S engleskog prevela: M. Evtov

One su bile nelicencirani ljekari i anatomi zapadne istorije. Bile su aborcionistkinje, medicinske sestre i savjetnice. Bile su farmaceutkinje, uzgajale ljekovito bilje i razmjenjivale tajne njihove upotrebe. Bile su babice, putovale od kuće do kuće i od sela do sela. Stoljećima su žene bile doktorice bez diplome, stoljećima su im knjige i predavanja zabranjivane, pa su učile jedna od druge i prenosile iskustvo s komšinice na komšinicu i s majke na kćer. Narod ih je nazivao „mudre žene“, a vlasti vješticama i šarlatankama.

U SAD-u muškarci čine 93% ljekara; muškarci su i gotovo svi najviši rukovodioci i administratori zdravstvenih ustanova. Žene i dalje čine većinu zdravstvenih radnika – 70 posto – ali mi smo kao radnice uključene u djelatnost u kojoj šefuju muškarci. Nismo više nezavisne praktičarke, poznate po vlastitim imenima i svom radu. Mi smo, uglavnom, institucionalne alatke koje popunjavaju anonimna radna mjesta: službenice, bolničarke, tehničarke, čistačice.

Kad nam se dozvoli da učestvujemo u procesu ozdravljenja, to možemo učiniti samo kao medicinske sestre. A – u odnosu na ljekare – medicinske sestre svih rangova, od bolničarki naviše, samo su „pomoćne radnice“ (od latinskog ancilla, sluškinja). Od bolničarki, čiji su fizički poslovi nabrojani do najsitnijih detalja, do „profesionalnih“ medicinskih sestara, koje naredbe ljekara prevode u zadatke pomoćnog osoblja, sve medicinske sestre imaju status uniformisanih spremačica dominantnim muškim profesionalcima.

Zdravstvene radnice su otuđene od naučne supstance svog rada, ograničene na „ženski“ posao njegovanja i pospremanja – pasivna, tiha većina.

Rečeno nam je da je naša potčinjenost biološki određena, da su žene po svojoj prirodi medicinske sestre, a ne liječnice. Ponekad se čak pokušavamo tješiti teorijom da nas je anatomija porazila prije nego što su nas porazili muškarci, tj. da žene nikad nisu mogle biti slobodni i kreativni agenti zato što su u kući bile zarobljene ciklusima menstruacije i reprodukcije.

Ima još jedan mit – potiče ga konvencionalna medicinska istorija – da su muški profesionalci prevladali zahvaljujući svojoj superiornoj tehnologiji. Prema tim objašnjenjima, (muška) znanost je manje-više automatski zamijenila (žensko) praznovjerje — koje se od tada naziva „bapske priče“.

Ali istorija pobija ove teorije.

Naš današnji položaj u zdravstvenom sistemu nije „prirodan“. To je stanje koje se mora objasniti. U ovom pamfletu postavljamo pitanje: Kako smo s naše bivše pozicije vodstva došle do naše sadašnje pozicije potčinjenosti?

Evo šta smo otkrile: potiskivanje zdravstvenih radnica i uspon dominacije muških profesionalaca nije bio „prirodan“ proces, proces koji je automatski proizašao iz promjena u medicinskoj znanosti, niti rezultat nesposobnosti žena da preuzmu iscjeliteljski posao. Muški profesionalci su taj posao aktivno okupirali. I nisu ga okupirali zahvaljujući znanosti: ključne bitke odigrale su se mnogo prije razvoja moderne naučne tehnologije.

Ulozi te borbe bili su visoki: politička i ekonomska monopolizacija medicine značila je kontrolu nad njenim institucionalnim organizacijama, njenom teorijom i praksom, njenim profitom i prestižem. A ti ulozi su još veći danas, kad potpuna kontrola medicine znači potencijalnu moć da se odredi ko će živjeti a ko umrijeti, ko je plodan a ko sterilan, ko „lud“ a ko zdrav.

Borba je bila politička i po tome što se odvijala u okviru klasne borbe. Žene iscjeliteljice bile su narodne liječnice, a njihova medicina dio narodne supkulture. Ženske medicinske prakse do dana današnjeg napreduju usred pobunjeničkih pokreta niže klase koja se bori za oslobođenje od etabliranih vlasti. Muški profesionalci su, s druge strane, služili vladajućoj klasi – i medicinski i politički. Njihove interese forsirali su univerziteti, filantropske fondacije i zakon. Oni svoju pobjedu duguju ne toliko vlastitim naporima koliko intervenciji vladajuće klase kojoj su služili.

Ovaj pamflet predstavlja početak istraživanja koje će se morati provesti da bismo nama vratile našu istoriju zdravstvenih radnica. Ovaj fragmentarni prikaz, iz izvora obično nepotpunih i često pristranih, sastavile su žene koje ni u kom smislu nisu „profesionalne“ istoričarke. Ograničile smo se na zapadnjačku istoriju, budući da su institucije s kojima se danas suočavamo proizvod zapadnjačke civilizacije. Ni slučajno ne pokušavamo predstaviti potpunu hronološku istoriju. Umjesto toga smo razmatrale dvije odvojene važne faze u muškom preuzimanju zdravstvene zaštite: progon vještica u srednjovjekovnoj Evropi i uspon muške medicinske profesije u Americi 19. stoljeća.

IZVOR: Feministes.radicales.org