Šta s plastikom? Recikliranje nije dovoljno

Piše: 

Cressida Bowyer, Keiron Roberts i Stephanie Northen
Na recikliranje se šalje samo 6-9% sve proizvedene plastike. U najsiromašnijim zemljama gomilaju se planine plastičnog otpada, a bogate zemlje im šalju svoj otpad na recikliranje.
Procjenjuje se da je s obzirom na društvene, ekološke i ekonomske troškove proizvodnje, upotrebe i odlaganja plastike, njena stvarna cijena više nego deset puta veća od one koju kupac plaća za proizvod. Čak je i proces reciklaže potencijalno škodljiv po ljudsko i zdravlje okoliša. Na slici – poruka naroda iz Vlasenice protiv pogona za obradu bjelosvjetskog otpada. @RiD



S engleskog prevela: M. Evtov
 

Recikliranje se nekoć smatralo očitim rješenjem za prekomjernu količinu nove plastike koja se proizvede svake godine. To više nije realno. Globalni kapacitet recikliranja jednostavno ne može pratiti tempo uzimanja i rasipanja prirodnih resursa.

U najsiromašnijim zemljama gomilaju se sve veće planine plastičnog otpada, a bogate zemlje poput Velike Britanije šalju svoj otpad na recikliranje u inostranstvo. Ali neke države uvoze daleko više plastičnog otpada nego što mogu reciklirati.

Probleme stvara i sam proces reciklaže. Najnoviji izvještaj Greenpeacea i Međunarodne mreže za eliminaciju zagađivača otkriva da plastika koja je ili napravljena s toksičnim hemikalijama, poput usporivača gorenja, ili s njima dolazi u kontakt, kontaminira i proces reciklaže, prenoseći ove toksine na sljedeće serije plastičnog otpada.

Još jedno nedavno istraživanje pokazuje da postrojenja za reciklažu svake godine ispuste u okoliš stotine tona mikroplastike.

Na recikliranje se šalje samo 6-9% sve proizvedene plastike. Iako se u većini zemalja plastični i drugi otpad skupljaju za recikliranje, količina materijala koji se prerađuje u sistemu zatvorene petlje, tj. u iste ili slične proizvode, iznimno je niska.

U sistemu zatvorene petlje reciklira se samo 2% plastičnog otpada, a sve ostalo u proizvode niže materijalne upotrebe (eng. downcycling).

Recikliranje ne može potpuno zamijeniti izvorni materijal jer se on može samo dvaput reciklirati prije no što izgubi potrebna svojstva, pa većina recikliranja rezultira materijalom nižeg kvaliteta koji se ne može koristiti za istu svrhu.

Održiviji pristup dao bi prioritet sprečavanju nastajanja plastičnog otpada kroz mjere u ranijim fazama životnog ciklusa plastičnog proizvoda: smanjenje proizvodnje plastike, ponovna upotreba već postojeće plastike i zamjena plastike alternativnim materijalima gdje je to prikladno.
 

Smanjenje

Proizvođači moraju prestati proizvoditi toliko nepotrebne plastike. Nema razloga za proizvodnju toksične ili plastike koju je nemoguće prikupiti, ponovo koristiti ili reciklirati. Takve ima u izobilju: višeslojne vrećice, tanke folije i omoti. Prioritet je da se one postepeno ukinu.

Utvrđivanje plafona proizvodnje plastike na globalnom nivou ograničilo bi njenu upotrebu na proizvode i ambalažu za višekratnu upotrebu, te smanjio pritisak na sisteme za reciklažu.

Ako je alternativa dostupna i pristupačna, pri kupovini možete odbiti pakovanja za jednokratnu upotrebu. Kupujte povrće na vagu ili proizvode u ambalaži koja se može ponovo napuniti.
 

Ponovna upotreba

Koristeći što je duže moguće plastiku koju već imate, smanjujete količinu novih proizvoda i ambalaže i količinu otpada koji se na kraju šalje na recikliranje.

Svake godine se širom svijeta upotrijebi oko 250 milijardi jednokratnih šolja za kafu – taj broj bi vlade mogle smanjiti uvodeći obaveznu upotrebu čaša i boca za višekratnu upotrebu. To može uključivati trgovine, kafiće i sve druge prostore koji bi za sve proizvode koje prodaju osiguravale ambalažu za višekratnu upotrebu, kao i to da se ona koristi, prati, pere, vraća i dopunjuje za sljedeći potrošački ciklus.
 

Zamjena

Umjesto plastike se mogu koristiti metali, staklo i papir, ali univerzalna održiva alternativa ne postoji. Prikladnost materijala zavisi od upotrebe predmeta.

Da bi se osiguralo da materijali donose više koristi nego štete, treba rigorozno procjenjivati ekološke posljedice tokom cijelog njihovog životnog ciklusa – od proizvodnje preko upotrebe do odlaganja. A takve procjene moraju uzeti u obzir sve društvene, ekološke i ekonomske troškove.

Procjenjuje se da je stvarna cijena izrade, distribucije i odlaganja plastike više nego deset puta veća od one koju kupac plaća za proizvod. Ekonomska opravdanost alternative mogla bi se povećati ako se utvrdi stvarna cijena novoproizvedene plastike u koju ulaze i skriveni troškovi ekološke štete i ljudskog siromaštva uzrokovani zagađenjem, pa se shodno tome i oporezuju proizvođači ili trgovci na malo.
 

Recikliranje i dalje može biti korisno

Ne može se sva plastika ponovo koristiti, naročito medicinski uređaji. Kad se iscrpe sve druge mogućnosti, recikliranje zadržava materijal u ekonomiji i privremeno odlaže potrebu za dodatnom novoproizvedenom plastikom. Ali proizvodnja nove plastike ne bi se smjela opravdavati recikliranjem.

Recikliranje ne smije zagađivati. Proizvođači bi trebali proizvoditi isključivo plastiku koju je moguće reciklirati dokazano sigurnim i čistim metodama, te zabraniti otrovne aditive. Razumljivo označavanje pomoglo bi potrošačima da donesu informirane odluke o tome šta, kako i gdje ponovo upotrijebiti ili reciklirati, što bi spriječilo da se materijal za recikliranje kontaminira toksinima i otpadom koji je nemoguće reciklirati.

Plastiku koja se šalje na reciklažu treba tretirati na društveno i ekološki najodgovorniji način.

Bogate zemlje koje radi jeftine reciklaže izvoze otpad u siromašnije zemlje čine to bez garancija o postojanju infrastrukture za upravljanje tim otpadom.

Posljedica je prodiranje otpada u okoliš, a toksična plastika blokira odvodne kanale i uzrokuje poplave. Nešto od tog otpada spaljuje se na otvorenom, što nosi rizike po zdravlje i okoliš. Tu bi pomogla zabrana ili ograničavanje izvoza.

Prekarni radnici u neformalnom sektoru otpada obavljaju 60% globalne reciklaže. Oni prikupljaju, sortiraju i prodaju materijale koji se mogu reciklirati. Ovi obrađivači otpada imaju niske plate i trpe teške zdravstvene posljedice, a njihovo opsežno znanje je neprocjenjivo i mora mu se odati priznanje. Neophodne su politike za zaštitu njihovih prava i poboljšanje uslova njihove materijalne egzistencije.

[...]

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 30/05/2023.

FOTO: Eko Aktivisti Vlasenica

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

15/06/2023