S engleskog prevela: M. Evtov

Dok hodate šumom, udahnete svježi zrak i odmah primijetite da nekako živnete. Kisik koji vam ulazi u pluća proizvodi se fotosintezom, gdje biljke pretvaraju svjetlost u hemijsku energiju, a istovremeno izvlače iz atmosfere ugljen-dioksid. Vlaga koja hladi zrak nastaje transpiracijom listova, koji preko korijenja uzimaju vodu iz tla. A slatki miris koji vas ispunjava užitkom u stvari je mješavina isparljivih organskih spojeva koji su evoluirali da privuku oprašivače i odbiju biljojede. Kad se zagledate u duboko u zelenilo, primjećujete da drveće nije samo. Tu su i podzemne biljke, gljive i ptice.

Mikorizne gljive rastu na vrhovima korijenja drveća kojem u zamjenu za fotosintetsku energiju daju hranjive tvari i vodu. Te gljive povezuju stabla – ne samo istih, nego i različitih vrsta – u golemu micelijalnu mrežu. Kroz te gljivične veze trguje se resursima: naprijed-natrag, pokretna gozba koja održava blagostanje zajednice. Neki od spojeva koji se prenose djeluju kao signali stresa ili odbrane, služe za jačanje imuniteta protiv napada štetočina, ali ima i signala upozorenja koji lebde kroz zrak, od stabla do stabla.

U svjetlu ovih saznanja, ne osjećate li šumu odjednom drugačije? Kao društvo? Nije to samo zbirka pojedinih stabala, kako su to zamišljali rani šumari, nego zajednica čiji su životi isprepleteni, zajednica koja opstaje zahvaljujući saradnji. To je samoorganizovan, izdržljiv ekosistem. Upravo u takvim šumama buja život, množe se ptice i sisavci, pohranjuje ogromna količina ugljika i pročišćava voda. Upravo se u takvim šumama i ljudi osjećaju najzdravije.

Značaj povezanosti u prirodi nov je zapadnjačkoj nauci, ali je starosjedilačkim narodima odavno poznat. Oni dijelovi čovječanstva koji su zaboravili nauk šume – moraće ga ponovo učiti. Kako je napisao Subiyay, starina iz naroda Skokomish, blizu Seattlea, način zajedničkog rada drveća, životinja i gljiva „važna je lekcija o izgradnji savezništava, snazi zajednice, raznolikosti i ulogama koje svaki član vrši u tkivu cijele zajednice“.

Starosjedilački narod u obalnoj Britanskoj Kolumbiji brinuo je o svojoj populaciji lososa hvatajući samo onoliko koliko im je bilo potrebno, vraćajući riblje ostatke u potoke i šume i dopuštajući velikim plodnim majkama da se mrijeste uzvodno. Ovo je drevno ribarstvo bilo regenerativno. Nakon što bi majke položile jaja i umrle, medvjedi i vukovi su njihova tijela odnosili u šumu, gdje je raspadajuće meso hranilo drveće. Onda su stabla, prepuna dušika iz lososa, hranila potoke i obogaćivala mrestilišta, te tako na kraju hranila i ljude.

Današnje su ribolovne prakse eksploatacijske – smanjuju populacije lososa na tek djelić onih koje su postojale u predkolonijalnim vremenima.

Šume kojima još uvijek upravljaju starosjedioci, međutim, ostaju zdrave i biološki raznovrsne.

Starosjedilačke šume su i najveća kopnena skladišta ugljika. Sječe su selektivne – matična stabla su pošteđena da bi se brinula o šumi. Kao izvorni zaštitnici zemlje, starosjedilački narodi čuvaju vitalno znanje predaka i njihovu vještinu očuvanja šuma i regeneracije onih koje su oštećene.

A kad posiječemo šume?

Sad još jednom duboko udahnite šumski zrak. Vreba nešto zlokobno. Stojite na mjestu gdje je izvršena gola sječa – zemlja je u potpunosti ogoljena, nema starog drveća, velike majke poslane su u pilane. Ne samo da nema lišća za zaključavanje ugljika, nego ogoljela zemlja čak i emituje stakleničke plinove iz ogoljenog tla.

Među stablima zasađenim na mjestu gole sječe primjećujete neka koja umiru, nesposobna da se nose sa sve većom vrućinom i sušom. Primjećujete dim koji se diže preko brda, na kojem nema bujnog raslinja ni listopadnog drveća da ugase plamen. Vatra se širi na sljedeću čistinu, pa na sljedeću, sve dok ne izgore milioni hektara. A grad izgori do temelja. Budući da nema drveća, jesenje kiše speru svu zemlju, nizinski gradovi bivaju poplavljeni, a na hiljade ljudi i životinja umiru ili bivaju raseljeni. Možda vam ovo zvuči kao distopijska vizija, ali tamo gdje živim, u Britanskoj Kolumbiji, upravo se to dogodilo 2021. godine.

U Britanskoj Kolumbiji je ostalo samo 3% starih šuma, na dnu doline. Uz trenutnu stopu sječe, sve će nestati za samo nekoliko godina. Planira se da sve te stare šume izvan zaštićenih područja budu pretvorene u industrijske plantaže, gdje će drveću biti dozvoljeno da raste samo šezdesetak godina prije no što ga posijeku. U ozbiljnoj su opasnosti i ostale velike šume svijeta – u Amazoniji, Kongu, Borneu, Indoneziji, Kanadi, Rusiji.

A ne mora biti ovako. S uzorom kakav je ovako skladno djelovanje prirodne šume, možemo biti daleko bolji čuvari prirode.

Prvo se trebamo ponovo povezati s prirodnim svijetom, ali sebe moramo vidjeti kao partnere, a ne gospodare, i moramo preuzeti odgovornost za uzajamnu brigu, kao i brigu o našoj rodbini koja ne spada u ljudski rod. Eksploataciju će biti lakše zaustaviti čim shvatimo kolika je međuzavisnost nas ljudi, drveća i medvjeda.

Drugo, prirodne šume moramo prestati pretvarati u industrijske nasade ili poljoprivredno zemljište, i moramo zahtijevati da se postojeće plantaže drveća vrate u stanje prirodne šume. Biološka raznolikost je u tim plantažama otprilike ista kao i u poljima pšenice, a i ugljika zaključavaju isto kao i svaki zasad monokultura.

Treće, trebaju nam klimatske politike koje zaštiti šumskih rezervoara ugljika i sprečavanju emisija stakleničkih plinova nastalu sječom šuma daju istu važnost kao i sprečavanju emisija fosilnih goriva. U Britanskoj Kolumbiji emisije iz rezervoara umirućih šuma premašuju sve sektore, uključujući sektore nafta i plina, i još više povećavaju klimatsku opasnost.

Starina Subiyay je rekao: „Zajedno smo jači.“ Poslušajmo njegovu mudrost i učimo od drveća majki: osigurajmo našim mladima dobar život oživljavajući prirodu koja ih okružuje.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 21/03/2022.