SERIJAL O KLIMI - protiv zabluda (dio III): nije do Sunca a ni do vulkana

Piše: 

Julia Rosen
„Već najmanje 800.000 godina atmosferske koncentracije CO2 osciliraju između oko 180 dijelova na milion tokom ledenih doba i oko 280 dijelova na milion tokom toplijih perioda. Danas su, međutim, razine CO2 porasle na 420 dijelova na milion – najviše u najmanje tri miliona godina. I koncentracija CO2 danas raste oko 100 puta brže nego krajem posljednjeg ledenog doba.”
Živi svijet planete Zemlje je ugrožen klimatskom krizom, ali i široko rasprostranjenim poricanjem klimatskih promjena, njihovih uzroka i posljedica. Oni koji šire glasine i dezinformacije ne shvataju da su sami oruđe korporacija koje nastoje izvući maksimum profita iz industrija zbog kojih se naša planeta ubrzano zagrijava. Teorije zavjera ciljano i sistematično negiraju ugroženost opstanka živog svijeta i opskurnim mistifikacijama prikrivaju istinu – da je kriza uzrokovana bjesomučnom kapitalističkom eksploatacijom prirode. Serijal o klimatskim promjenama – naučne spoznaje pokazuju da je situacija daleko ozbiljnija nego što se to prikazuje kojekakvim naručenim pseudoteorijama.@RiD

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Pitanje četvrto: Jesu li klimatske promjene dio prirodnih ciklusa zagrijavanja i hlađenja Zemlje?

Klima na Zemlji oduvijek se mijenja. Prije nekoliko stotina miliona godina cijela Zemlja se zaledila. Na području koje danas nazivamo Arktik prije pedeset miliona godina živjeli su aligatori. A posljednjih 2,6 miliona godina Zemlja kruži između ledenih doba, kad su ledene ploče prekrivale veći dio Sjeverne Amerike i Evrope, i blažih interglacijalnih razdoblja poput ovog u kojem se sad nalazimo.

Oni koji poriču da današnje klimatske promjene uzrokuju ljudi često koriste ove prirodne klimatske promjene kao argument. Taj argument, međutim, počiva na logičkoj grešci.

Ekipa društvenih naučnika koji objašnjava strategije dezinformisanja iza brojnih klimatskih mitova, piše u svom Priručniku za razotkrivanje (The Debunking Handbook) da je to kao da „vidite tijelo ubijenog, pa na osnovu toga što su ljudi u prošlosti umirali prirodnom smrću, zaključite da je i žrtva ubistva umrla prirodnom smrću.”

I zaista, znamo da su promjenu klime u prošlosti uzrokovali različiti mehanizmi. Glacijalni ciklusi, na primjer, pokretani su periodičnim varijacijama u Zemljinoj orbiti, koje se dešavaju desetinama hiljada godina i mijenjaju način na koji se sunčeva energija distribuira širom svijeta i kroz godišnja doba.

Ove orbitalne varijacije same po sebi ne utiču mnogo na temperaturu Zemlje. Ali pokreću kaskadu drugih promjena u klimatskom sistemu; na primjer, rast ili otapanje ogromnih ledenih pokrivača sjeverne hemisfere i promjene cirkulacije okeana. Ove promjene, zauzvrat, utiču na klimu mijenjajući količinu snijega i leda, koji odbijaju sunčevu svjetlost, i promjenom koncentracije stakleničkih plinova. Ovo je zapravo jedan od razloga što znamo da staklenički plinovi imaju sposobnost znatnog učinka na temperaturu Zemlje.

Već najmanje 800.000 godina atmosferske koncentracije CO2 osciliraju između oko 180 dijelova na milion tokom ledenih doba i oko 280 dijelova na milion tokom toplijih perioda, dok se ugljik kreće između okeana, šuma, tla i atmosfere. Ove promjene su se događale u skladu s globalnim temperaturama i glavni su razlog što se tokom glacijalnih ciklusa zagrijavala i hladila čitava planeta, a ne samo smrznuti polovi.

Danas su, međutim, razine CO2 porasle na 420 dijelova na milion – što je najviše u najmanje tri miliona godina. I koncentracija CO2 danas raste oko 100 puta brže nego krajem posljednjeg ledenog doba. Ovo sugerira da se događa nešto drugo, a znamo i šta: od industrijske revolucije, ljudi izgaraju fosilna goriva i ispuštaju stakleničke plinove koji sad zagrijavaju Zemlju (pojedinosti o tome kako to znamo u odgovoru br. 5, a o tome kako znamo da uzroci nisu druge prirodne sile u odgovorima br. 4 i 8).

Posljedice ovih klimatskih promjena trpiće društva i ekosistemi tokom narednog stoljeća ili dva. Ali naše emisije će imati još trajnije geološke učinke: prema nekim studijama, razine stakleničkih plinova možda su već zagrijale Zemlju dovoljno da početak sljedećeg glacijalnog ciklusa odlože za najmanje dodatnih 50.000 godina.
 

Pitanje peto: Kako znamo da globalno zagrijavanje ne uzrokuju Sunce ili vulkani?

Sunce je fundamentalni izvor energije u Zemljinom klimatskom sistemu, tako da je prirodni kandidat za izazivanje klimatskih promjena. A solarna aktivnost se sigurno mijenja tokom vremena. Iz satelitskih mjerenja i drugih astronomskih zapažanja znamo da se Sunčev učinak mijenja u ciklusima od 11 godina. I geološki zapisi i brojevi Sunčevih pjega, koje astronomi prate stoljećima, pokazuju dugoročne varijacije u Sunčevoj aktivnosti, uključujući neke izuzetno mirne periode u kasnim 1600im i ranim 1800im.

Znamo da se od 1900ih do 1950ih Sunčevo zračenje povećalo. Studije pokazuju da je to imalo skroman učinak na klimu s početka 20. stoljeća[...]. Međutim, u drugoj polovini stoljeća, kad je došlo do najvećeg zagrijavanja, Sunčeva aktivnost je zapravo opala. Taj je nesrazmjer jedan od glavnih razloga što znamo da Sunce nije pokretačka snaga klimatskih promjena.

Da solarna aktivnost nije uzrokovala nedavno zagrijavanje znamo i po tome što bi se u tom slučaju zagrijavali svi slojevi atmosfere. Ali podaci pokazuju da se posljednjih decenija gornji sloj atmosfere zapravo hladi – što je obilježje stakleničkog zagrijavanja.

A šta je s vulkanima? Ubrizgavajući u atmosferu pepeo i čestice aerosola koje odbijaju sunčevu svjetlost, erupcije zapravo hlade Zemlju. Ovaj učinak postaje očit u godinama nakon velikih erupcija. Značajne istorijske primjere predstavljaju podbacivanje usjeva koje je 1783. godine u Evropi i šire uzrokovala erupcija islandskog vulkana Laki, te „godina bez ljeta“ koja je 1815. godine uslijedila nakon erupcije indonezijskog vulkana Tambora.

Budući da vulkani uglavnom rashlađuju klimu, očito se nedavno zagrijavanje ne može objasniti njihovim djelovanjem. Ali naučnici kažu da je moguće da su početkom 20. vijeka i vulkani možda malo doprinijeli porastu temperatura. Tako što je kasnih 1800ih bilo nekoliko velikih erupcija koje su ohladile Zemlju, nakon čega je uslijedilo nekoliko decenija bez većih vulkanskih erupcija, kad se zagrijavanje pojačalo.

Međutim, tokom druge polovine 20. vijeka, dok se planeta ubrzano zagrijavala, dogodilo se nekoliko velikih erupcija. One su, ako išta, privremeno prikrile izvjesnu količinu zagrijavanja uzrokovanog ljudskim djelovanjem.

Vulkani na klimu mogu uticati i emisijama ugljen-dioksida. Ovo je važno u ciklusima od miliona godina – što planetu i održava nastanjivom (više o efektu staklenika u odgovoru br. 5). Ali u poređenju s modernim antropogenim emisijama, čak i velike erupcije kao one vulkana Krakatoa i St. Helens predstavljaju samo kap u punoj čaši.

Na kraju krajeva, te erupcije traju samo nekoliko sati ili dana, dok fosilna goriva neprestano sagorijevamo po 24 sata dnevno. Studije pokazuju da danas vulkani čine 1 do 2 posto ukupnih emisija CO2.

Julia Rosen je novinarka s doktoratom iz geologije. Njeno istraživanje uključivalo je proučavanje jezgri leda s Grenlanda i Antarktika – radi razumijevanja klimatskih promjena u prošlosti.

IZVOR: New York Times

Objavljeno 19/04/2021. Ažurirano 06/11/2021. Priređeno za objavljivanje na RiDu.

FOTO: Zbynek Burival on Unsplash

Ostali tekstovi serijala o klimi:
Protiv zabluda (dio I)
Protiv zabluda (dio II): nalazi nauke su nedvojbeni
Protiv zabluda (dio IV): Otkud hladnoća i mećave ako se planeta Zemlja zagrijava?
Protiv zabluda (dio V): Od klimatskih promjena najviše će patiti siromašni
 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

09/08/2023