Kako obnoviti i (o)čuvati šume?

Piše: 

Dhanapal Govindarajulu
Vjerovali ili ne, ključ očuvanja i obnove šumskog bogatstva planete Zemlje ne leži ni u kakvim čudesnim recepturama, nego prvenstveno u širokoj demokratizaciji mehanizama upravljanja. To znači da šume treba da štite i da o njima odlučuju oni koji sa šumama, i od njih, žive – lokalne zajednice. Tim lokalnim zajednicama treba dati pravo skrbi, moć odlučivanja i neophodna sredstva. S tim što čuvari i staratelji šuma moraju biti upravo same zajednice, a ne posrednici u vidu struktura vlasti koje, kako se vidi i na našem primjeru, šume posmatraju isključivo kao izvor prihoda.
Ovo je u svojim radovima dokazivala Elinor Ostrom, američka politologinja i ekonomistkinja koja je 2009. godine za svoja istraživanja na ovom polju dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Zaštita i obnova šuma najjeftinije su i najučinkovitije opcije za smanjenje emisija ugljen-dioksida od kojih se zagrijava Zemlja.

Od trećeg UN-ovog samita o klimatskim promjenama održanog 1997. godine u Kyotu (Japan), isprobavani su razni mehanizmi da se prikupi novac i tako državama pomogne da krčenje šuma smanje i degradirane šume obnove. […] Na COPu13 na Baliju 2008. godine pokrenut je i UN-ov program REDD (reducing Emissions from deforestation in developing countries /smanjenje emisija uzrokovanih krčenjem šuma u zemljama u razvoju). Nakon COPa21 u Parizu 2015. godine stupaju na snagu dobrovoljne sheme tržišta karbonskim kreditima. Ali svi su ti mehanizmi imali vrlo ograničen uspjeh.

Te sheme su u nekim slučajevima ograničavale pristup šumama upravo zajednicama koje generacijama o njima brinu i njeguju ih, u njima žive, nalaze gorivo, ispašu i hranu. A krčenje šuma se s druge strane nastavljalo pod okriljem globalnih tržišta gladnih govedine, palminog ulja i druge robe.

Svijet je daleko od ciljeva da do 2030. godine svede na nulu krčenje šuma, tj. golu sječu, i da obnovi preko 350 miliona hektara šuma.

Na pregovorima o klimi COP28 u Dubaiju, Brazil je predložio osnivanje mehanizma „tropske šume za sva vremena“, fond od 250 milijardi dolara iz kojeg bi se državama plaćalo da svoje šume očuvaju ili prošire. Ali kako svijet može biti siguran da će ovog puta rezultat biti drugačiji?

Rad nobelovke Elinor Ostrom objašnjava zašto su prijašnji napori da se obnove šume propali, te kako izgleda učinkovitiji pristup.

 

Paketi prava

U zemljama u razvoju diljem Afrike, Azije i Latinske Amerike gotovo 295 miliona ljudi živi na tlu za koje je ustanovljeno da je zrelo za obnovu šuma. Na tim mjestima pravo na eksploataciju drvne sirovine ili sadnju drveća pripada državi, tako da je na njoj da postavi ciljeve za povećanje pokrivenosti drvećem ili količinu ugljen-dioksida koju skladišti, bez obzira na to kako to utiče na zajednice koje tamo žive.

Pod kontrolom države nalazi se više od 73% (oko tri milijarde hektara) globalnog šumskog zemljišta. Među argumente da se vladama dopusti da zadrže vlasništvo nad tim šumama, uključujući i pravo da njima upravljaju, spada i „tragedija zajedničkog dobra“ tj. pretpostavka da će ljudi pretjerano koristiti zajedničke resurse ako nema nekog svemoćnog upravljačkog tijela.

Rad Ostromove na zajedničkim dobrima u šumama, ribolovnim područjima i pašnjacima pokazuje da su zajednice u stvari vrlo usmjerene na zaštitu i održivo korištenje zajedničkih resursa – pod uslovom da imaju prava, mandat i mogućnost odlučivanja o pravilima za upravljanje tim područjima.

U okviru nedavne studije ispitana su šumska dobra u 15 tropskih zemalja, gdje su vlade vlasnici šuma, ali su lokalnim zajednicama prepuštena neformalna ili običajna prava korištenja i upravljanja. Autori studije su ustanovili da ta zajednička šumska dobra imaju veliku raznolikost drveća i nude dovoljno zelene krme i ogrjevnog drva za održavanje egzistencije lokalne zajednice. Bogatstvo biomase u ovim šumama ukazuje i na to da one skladište mnogo ugljen-dioksida.

Ovi nalazi potvrđuju da šume kojima upravljaju domorodačke i ruralne zajednice koje ih koriste mogu realizovati globalne ciljeve smanjenja emisija ugljen-dioksida i očuvanja bioraznolikosti, a da istovremeno zadovolje i potrebe lokalnog stanovništva.

Istraživanje Ostromove identificira pet važnih paketa prava koji zajednicama omogućuju održivo upravljanje parcelama na takvim zajedničkim dobrima. To su: prava pristupa, povlačenja, upravljanja, isključenja i otuđenja.

Prava pristupa i povlačenja minimum su potreban zajednicama da odu u šumu i skupljaju drvnu građu, cvijeće, lišće i travu za svoje preživljavanje i komercijalnu prodaju. Najvažnije od tih prava, bar u smislu obnove šuma, jesu prava upravljanja, uključujući pravo odlučivanja o tome gdje i kakvu vrstu drveća saditi da bi se šuma obnavljala.

No Ostrom je otkrila da su ta prava bezvrijedna ako nisu prožeta sigurnim „mandatom“ – drugim riječima, garancijom da korisnici zemljišta neće biti proizvoljno lišeni svojih prava nad određenim parcelama zemlje.

Pokušaji vlada da lokalnim zajednicama daju djelimična prava upravljanja, posljednjih su decenija razočarali kad je u pitanju obnova šuma. Indija, na primjer, od 1991. godine pokušava degradirane šume oživjeti kroz program zajedničkog upravljanja šumama, koji zajednicama pozvanim da pomognu u pripremi plana upravljanja šumama nudi samo djelomična prava. Ali je ovaj pristup pokazao samo ograničen uspjeh ukoliko zajednice nemaju zakonski ustanovljena prava i sigurnost uživanja tog zemljišta.

Nasuprot tome, indijski Zakon o pravima šuma iz 2006. godine, prvi takve vrste u svijetu, lokalnim je zajednicama koje tradicionalno koriste šumsko zemljište omogućio puna prava upravljanja i siguran posjed. Rezultat su obnovljene šume i zajednice koje imaju koristi od povećane prodaje bambusa i tendua (lišće za motanje duhana), što im je povećalo prihode.

 

Osnažiti šumske zajednice

Da bi se obnovile šume na Zemlji i ublažile klimatske promjene, države trebaju upravljačka prava na tim zemljišnim parcelama prenijeti na zajednice i dodijeliti im siguran posjed.

Ali kako ovim zajedničkim dobrima treba upravljati?

I tu su koristan vodič dugogodišnja istraživanja Ostromove.

Ostromova se zalaže za jasne granice koje definišu prava zajednice, pravila korištenja šuma, prava svih članova zajednice da sudjeluju u donošenju tih pravila (uključujući žene i marginalizovane skupine), kolektivno donošenje odluka o upravljanju resursima, učinkovit nadzor, stupnjevite sankcije za kršenja pravila, mehanizme rješavanja sukoba i strukturu upravljanja za situaciju kad više zajednica ima prava nad istim resursima.

Domorodačke i ostale zajednice koje zavise od šuma imaju pristup vrlo ograničenim sredstvima koja su im nužna u obnovi. Tim šumskim zajednicama moraju biti dostupni fond koji je predložio Brazil i svi postojeći mehanizmi finansiranja borbe protiv klimatskih promjena (kao REDD+ i zeleni klimatski fond). A to bi bilo lakše kad bi te zajednice imale sigurna prava i mandat, s jasno postavljenim pravilima upravljanja.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 07/12/2023.
FOTO: Eko akcija Sarajevo

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

11/12/2023