Piše:
S engleskog prevela: M. Evtov
Okončajte mjere štednje: Globalni izvještaj o budžetskim rezovima i štetnim društvenim reformama od 2021. do 2025. godine, čiji su autori Isabel Ortiz i Matthew Cummins, a podržava ga 12 sindikalnih tijela i nevladinih organizacija, nudi uvjerljive dokaze da se „svijet suočava s teškom pandemijom štednje“.
Da bi to pokazali, autori pomno razmatraju „opseg budžetskih rezova u 189 zemalja na osnovu MMF-ovih projekcija do 2025. godine“. Analizom su obuhvaćena i „posljednja 267 izvještaja zemalja MMF-a, da bi se utvrdilo koje mjere štednje razmatraju ministarstva finansija pojedinih zemalja i MMF” (str. ii).
Pozadinu za ovaj novi napad mjera štednje čine „ljudska i ekonomska kriza bez presedana“ (str. 5) koje je pokrenula pandemija.
Autori otkrivaju da trenutno „51 vlada predviđa da će u periodu 2022-23. trošiti manje nego u periodu 2018-19. – u prosjeku za 4,1% manje u smislu BDP-a“, a najsiromašnije zemlje, uključujući Sudan i Jemen, smanjile su budžete za više od 25% (str.14).
U Izvještaju se upozorava i da se planira intenzivirano ponavljanje mjera usvojenih nakon 2008. godine. „Po trenutnim procjenama, 2021. godine su svoje budžete smanjile 134 zemlje“ i, što je još gore, „prosječno smanjenje izgleda mnogo veće 2021. godine nego u ranijim ekonomskim šokovima – 3,5% BDP-a 2021. godine naspram 2,4% za periode 2010-11. i 2016-17.“ (str.9).
„Reforme“ na teret radnih ljudi
U Izvještaju se nadalje pokazuje da vlade širom svijeta „trenutno razmatraju ili provode 11 vrsta politika štednje koje imaju negativan društveni učinak na njihovu populaciju, a naročito na žene“ (str. 16).
„Strogo usmjerena i racionalizovana socijalna pomoć glavni je politički kanal za ograničavanje ukupnih rashoda, smatra 120 vlada” (str. 27). Mjere ove vrste često se „provode smanjivanjem podrške djeci i porodicama, te programima za žene, nezaposlene, starije i osobe s invaliditetom, a oskudni se resursi usmjeravaju samo na dio ekstremno siromašnih“ (str. 27).
Inicijative za „smanjenje plata u javnom sektoru rasprostranjene su širom svijeta, a razmatra ih 91 vlada – u 27 zemalja s visokim dohotkom i 64 zemlje u razvoju“ (str. 32). Katastrofalni učinci podrivanja javnih usluga i osiromašenja radnika koji ih pružaju sasvim su jasni. „Na primjer, u ruralnim područjima i urbanim sirotinjskim četvrtima gdje prevladava siromaštvo, učitelj i medicinska sestra znače da dijete ima pristup obrazovanju i zdravstvu.“ (str. 33).
Izvještaji MMF-a o pojedinim zemljama nejasno referiraju na „reforme državnih ili javnih preduzeća“, a ova formulacija zapravo prikriva činjenicu da „79 vlada širom svijeta razmatra privatizaciju“ (str. 39). Dok međunarodne finansijske institucije poput MMF-a smatraju da „privatizacija unapređuje efikasnost i kratkoročne fiskalne dobitke, [ali se pokazalo i da] često dovodi do gubitka radnih mjesta, te da radnicima znači smanjenje plata, a potrošačima više cijene i niži kvalitet usluga“ (str. 39-40 ).
Ovaj Izvještaj otkriva da „74 vlade u 55 zemalja u razvoju i 19 zemalja s visokim dohotkom“ razvijaju planove za „reformu“ starosnih penzija. Iako „usvajanje drastičnih mjera štednje bez odgovarajućeg razmatranja njihovih društvenih učinaka“ već „povećava siromaštvo u starijoj dobi“ (str. 42), s posebno užasnim rezultatima u siromašnim zemljama.
Potkopavanje radničkih prava, opisano kao „fleksibilizacija“, još je jedan glavni element napada koji se priprema. Mjere koje usavršavaju brojne vlade i planeri MMF-a uključuju „ograničavanje minimalne plate, ograničavanje usklađivanja plata [s rastom troškova života, op.ur.]; decentralizaciju, ograničavanje ili ukidanje kolektivnog pregovaranja; povećanje prava poslodavaca da otpuste radnika; olakšavanje zapošljavanja radnika na privremene/netipične i nesigurne ugovore” (str. 49).
S obzirom na to da se pandemija još uvijek razvija i da posljedice krize troškova života uzimaju svoj danak, zvuči nevjerovatno da se kuju planovi za smanjenje izdataka za zdravstvo, čak i u najsiromašnijim zemljama. „Mjere prilagođavanja zdravstva obično uključuju povećane korisničke naknade ili naknade za zdravstvene usluge, smanjenje medicinskog osoblja, mjere štednje u javnim zdravstvenim ustanovama, ukidanje naknada, postepeno ukidanje tretmana i usluga, ili povećanu participaciju za farmaceutske proizvode“ (str. 50). Intenziviranje takvih mjera u sadašnjem kontekstu predstavljalo bi čin masovnog društvenog ubistva.
„Primarna opasnost ovog pristupa je to što je regresivan, proporcionalno više opterećuje domaćinstva s nižim prihodima s obzirom na to da ona troše veći dio svojih prihoda nego bogatija domaćinstva, čime se produbljuju već postojeće nejednakosti ” (str. 52).
Uprkos tome što takvi poduhvati „predstavljaju daleko veći trošak za javni budžet i građani na kraju plaćaju više, jer privatne kompanije ubiru profit, imaju mnogo veće transakcijske troškove, veće troškove kapitala, a privatni operateri obično naplaćuju svoje usluge po višim cijenama“ (p .56).
Konačno, u 28 zemalja vode se rasprave o strategiji povećanja naknada i tarifa za javne usluge:
Radikalna dijagnoza, ali ne i terapija
Ovaj izvještaj detaljno analizira i raskrinkava još uvijek dominantni međunarodni program mjera štednje i ulogu MMF-a u nametanju tog programa populacijama koje odavno grcaju u problemima. No iako bolest dijagnosticira vrlo precizno, u pogledu terapije ima daleko slabiji učinak.
Prije svega, čini se da su autori uvjereni da su metode budžetskih rezova i intenziviranja eksploatacije, inače sredstva klasnog rata, naprosto niz loših odluka koje vlade donose pod uticajem zlonamjernih međunarodnih finansijskih institucija. Autori izjavljuju:
Svakako bi trebalo razvijati alternative brutalnim planovima koje kuju MMF i njegovi saveznici. Ali problematično je što autori Izvještaja dominantni program štednje smatraju tek lošom opcijom koja bi se mogla jednostavno zamijeniti nekom drugom koja nudi veći nivo jednakosti i društvene uključenosti.
Otud autori ne vide „narodni program“ kao skup mjera koje bi se nevoljkim vladama i agresivnim institucijama globalnog kapitalizma morale nametnuti masovnim borbama. Nego smatraju da se taj program može pokrenuti „javnim raspravama o svim budžetskim rezovima i mogućim opcijama, transparentnim pregovorima o sporazumima, uz doprinos niza zainteresovanih strana, uključujući sindikate, poslodavce i organizacije civilnog društva, kroz nacionalni socijalni dijalog, ključni alat dobrog upravljanja“ (str.66).
Velika nesigurnost ovog razdoblja prisilila je vlade, u znatnoj mjeri, na ishitrene improvizacije koje su uključivale znatnu stimulativnu javnu potrošnju. Pandemija je takav zaokret učinila apsolutno neophodnim na izvjesno vrijeme, a i drugi bi slični šokovi mogli imati sličan rezultat.
IZVOR: Counterfire
Objavljeno: 05/10/2022.
FOTO: William Murphy via Wikimedia Commons