Kako se globalni narodni pokreti bore za našu planetu (Dio III)

Piše: 

Ian Rappel
Iz teksta: „Da bi pokret uspio, mora biti dosljedno usidren u globalnoj većini tako da odražava zahtjeve narodnih pokreta na globalnom Jugu. Moramo se pobrinuti da istorija tradicija globalne pravde – borbe protiv neoliberalizma koje su se vodile protiv svih međunarodnih trgovinskih sporazuma iz 1990ih i Svjetske trgovinske organizacije – bude uveliko utkana u nove oblike međunarodne ekološke solidarnosti. (...) Moramo izgraditi nove oblike solidarnosti i alternativne načine postojanja u odnosu na ovu planetu. Jedino što nema alternativu je samo iznalaženje alternative”
U razgovoru o svojoj novoj knjizi, profesor Ashley Dawson, porijeklom iz Južne Afrike, insistira na ideji zaštite okoliša odozdo, što podrazumijeva „masovnu mobilizaciju ljudi koji brane zajednička prirodna dobra od kojih direktno zavise.” @RiD
(Dio I) (Dio II)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

IR: Koliko su u toj neizvjesnosti važni tradicionalni principi političkih borbi i masovne mobilizacije? Na primjer, kakvu ulogu ima internacionalizam? Smještajući borbu za okoliš u širi okvir borbi za društvenu pravdu i mir, može li ih internacionalizam učiniti politički sveobuhvatnim? Koliko su u tome značajni principi klasne svijesti i klasne solidarnosti? Zaštita okoliša odozdo ima dobre primjere klasno svjesnih organizacija kakva je La Via Campesina, ali koliko je važno uspostaviti veze između takvih ekoloških pokreta i urbane radničke klase?

AD: Mislim da su jako važni i internacionalizam i klasna solidarnost. Knjigu započinjem svojim iskustvom odlaska u Cochabambu na Svjetsku narodnu konferenciju o klimatskoj pravdi i pravima majke prirode. Taj događaj su sazvali pokreti kao odgovor na klimatski COP koji se 2009. godine održavao u Kopenhagenu, gdje su globalne elite zapravo odbile pristati na obavezna smanjenja emisija stakleničkih plinova – što je bio početak neuspješnog puta koji nas je doveo do Pariškog sporazuma. Evo Morales i drugi iz raznih država Globalnog juga bili su toliko zgroženi tim smjerom da su zaključili da nam je potreban narodni pokret – neka vrsta globalnog klasnog odgovora, zasnovanog na ekološkom zahvatu na bazi Zelene internacionale. Osjećam se sretnikom zato što sam bio tamo i učestvovao u raspravama koje su se odvijale u Cochabambi.

Volio bih da se to nastavilo, ali, znate, promijenile su se političke okolnosti. Svrgavanje vlada ružičastog vala u Latinskoj Americi i izbor fašista na vlast u državama poput Brazila značili su da je taj projekat zapao u probleme. Ali mislim da ga vrijedi podržati i boriti se za njega, pa nastavljam ulagati napore da pomognem u organizaciji ove vrste Zelene internacionale.

Da bi pokret uspio, mora biti dosljedno usidren u globalnoj većini tako da odražava zahtjeve narodnih pokreta na globalnom Jugu. Moramo se pobrinuti da istorija tradicija globalne pravde – borbe protiv neoliberalizma koje su se vodile protiv svih međunarodnih trgovinskih sporazuma iz 1990ih i Svjetske trgovinske organizacije – bude uveliko utkana u nove oblike međunarodne ekološke solidarnosti.

U smislu klasne svijesti, bitno je da njegujemo veze i solidarnost između ljudi u različitim dijelovima kapitalističkog svjetskog sistema. Moramo se vratiti lekcijama koje je iznio Antonio Gramsci boreći se da industrijski proletarijat sjeverne Italije poveže sa seljaštvom na jugu te zemlje. Taj nivo klasne solidarnosti je paradigma koju trebamo i dalje graditi za sadašnja vremena i borbe.

To je vitalni element razvoja one vrste holističke borbe o kojoj smo već raspravljali. No, mislim da moramo uključiti i druge borbe, orijentisane oko raznih elemenata identiteta. To uključuje vrstu antikolonijalnih i antirasističkih elemenata koji su uveliko došli do izražaja u Cochabambi, gdje su izneseni vrlo jasni argumenti za to da je zagađenje globalnog atmosferskog dobra proizvod kolonijalizma.

Tako se rodilo shvatanje da su kapitalizam i kolonijalizam isprepleteni i, posljedično, da i zaštita okoliša treba biti vrsta dekolonizacijskog pokreta kojem je okosnica antirasizam.

Dio tih borbi mora biti i rodna. Na čelu ekoloških borbi diljem svijeta nalaze se žene i moramo biti svjesni da se klimatska kriza nesrazmjerno lomi po rodnim linijama – učinak na žene daleko je veći.

Žene su ključ društvene reprodukcije, a ono što vidimo diljem svijeta bazično je kolaps kapaciteta društava da se reproduciraju.

Da bismo ispoštovali urgentnost ovih borbi, feminizam i transnacionalnu feminističku mobilizaciju moramo učiniti ključnim dijelovima borbi za okoliš u koje smo uključeni. S druge strane, da bi to bilo učinkovito, taj rodni element mora biti jasno povezan s klasnom sviješću i internacionalističkim antikolonijalnim naporima.

Zaštiti okoliša odozdo treba, kao pokretu, pristupiti holistički, ali znam da to može predstavljati izazov. Politička ljevica i društveni pokreti često se nasuču nastojeći sve te elemente borbe zadržati u igri i biti što pravedniji. Ali mislim da se moramo boriti za jedinstvo i holizam, a kako se to čini dobro nam pokazuju organizacije kao La Via Campesina.

IR: Jeste li pronašli temelje smislene nade da nam zaštita okoliša odozdo može pomoći u tradicionalnim borbama za jedinstvo? Konačno, ima li sama ekološka ravan ikakav potencijal za jačanje jedinstva odozdo – u čemu je korist uključivanja radikalnih elemenata ekološke borbe poput agroekologije?

AD: Pa, kako sam u knjizi i rekao, ljudi nemaju drugog izbora osim da se nastave boriti. Pišući Ekološki pokret odozdo naučio sam mnogo o temeljima nepokolebljive odlučnosti ljudi da se ne predaju. S jedne strane, ovo je smiješno opsežna knjiga jer sam zapravo sjeo da promislim o tome kako ključne ekološke teme ilustruju gdje se danas odvijaju krize i kako se tamo mobilišu pokreti. Tematska poglavlja knjige počinju dijagnosticiranjem skupa problema koje kapitalistička izrabljivačka dinamika stvara zaštiti okoliša, a zatim istražuju alternative odozdo.

Na primjer, u poglavlju o dekolonizaciji hrane analiziram krizu u poljoprivredi i prehrambenom sistemu, a zatim opisujem alternative koje dolaze iz agroekologije. Za svaku temu koristio sam isti pristup: pokušavao sam o njoj naučiti što više. Za ovo poglavlje učio sam o ekosistemima razgovarajući sa što više stručnjaka i čitajući što je više moguće. U ovom me slučaju istraživanje potaklo na razmišljanje o složenosti ekologije tla i ogromnoj raznolikosti života u svakom uzorku tla. Ta raznolika skupina organizama povezana je nevjerojatno lijepim međusobnim djelovanjem koje održava neizmjerno bogatstvo tla. To je izvrsna analogija za one vrste holističkih radikalnih politika o kojoj smo govorili, ali moramo i shvatiti kako da svojim radikalnim politikama održimo upravo tu vrstu prirodnog sistema.

Ekološke i političke analogije šire se i u drugim pravcima. Agroindustrijski model postupanja s tlom kao neutralnim supstratom na koji se bezbrižno bacaju hemikalije očito više ne funkcioniše. Ali dominacija tog monokulturnog pristupa otkriva mnogo o autoritarnom stilu sistema koji kapitalizam izvozi diljem svijeta.

Počesto se komunizam kritikuje kao totalitaran, ali ekološki sistemi proizašli iz industrijskog kapitalizma, organizovani hijerarshijski, destruktivni su kao i bilo koji zamisliv totalitarni oblik političke vladavine.Nasuprot tome, iz prirodnih ekosistema u zdravim tlima možemo naučiti mnogo o tome kako bi mogao izgledati ekološki pokret odozdo, iz baze.

No, možemo i razmišljati o holističkim zahtjevima potrebnim za oblikovanje one vrste pravog komunizma katastrofe na koji se moramo sve više oslanjati.

U tom pogledu pred kraj knjige raspravljam o nastupajućoj potrebi za ukidanjem granica i o tome kako zapadnjačke zemlje na militarizaciju svojih granica troše daleko više nego na klimatske odštete, a istovremeno podstiču zemlje globalnog Juga na zabranu migracija.

Nužno ukidanje nacionalnih država i rasističkih granica vrlo je dobar konkretan način na koji se može razmišljati o ekološkoj krizi i odgovoru na nju jer ćemo se s ubrzavanjem klimatskih promjena gotovo svi morati preseliti.

Knjigu završavam raspravom o političkim pitanjima o kojima smo ovdje govorili, te o tome da su naši sadašnji sistemi krajnje neodrživi budući da stvaraju ekološku krizu. Suočeni sa svim tim stvarnostima, moramo izgraditi nove oblike solidarnosti i alternativne načine postojanja u odnosu na ovu planetu. Jedino što nema alternativu je samo iznalaženje alternative [postojećem sistemu, op. ur.].

IZVOR: Climate&Capitalism

Objavljeno: 20/05/2024.

FOTO: Robert Garcia via Flickr

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

28/06/2024