FRANCUSKA: Pobune kao konstanta

Piše: 

François Dubet
Borbenost pobunjenih Francuza opet je impresionirala (i) ovdašnju javnost proteklih sedmica. Spontani protesti se već decenijama odvijaju po gotovo istoj matrici – policijsko nasilje uzbuni omladinu iz sirotinjskih kvartova, omladina krene u pobunu. Šta je novo? Oslabljena ljevica, nesposobna da izgradi uporište među buntovnicima mahom iz siromašnih imigrantskih zajednica, ostavlja te društvene snage na političkoj vjetrometini gdje neminovno dolaze u sukob sa sve jačom desnicom. Iako su ove pobune melem za politički učmala društva poput našeg, rušilačka energija gnjevnih protesta neće nahraniti korjenite promjene, a tom energijom uplašeni srednjeklasni slojevi Francuza postaju plijen sve glasnije političke desnice koja će na društveno nezadovoljstvo odgovoriti jačanjem represije. A to da desnica iskorištava svaku krizu, i bez uličnih pobuna, gledamo i u našim krajevima. @RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

 

Pobune u Francuskoj redovno nas uspijevaju iznenaditi mada još od 1981. godine, kad su izbili protesti u istočnom predgrađu Lyona Les Minguettes, očito sve prate isti obrazac: kad policija ubije ili teško rani neku mladu osobu, u pogođenom kvartu i okolini izbije nasilje. Ponekad, kao u slučaju pobune 2005. godine i ove danas, buknu sva sirotinjska naselja.

Proteklih 40 godina u urbanim pobunama u Francuskoj dominirao je gnjev mladih ljudi usmjeren protiv simbola poretka i države: gradskih vijećnica, društvenih centara, škola i trgovina.

 

Institucionalni i politički vakuum

To je ona vrsta gnjeva koja dovodi do uništavanja vlastitog kvarta, pred svima. Stanovnici osuđuju uništavanje, ali mogu razumjeti motivaciju. Izabrani predstavnici, udruženja, crkve i džamije, socijalni radnici i nastavnici priznaju svoju nemoć, otkrivajući institucionalni i politički vakuum.

Od svih pobuna, jedino je ona u Les Minguettes utrla put društvenom pokretu: Maršu za jednakost i protiv rasizma u decembru 1983. godine. Bile su to prve francuske demonstracije te vrste, s više od 100.000 učesnika i dobrom medijskom popraćenošću. Lijevo orijentisani Libération nazvao ga je La Marche des Beurs, što je kolokvijalni izraz za Evropljane čiji su roditelji ili bake i djedovi iz Magreba. Nijedan sličan pokret nije se poslije digao iz pepela.

Pri svakoj toj pobuni, političari zaigraju svoje već dobro uigrane uloge: desnica osuđuje nasilje i nastavlja sa stigmatizacijom samih kvartova i žrtava policije, a ljevica osuđuje nepravdu i stanovnicima obećava socijalne programe.

Godine 2005. tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy staje na stranu policije. Aktuelni francuski predsjednik Emmanuel Macron izražava žaljenje zbog mladića koga je ubila policija u Nanterreu, ali političari i predsjednici gotovo se ni ne čuju u dotičnim kvartovima.

A onda čekamo da se sve smiri, do sljedeće prilike u kojoj će cijelo društvo ponovo otkriti probleme banlieuesa (francuskih predgrađa) i policije.
 

Lekcije koje treba naučiti

Relativno su jednostavne lekcije koje se daju naučiti iz ponavljanja urbanih buna u Francuskoj i uvijek istog scenarija.

Prvo, ciljevi francuske urbane politike su promašeni.

Tokom posljednjih 40 godina uloženi su znatni napori u poboljšanje stambenih objekata i infrastrukture. Stanovi su kvalitetniji, sad su tu socijalni centri, škole, fakulteti i javni prevoz. Bilo bi pogrešno reći da su te četvrti zapostavljene.

Ali sirotinjska predgrađa više nisu društveno-ekonomski i kulturno šarolika. Stanovnici su najčešće siromašni ili konstantno na rubu siromaštva, te ili su potomci imigranata ili su i sami imigranti.

Iznad svega, svi koji imaju priliku i resurse da napuste banlieues to i čine, a zamjenjuju ih još siromašniji stanovnici iz udaljenijih krajeva. Dakle, dok se izgrađeni okoliš poboljšava, društveni okoliš se raspada.

Koliko god ljudi oklijevali govoriti o francuskim sirotinjskim kvartovima, društveni proces koji se ovdje dešava u stvari je proces getoizacije – tj. rastućeg jaza između pojedinih kvartova, koji se zatvaraju sami u sebe, i njihove okoline. Idete u istu školu, u isti društveni centar, družite se s istim pojedincima i dio ste iste šeme privređivanja, koja može ali ne mora biti legalna.

Uprkos novcu i dobroj volji lokalnih predstavnika, ljudi se i dalje osjećaju isključenim iz društva – zbog svog porijekla, kulture ili religije. Uprkos socijalnoj politici i radu vijećnika, kvartovi nemaju vlastite institucionalne ni političke resurse.

Dok su nekad komunistima vođena „banlieues rouges“ („crvena predgrađa“) imala snažnu podršku lijevo orijentisanih političkih partija, sindikata i pokreta za narodno obrazovanje, današnja banlieues jedva da imaju svoje glasnogovornike. Socijalni radnici i nastavnici puni su dobre volje, ali mnogi od njih ne žive u kvartovima u kojima rade.

Veze su dakle pokidane i iznutra i izvana, a neredi proteklih dana pokazuju da izabrani predstavnici i udruženja nemaju nikakvog uticaja na kvartove čiji se stanovnici osjećaju ignorisani i napušteni. Apeli za smirenje ostaju neuslišeni. Raskol nije samo društveni, nego i politički.
 

Konstantni sukobi

To je kontekst u kojem sve češće viđamo mlade ljude u sukobu s policijom. Ove dvije skupine funkcionišu kao „bande“, svaka s vlastitom mržnjom i teritorijom.

Tu je država svedena na pravno nasilje, a mladi na svoju stvarnu ili potencijalnu delinkvenciju. Pošto je svaka mlada osoba a priori osumnjičena, policiju se vidi kao „mehanički“ rasističku. Mladi ljudi prema policiji osjećaju mržnju, što dodatno potiče policijski rasizam i nasilje. Stariji stanovnici željeli bi više policajaca koji bi održavali red, ali i podržavali njihovu vlastitu djecu i frustracije i gnjev koji osjećaju.

Taj „rat“ obično tek tinja. Ali kad bude ubijena neka mlada osoba, sve eksplodira i opet se kreće ispočetka, do sljedeće pobune koja će nas iznenaditi jednako kao i prethodne.

No u ovom tragičnom ponavljanju ima i nešto novo.

Prvi takav element je uspon krajnje desnice – i to ne samo na toj strani političkog spektra. Prikazi pobuna u predgrađima sve češće imaju potpuno rasistički narativ i govore o „barbarima“ i imigraciji, a postoji bojazan da bi to moglo dovesti do uspjeha desnice na biralištima.
Druga novina je politička i intelektualna paraliza političke ljevice. Iako ljevica osuđuje nepravde i ponekad podržava pobune, čini se da ne predlaže nikakvo političko rješenje osim reforme policije.

Sve dok traje proces getoizacije i dok se u Francuskoj mladi i policija stalno i iznova sukobljavaju, teško je vjerovati da se uskoro neće desiti još koji policijski kiks i da mu neće uslijediti nemiri.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 03/07/2023.

FOTO: Alotrobo via Pexels

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

11/07/2023