S engleskog prevela: M. Evtov

ME: Ja bih odmah o centralnoj temi vaše knjige – o kapitalizmu. Ekološki pokret sve više raspravlja o toj temi. Dakle, možete li nam reći kako u svojoj knjizi pristupate kapitalizmu i okolišu?

JS: Ja sam se s marksističkim idejama prvi put susreo kasnih 1980-ih, na univerzitetu. Marksizam nam je bio predstavljen na način koji podrazumijeva da marksizam nema gotovo ništa reći ni o okolišu ni o prirodnom svijetu. Mogao vas je zanimati marksizam, mogao vas je zanimati i okoliš, ali te dvije stvari nisu imale ništa zajedničko.

Pod uticajem nove generacije marksističkih ekoloških mislilaca kakav je John Bellamy Foster, kasnije sam se vratio klasicima Karla Marxa i ponovno ih pročitao. Tek sam tad shvatio porazno očitu poentu da marksizam znači duboko bavljenje prirodnim svijetom. Materijalizam kao teorija u izvjesnom smislu znači upravo to.

To je stvarno promijenilo način na koji razmišljam o marksizmu i, što je još važnije, o zaštiti okoliša.

Sve više ljudi zabrinutih zbog klimatskih promjena – ogroman i sve veći dio stanovništva – prepoznaje da su klimatske promjene rezultat sistemskog problema. Ali da biste zaista razumjeli kako se taj sistemski problem manifestuje, morate bar donekle razumjeti šta je kapitalizam.

To je jedan od argumenata koje sam želio iznijeti u knjizi.

ME: U knjizi to djelomično istražujete kroz raspravu o transformaciji društvenih odnosa koju uzrokuje razvoj kapitalizma. Recite nam nešto o tome.

JS: Motivacija za pisanje ove knjige bila mi je, između ostalog, i prevladavanje očaja koji mnoge sprečava da se bave klimatskim promjenama. Često je čak i duboko politički orijentisanim ljudima vrlo teško čitati članke o klimatskim promjenama, jer je sve to naprosto užasno. Ako ste socijalista, naviknete se nositi s groznim stvarima, ali u nestanku neke vrste i sporom razaranju čitavih regija postoji nešto posebno užasno. Ako ste političko biće, morate prevladati taj očaj jer vas očaj čini bespomoćnim.

Pa sam se htio tim pozabaviti. To je značilo razriješiti neke teoretske probleme. Uzmimo za primjer pojam „divljine“ kojim se često definiše okoliš. Postoji neka vrsta zdravorazumskog environmentalizma koji se bavi odbranom divljine – definisane kao ekološki netaknute – od zadiranja ljudskih bića.

Ali ja u knjizi tvrdim da ovakvim shvatanjem svoje zadaće ekološki pokret postavlja sebi nemoguć cilj. A zato što je u tome cijela poenta antropocena – geološke epohe definisane ljudskom aktivnošću.

Ovo nije samo teoretska poenta – ona ima političke implikacije. Ako uvidimo da ljudi oduvijek mijenjaju okoliš, to otvara mogućnost za novi ekološki pristup, kojim se ne pokušava samo zaustaviti uništavanje divljine.

ME: Kako je kapitalizam promijenio naš odnos s prirodom?

JS: Razvoj kapitalizma iz temelja mijenja odnos ljudi s prirodom. Kao Australijanac sam itekako svjestan da živim u zemlji koja je utemeljena kao kolonijalna doseljenička država. Evropska invazija je imala strašan učinak na domorodačko stanovništvo koje je u Australiji živjelo 40.000 ili 50.000 godina prije naseljavanja bijelaca.

Jako je važno da ljudi porijekla srodnog mom [potomci evropskih doseljenika, op.ur.] shvate da je [ovdje] postojala kultura koja je živjela u sasvim drugačijem odnosu s prirodom. Nisu to bili „plemeniti divljaci” koji su na zemlji živjeli tek tako.

Ako su ljudi to mogli u prošlosti, onda nema razloga da i mi ne možemo u budućnosti. Ali u tome nas sprečavaju kapitalistički odnosi, društveni odnosi koji su u Australiji uvedeni 1788. godine.

Nakon invazije bijelaca, krajolik ovog kontinenta promijenio se gotovo do neprepoznatljivosti u roku od samo nekoliko godina – što je vrlo kratak vremenski okvir. Došlo je do ogromne erozije plodnih ravnica, koje su nestajale pod nogama bijelih doseljenika. To nije imalo veze s tehnologijom ni s prenaseljenošću. Nego s kapitalističkim odnosima koji su spriječili onu vrstu upravljanja zemljom na koju su se oslanjali starosjedioci.

Starosjedioci su bili vrlo svjesni čitavog niza prirodnih ciklusa, i djelovali u skladu s njima, ali ti ciklusi su sad uništeni. To je važno naglasiti kad je u pitanju borba protiv desničarskih kleveta o načinu na koji su ti ljudi živjeli. [...]

Naravno, ne tvrdim da će se Australija vratiti u predindustrijsko društvo. Ali ako su starosjedioci bili u stanju da desetinama hiljada godina upravljaju zemljom na održiv način, pomislili biste da bi moderna nauka i tehnologija trebali taj proces učiniti lakšim, a ne težim. Pa zašto onda sa zemljom ne možemo imati održiv odnos, kakav su domoroci imali prije naseljavanja bijelaca? Pa, odgovor je – zbog kapitalizma.

Danas proizvodnju ne pokreću običaji, tradicionalni zakon ni razumijevanje onoga što je najbolje za okoliš, nego profitabilnost. Kada su ti profitni odnosi uvedeni u Australiju, imali su katastrofalan učinak na starosjedioce i na pejzaž u cjelini.

Naravno, među ljevičarima postoji tendencija romantiziranja autohtone kulture, što je beskorisno. Ja umjesto toga u knjizi naglašavam neke paralele s procesom kapitalističkog razvoja koji se odigrao u Engleskoj, a doveo do naseljavanja bijelaca u Australiju.

Razvoj kapitalizma u Engleskoj značio je fundamentalno drugačiji odnos prema zemlji. Novi odnos je proizveo i masovnu nezaposlenost i kriminal, što je i dovelo do transportovanja ljudi u Australiju. Tradicionalni odnos koji su pripadnici radničke klase u Engleskoj imali sa svojim selom ili regijom potpuno je uništen ogradama – onda kad su zemljoposjednici i kapitalistički farmeri okupirali i zaplijenili zajedničku zemlju, i nametnuli najamni rad. Ljudi su, da bi preživjeli, morali svoj rad prodavati za nadnicu. To je većini ljudi bilo potpuno strano.

Sličan se proces ponovo događa s uvođenjem kapitalizma u Australiji. Fascinantno je čitati svjedočanstva o tome kako su domoroci u Australiji doživjeli nametanje najamnog rada. Stalno i iznova nailazite na to da se kolonijalni gospodari žale da domoroci ne shvataju koncept plata. Radili bi samo malo, pa bi otišli. To ukazuje na činjenicu da su prije kapitalizma domoroci uživali mnogo viši životni standard nego nakon kapitalizma. I da im je odnos s prirodom bio golem izvor značenja. Najamni rad su doživljavali kao strahovito isprazan i bezdušan. Ideja da svi rade kako kaže jedan gazda jednostavno im nije imala smisla.

Žalbe kolonijalnih gospodara na domorodačko stanovništvo u Australiji mogu se porediti s pritužbama koje su rani industrijalci u Engleskoj imali na Škote, Irce i druge ruralne zajednice. U oba slučaja šefovi kažu: „Ovi ljudi ne razumiju. Ne žele da rade. Pojavljuju se neko vrijeme, a onda prestanu da rade.”

ME: U svojoj knjizi […] imate fascinantno poglavlje o tome kako je automobilska kultura potisnula održivi javni prevoz zahvaljujući kampanjama automobilske industrije. […]

Kad razmišljamo o pohlepnim ljudima koji uništavaju ovu planetu, zamišljamo Amerikance koji insistiraju da svuda voze svoje velike automobile. Ali ako pogledate razvoj automobilske kulture u SAD-u, uvjerićete se da je ta istorija obilježena zaista intenzivnim borbama.

Drugo što mi je zapelo za oko bilo je to koliko su ranoj radničkoj klasi bili važni argumenti oko prirode. Ako danas pokušate dokazati da radnička klasa ima centralnu ulogu u transformaciji društva, reći će vam da ljudi iz radničke klase mrze prirodu. I da je samo tipovima ljudi iz srednje klase stalo do drveća i životinja i prekrasnih krajolika ili čega god.

Moderna radnička klasa nastala je iz procesa kao što su ograđivanje „imanja“ i divljačka, nasilna dislokacija sa zemlje. Obični ljudi su o novim uslovima industrijskog kapitalizma razgovarali, između ostalog, i u smislu promjene svog odnosa s prirodom. I o tome koliko mrze tu promjenu.

U neku ruku osjećam da se dislokacija od prirode normalizuje u kasnijoj fazi kapitalizma. A zato što odvajanje radničke klase od sela postaje utvrđena činjenica.

Danas smo, međutim, u nešto drugačijoj situaciji. Klimatske promjene i druge katastrofe pogađaju najsiromašnije i najpotlačenije daleko više nego bogate. I tako radnička klasa sve veći dio života provodi pogođena uraganima, poplavama i sličnim pojavama, ili mora raditi napolju u abnormalnim klimatskim uslovima. […] Mislim da se radničkoj klasi otud vraća briga za prirodu, pod pritiskom ove krize.

ME: Mislite li da je ovom procesu doprinijela i pandemija COVID-a?

JS: COVID nije direktna posljedica klimatskih promjena. Ali se ne može odvojiti od šire ekološke katastrofe. Budući da je zemljište iskrčeno i urbana naselja se šire, ljudska bića sve više dolaze u kontakt s ekosistemima koji nikad dosad nisu imali iskustva s ljudskim bićima.

To dovodi do češćeg širenja virusa, a COVID je dio tog procesa.

E sad, to ne znači nužno da ljudi shvataju taj odnos. Ali svi smo vidjeli statistike o broju milijardera čije je bogatstvo tokom pandemije COVID-a sunulo u nebesa. Međutim, ako radite za kompaniju za dostavu hrane Door Dash ili u prekarnom sektoru, tokom pandemije ste bili donji. Dakle, došli smo u situaciju da je klasno pitanje – centralno pitanje ekološke katastrofe. Ako vam to nije jasno, onda mislim da niste u stanju odgovoriti [na katastrofu].

(nastaviće se)

IZVOR: CLIMATE&CAPITALISM

(Napomena: Ponovo objavljeno uz dozvolu Socialist Worker Long Reads od 24. marta 2022.)
Objavljeno: 24/07/2022.
FOTO: Mouenthias/Creative Commons 4.0