društva. Domaće političke elite, zauzete rasprodajom zemlje, ne dopuštaju nam da vidimo da možemo i drugačije, čak radikalno drugačije. (@RiD)
Piše: Joseph Stiglitz
S engleskog prevela: M. Evtov
Koja je vrsta ekonomskog sistema najpovoljnija za dobrobit ljudi? To pitanje definiše sadašnjost, jer nakon 40 godina neoliberalizma u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim razvijenim privredama znamo šta ne funkcioniše.
Neoliberalni eksperiment – niži porezi za bogate, deregulacija tržišta rada i proizvoda, finansijalizacija i globalizacija – spektakularan je neuspjeh. Privredni rast je niži nego tokom četvrt stoljeća nakon Drugog svjetskog rata, a većina toga odlazi u džepove onih na samom vrhu dohodovne ljestvice. Nakon decenija stagnacije ili čak pada prihoda koje doživljavaju oni ispod njih, neoliberalizam valja proglasiti mrtvim i pokopanim.
Kao nasljednici neoliberalizma nadmeću se bar tri glavne političke opcije: krajnji desničarski nacionalizam, reformizam lijevog centra i progresivna ljevica (gdje desni centar predstavlja propast neoliberalizma). A uz izuzetak progresivne ljevice, sve opcije zavise od nekog oblika ideologije koja je ili mrtva ili bi trebala biti mrtva.
Lijevi centar, na primjer, predstavlja neoliberalizam s ljudskim licem. Cilj im je da politiku bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira uvedu u 21. stoljeće – tako što će tek neznatno revidirati vladajuće oblike finansijalizacije i globalizacije. Dotle se nacionalistička desnica odriče globalizacije i za sve današnje probleme okrivljuje migrante i strance. A, kako pokazuje predsjednikovanje Donalda Trumpa, ni oni nisu – bar u svojoj američkoj varijanti – ništa manje posvećeni smanjenju poreza za bogate, deregulaciji tržišta i smanjenju ili ukidanju socijalnih programa.
Nasuprot tome, treći tabor zagovara ono što ja nazivam progresivnim kapitalizmom, koji propisuje radikalno drugačiji ekonomski program zasnovan na četiri prioriteta. Prvi je ponovo uspostaviti ravnotežu između tržišta, države i civilnog društva. Spor privredni rast, rastuća nejednakost, finansijska nestabilnost i degradacija životne sredine problemi su koje je stvorilo upravo tržište, što znači da ih tržište niti hoće niti može riješiti samo od sebe. Vlade su obavezne ograničiti tržišta i oblikovati ih kroz zaštitu životne sredine, zdravlja, sigurnosti na radu, te druge vrste propisa. Vladin je posao ono što tržište ne može ili neće učiniti, recimo aktivno ulagati u osnovna istraživanja, tehnologiju, obrazovanje i zdravlje svojih birača.
Drugi prioritet je prepoznati da je „bogatstvo naroda” rezultat naučnog istraživanja – upoznavanja svijeta oko nas – i društvene organizovanosti koja velikim grupama ljudi omogućava zajednički rad u cilju opšteg dobra. U omogućavanju društvene saradnje tržišta i dalje imaju ključnu ulogu, ali tržišta toj svrsi služe samo ako su uređena vladavinom prava i ako su podložna demokratskoj kontroli . U protivnom se pojedinci bogate iskorištavanjem drugih – bogate se ne kroz istinsku inventivnost nego kroz rentijerstvo. Mnogi su današnji bogataši putem eksploatacije stigli tu gdje jesu. Na ruku im je išla Trumpova politika, koja je potaknula rentijerstvo, a uništila temeljne izvore stvaranja bogatstva. Progresivni kapitalizam nastoji učiniti upravo suprotno.
To nas dovodi do trećeg prioriteta: riješiti rastući problem koncentrisanog tržišta. Prednosti (mnoštva) informacija, otkup potencijalnih konkurenata i stvaranje prepreka za ulazak na tržište omogućuje dominantnim preduzećima rentijerstvo ogromnih razmjera, a na štetu svih ostalih. Produbljivanje nejednakosti i kilav razvoj lako se daju objasniti kombinacijom porasta moći korporativnog tržišta i pada pregovaračke moći radnika. Zahvaljujući napretku robotizacije i umjetne inteligencije, ti problemi će se vjerojatno znatno pogoršati ukoliko vlada ne preuzme mnogo aktivniju ulogu od one koju joj propisuje neoliberalizam.
Četvrta ključna tačka progresivnog programa: raskinuti veze između ekonomske moći i političkog uticaja. Ekonomska moć i politički uticaj međusobno se jačaju i same sebe perpetuiraju, osobito tamo gdje, kao u SAD-u, bogati pojedinci i korporacije mogu na izbore potrošiti neograničene sume novca. Dok su SAD sve bliže fundamentalno nedemokratskom sistemu „jedan dolar, jedan glas“, teško da se može održati sistem kontrole i ravnoteže neophodan za demokratiju: ništa neće biti u stanju da ograniči moć bogatih. Ovo nije samo moralni i politički problem: ekonomije u kojima nema tako dubokih nejednakosti zapravo funkcionišu mnogo bolje. Stoga reforme progresivnog kapitalizma moraju početi ograničavanjem uticaja novca u politici i smanjenjem nejednakosti u raspodjeli bogatstva.
Ne postoji nikakav čarobni lijek koji bi mogao popraviti štetu koju su načinile decenije neoliberalizma. Ali se šteta sasvim sigurno može popraviti sveobuhvatnim programom na bazi gore navedenih smjernica. Mnogo će zavisiti od toga hoće li u borbi protiv problema poput prekomjerne tržišne moći i nejednakosti reformatori iskazati istu nepokolebljivost kakvu privatni sektor iskazuje u stvaranju tih problema.
Sveobuhvatni program mora se fokusirati na obrazovanje, istraživanje i ostale istinske izvore bogatstva. Mora štititi okoliš i boriti se protiv klimatskih promjena s upornošću kampanje i programa Green New Deal u SAD-u i pokreta Extinction Rebellion u Velikoj Britaniji. I mora ustanoviti javne programe koji bi svim građanima osigurali osnovne uslove za pristojan život. To uključuje ekonomsku sigurnost, dostupnost zaposlenja i platu dostatnu za pristojan život, zdravstvenu zaštitu i adekvatno stanovanje, osiguranu penziju i kvalitetno obrazovanje za djecu.
Ovaj program je itekako priuštiv; zapravo si ne možemo priuštiti da ga ne provedemo. Opcije koje nude nacionalisti i neoliberali garantuju produženje stagnacije, nejednakosti, degradacije okoliša i političkog ogorčenja, što bi potencijalno vodilo posljedicama koje ne želimo ni zamisliti.
Progresivni kapitalizam nije oksimoron. Progresivni kapitalizam je najpouzdanija alternativa očigledno propaloj ideologiji. Kao takav, progresivni kapitalizam predstavlja najbolju šansu da izbjegnemo aktuelnu ekonomsku i političku bolest.
IZVOR: Guardian
Objavljeno: 30/05/2019.