S engleskog prevela: M. Evtov

Postoje izvještaji o masovnim grobnicama.

Postoje jasni dokazi o zločinima protiv čovječnosti.

A ipak je od 2017. godine više od 90.000 muškaraca, žena i djece prisilno vraćeno u Libiju – zemlju kojom upravljaju milicije, zemlju bez funkcionalne vlade.

A pri četvrtom pokušaju smo se utopili

Centralni Mediteran – dio mora između sjeverne Afrike i Italije – danas nadzire Evropska unija, bespilotnim letjelicama, helikopterima i avionima. Kad ugledaju čamac, to javljaju Libijskoj obalnoj straži, nestrukturiranoj skupini koja ponekad uključuje pripadnike milicije, pa čak i osuđene krijumčare ljudi.

Proteklih pet godina EU je trošila desetine miliona eura i na Libijsku obalnu stražu, ohrabrujući je da na „najsmrtonosnijoj migrantskoj ruti na svijetu“ presreće izbjeglice i migrante. Većina uhvaćenih u pokušaju da dođu do Evrope zatvorena je u pritvorskim centrima u Libiji, koje je između ostalih i papa Franjo uporedio s „koncentracionim logorima“. Ti ljudi nisu u pravnom sistemu i nemaju pravo da se žale što su zatvoreni.

Knjigu My Fourth Time, We Drowned (A pri četvrtom pokušaju smo se utopili) napisala sam da bih dokumentovala užase za koje smo odgovorni mi u bogatom svijetu.

Čitaoci možda misle da već znaju šta se dešava na evropskim granicama, ali uvjeravam vas da su informacije koje sam prikupila u proteklih pet godina dobijene teškom mukom: i ja sam bila pod jednogodišnjom krivičnom istragom njemačkog tužilaštva i dobijala prijetnje smrću i sigurnosna upozorenja vladinih obavještajnih agencija.

Knjiga obuhvata i izvještaje iz Ruande – sad ozloglašene zbog potpisavanja ugovora o preuzimanju tražilaca azila iz Velike Britanije (teškog 120 miliona funti) – kao i izvještaje iz Sijera Leonea, Etiopije, Sudana, širom Evrope i sa spasilačkog broda uz libijsku obalu.
 

Masovne grobnice, mučenja, silovanja, porobljavanja – s blagoslovom Evrope

Nezavisna misija za utvrđivanje činjenica [u Libiji] koju je imenovalo UN-ovo Vijeće za ljudska prava prošlog mjeseca je objavila svoj drugi izvještaj. U prvom je rečeno da kršenja prava izbjeglica i migranata u Libiji predstavljaju zločine protiv čovječnosti i da se čine pod nadzorom libijskih vlasti.

U novom izvještaju se navodi da stručnjaci istražuju izvještaje o masovnoj grobnici u čvorištu trgovine ljudima Bani Walid, na koje se fokusiram u jednom poglavlju svoje knjige. Ističe se da evropske države nastavljaju saradnju s libijskim vlastima i obalskom stražom. „Misija je od oktobra 2021. godine dokumentovala nove slučajeve ubistava, mučenja, nečovječnih djela, silovanja, progona i porobljavanja migranata koje, koristeći dosljedan obrazac, vrše neki državni organi, milicije, oružane grupe i trgovci ljudima.“

Bilo je nekih pomaka. Njemačka je u martu najavila da će prekinuti obuku Libijske obalske straže. „[Mi] trenutno ne možemo opravdati obuku Libijske obalne straže koju vrše njemački vojnici s obzirom na ponovljeno neprihvatljivo ponašanje pojedinih jedinica Libijske obalske straže prema izbjeglicama i migrantima, kao i prema nevladinim organizacijama“, rekla je Andrea Sasse, glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova. „Imamo informacije da je u najmanje dva slučaja Obalna straža postupila na potpuno neprihvatljiv i nezakonit način.”

Ali finansiranje se nastavlja – ne samo same Obalnoj straže, nego i niza organizacija i UN-ovih tijela koja rade u Libiji, a koja su navodno zadužena za poboljšanje uslova za izbjeglice i migrante, ali djeluju u kontekstu u kojem milicije mogu dobiti znatna sredstva.

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, u centralnom Mediteranu je od 18. aprila ove godine dosad presretnuto i zaustavljeno najmanje 4.013 izbjeglica i migranata. Od toga 169 maloljetnika.

No, oni koje tamo uhvate tako očajnički žele pobjeći da neki uspijevaju platiti put iz pritvora i ponovo okušati sreću. Pogibije se nastavljaju.

Britanske oružane snage svojevremeno su bile uključene u obuku Libijske obalne straže, a 2016. godine tadašnji ministar odbrane Michael Fallon govori da bi „borba protiv krijumčarenja ljudi i oružja“ „učinila Britaniju sigurnijom i bezbjednijom“.

Naša je odgovornost da slušamo – i čujemo

Sad Velika Britanija planira da tražitelje azila, uprkos svemu što su pretrpjeli do trenutka kad su konačno stigli na britanski teritorij, pošalje u Ruandu, gdje je i mali broj evakuisanih iz Libije poslan u sklopu programa koji su potpisale Afrička unija i UN-ova Agencija za izbjeglice, a koji finansira EU. Taj dogovor predviđa da se Ruanda koristi kao tranzitni centar, tako da se većina izbjeglica dovedenih tamo na kraju odvede u druge zemlje Zapada, a mnogi izvori koje sam tamo upoznala već su u Švedskoj, Norveškoj i Kanadi.

Velika Britanija će u Ruandu vjerojatno slati mahom Afrikance, koji su već prošli kroz Libiju, zemlju koju izbjeglice obično nazivaju „pakao“.

Po najnovijim podacima Svjetske banke, 2016. godine je skoro 40% Ruanđana živjelo ispod međunarodne granice siromaštva.

Ruanda je i jedna od najgušće naseljenih zemalja na svijetu.

Napisala sam knjigu jer želim da Zapadnjaci čuju njihove ušutkane glasove. U posljednje vrijeme izbjeglice zarobljene u Libiji nalaze načine da progovore i uzvrate. Prošle godine su ih stotine organizovale istorijski višemjesečni protest ispred ureda UN-ove Agencije za izbjeglice u libijskoj prijestolnici, Tripoliju, mada je na kraju protest nasilno rastjeran, a mnogi učesnici privedeni.

Ipak, na Twitteru je otvoren profil Refugees In Libya, gdje su neki od desetaka hiljada ljudi zarobljenih u ovoj zemlji zajedno radili da bi ispričali kroz šta sve prolaze. Organizovali su čak i medijske konferencije na YouTubeu i Zoomu.

Mi ostali imamo odgovornost da se pobrinemo da se ti glasovi čuju.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 21/04/2022.
FOTO: Yara Nardu/talijanski Crveni krst