Afrika nije evropska cisterna gasa

Piše: 

Mohamed Adow
Koliko god da smo zaokupljeni dnevnim tragikomedijama u domaćem javnom prostoru, i do nas stižu vijesti da EU zadnjih mjeseci ubrzano priprema tranziciju na obnovljivu energiju. Donekle radi usporavanja ili i zaustavljanja globalnog zagrijavanja – a odnekle da bi ukinula potrebu za ruskim gasom. Cinici bi rekli da je ovo drugo ipak preče – a ovaj tekst to u neku ruku i potvrđuje. Jer se istovremeno intenziviraju istraživanja i eksploatacija rezervi gasa u drugim dijelovima svijeta. Afrika je tako opet postala meta nekadašnjih kolonijalnih sila. Fosilna goriva neće donijeti prosperitet afričkim društvima – nisu ni dosad. Profit će ići evropskim kompanijama. A Afriku će gurnuti još dublje u klimatsku katastrofu i poslovično siromaštvo. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Nakon što smo gurnuti na prve linije klimatske krize koju nismo izazvali, mi Afrikanci već dugo pozivamo bogate zemlje da se skinu s fosilnih goriva i smanje emisije stakleničkih plinova. Ali, umjesto da poslušaju naše pozive, bogati su ostali zavisni od nafte i plina – koji, u slučaju Evrope, mahom dolaze iz Rusije.

Sad nam dosipaju so na ranu: u želji da okončaju zavisnost od ruske energije, najbogatije svjetske ekonomije okreću se Africi.

Javne pare za bogaćenje privatnika

Talijanski premijer Mario Draghi već mjesecima neumorno radi na osiguravanju novih sporazuma o dostavi plina iz Alžira, Angole, Egipta i Republike Kongo. Zaključenju svakog pojedinog dogovora – čiji su uslovi i dalje nejasni – prisustvovao je i izvršni direktor Enija, najveće kompanije za proizvodnju fosilnih goriva koja je aktivna na afričkom kontinentu. Drugim riječima, Draghi, javni službenik, koristi vladine resurse da bi talijanskoj kompaniji omogućio pretežno privatnu dobit koja najvećim dijelom puni privatne fondove.

Slično tome, njemački kancelar Olaf Scholz otpočeo je u maju svoje prvo službeno putovanje u Afriku posjetom Senegalu, gdje je najavio planove za „intenzivno provođenje energetskih projekata“.

Već su počeli pregovori o vađenju plina i proizvodnji tečnog prirodnog plina, a Scholz je izrazio spremnost da ponudi tehnička ulaganja u infrastrukturu elektrana u Senegalu.

Oni koji žele uvoziti resurse fosilnih goriva iz Afrike nisu jedini koji vjeruju da bi ovaj kontinent trebao crpiti još više tih resursa. I Mary Robinson, bivša predsjednica Irske i UN-ova visoka povjerenica za ljudska prava, nedavno je ustvrdila da bi Afrika trebala iskorištavati svoje ogromne rezerve prirodnog plina.

Robinsonova vjeruje da bi to bilo pravedno: povećanjem pristupa energiji i poticanjem razvoja na ovom kontinentu, vađenje prirodnog plina pomoglo bi stotinama miliona Afrikanaca koji dosad nisu imali koristi od tržišta fosilnim gorivima. Ali ono što ona zagovara ne razlikuje se, na kraju krajeva, mnogo od strategije Draghija i Scholza: iskoristiti novac evropskih poreznih obveznika da se velikim korporacijama pomogne da prošire istraživanja i eksploataciju plina na afričkim teritorijama.

Robinsonova predviđa da će plin (i profit) ići Afrikancima, ali je daleko vjerojatnije da će profit završiti u Evropi. Kako je nedavno istakla ugandska klimatska aktivistkinja Vanessa Nakate, razvoj fosilnih goriva nije ništa novo za Afriku, ali joj sve dosad nije uspio smanjiti energetsko siromaštvo niti joj donijeti prosperitet.

Zapravo, afričke ekonomije koje zavise od izvoza fosilnih goriva imaju sporije stope ekonomskog rasta – ponekad i do tri puta sporije – nego zemlje s diversificiranim ekonomijama.

U Mozambiku su strane kompanije, predvođene Enijem i TotalEnergiesom, uložile skoro 30 milijardi dolara u eksploataciju rezervi prirodnog plina na moru i razvoj kapaciteta za tečni plin. A ipak tamo 70% stanovništva i dalje nema pristup struji.

 

Izrabljivanje Afrike, još jedan krug

Neprihvatljivo je, a nepravednost da se ni ne spominje, da Njemačka i Italija tjeraju afričke zemlje da ulažu svoje ograničene finansijske rezerve u razvoj industrije vađenja i izvoza fosilnih goriva za evropske potrošače, naročito s obzirom na to da bi evropska potražnja za nekoliko godina trebala opasti, čim postanu operativne investicije u obnovljive izvore energije.

Takve investicije sastavni su dio plana Evropske unije za ukidanje zavisnosti od ruske energije. EU sad ima cilj da u svojoj energetskoj kombinaciji do 2030. godine poveća udio obnovljivih izvora na 40% – ili čak 45%, a očekuje se da će ukupna potražnja za plinom do 2030. godine opasti za 30%. Povrh toga, Njemačka i Italija planiraju u narednih 30 godina dostići neto nultu emisiju. A EU ima novi Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika koji će dodatno ubrzati tranziciju, budući da de facto kažnjava zemlje koje se drže fosilnih goriva.

Naftne i gasne kompanije itekako su svjesne učinka koji će ova promjena imati na njihove profite. Cilj proširenja proizvodnje u Africi njihov je cinični napor da iz svoje umiruće industrije iscijede i zadnju kap profita – dok još mogu.

Činjenica da će napustiti afričke zemlje ostavljajući im samo bezvrijednu infrastrukturu nimalo ih ne brine, isto kao što ih ne brine njihov vlastiti doprinos klimatskim promjenama.

 

Guranje Afrike u klimatsku katastrofu

U jednom je Robinsonova u pravu: Afrikancima je za dostojanstven život potreban pristup energiji. Ali to nije razlog za ulaganje u sistem koji je već propao – upravo u onaj sistem s kojeg se Evropa pokušava skinuti.

Afrika umjesto toga mora ulagati u decentralizovane sisteme obnovljive energije, koji bi našem kontinentu donijeli istinski prosperitet i sigurnost, umjesto da radi profita nekih dalekih dioničara truju našu hranu, zagađuju naše rijeke i guše nas.

Afrički pobornici klimatske pravde vrlo su jasni: želimo izbjeći planetarnu katastrofu isto toliko koliko želimo osigurati univerzalni pristup energiji.

Nažalost, afrički lideri očito ne dijele našu predanost ni jednom ni drugom cilju.

Umjesto da svoje vrijeme sa zapadnim liderima iskoriste da traže podršku za tranziciju na obnovljive izvore energije, alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboune i egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi složili su se da povećaju proizvodnju nafte i plina i izvoz u Evropu. Čini se da im se i senegalski predsjednik Macky Sall želi pridružiti, pozicionirajući tako Senegal kao dobavljača fosilnih goriva za Evropu.

Kad god su evropski lideri tokom stoljeća kolonijalne vladavine govorili Africi da skoči, mi smo pitali: „Dokle treba?“ Sad nam Njemačka i Italija govore da se opteretimo infrastrukturom za fosilna goriva koja će uskoro postati kočnica našim ekonomijama i gurnuti nas prema klimatskoj katastrofi.

Moramo odgovoriti odlučnim NE i zahtijevati da nas umjesto toga zemlje poput Njemačke i Italije i lideri poput Robinsonove podrže u razvoju i implementaciji sistema obnovljive energije.

IZVOR: Project Syndicate

Objavljeno: 06/07/2022.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

13/07/2022