S engleskog prevela: M. Evtov

Mark Zuckerberg je 28. oktobra objavio da Facebook mijenja naziv u Meta. Izbor trenutka vjerovatno je strategija odnosa s javnošću radi okončanja trenda pada ovog tehnološkog diva.

Prošle godine se ova kompanija vrijedna trilion dolara suočila s kongresnim saslušanjima zbog monopolističkog statusa i s osuđujućim svjedočenjem zviždačice Frances Haugen, bivše zaposlenice koja je (između ostalog) otkrila da je kompanija znala da njene platforme narušavaju samopouzdanje tinejdžera, te šire govor mržnje i dezinformacije na globalnom Jugu, ali u vezi s tim nije ništa preduzela.

Lansiranjem Mete i najavom internetskog prostora virtuelne stvarnosti nazvanog metaverzum, Zuckerberg sad pokušava da s javnog nadzora nad njim skrene pažnju na svijet koji ne postoji i u kojem niko nije povrijeđen – još.

Prema Zuckerbergu, metaverzum će biti „utjelovljeni internet u kojem ćete u iskustvu biti, umjesto da ga samo posmatrate“. To će, dakle, biti totalizirajuće polaganje prava na sve aspekte, prostore i mogućnosti društvenog života. Sve u svemu, metaverzum se odnosi na korištenje još šireg oblika moći – to je očito sljedeći korak kapitalističke logike i jasan izazov našoj budućoj kolektivnoj imaginaciji.

Dakle, šta je zapravo metaverzum?

Ono što metaverzum čini posebno zastrašujućim jest eksplicitna fragmentacija i gubitak iskustva – zbog kojih bismo kao trebali biti uzbuđeni, te voljni da ih nastanimo. Na godišnjoj konferenciji Facebook Connect u oktobru 2021. godine, Zuckerberg je u govoru od sat i 17 minuta opisao na koje bi sve načine vizija njegove kompanije o budućnosti mogla učiniti da se „osjećamo kao“ nešto – ali ne baš da to i iskusimo.

Zuckerberg je objasnio kako bi metaverzum mogao učiniti da se „osjećamo kao“ da smo „u datom trenutku baš tamo“, „baš tamo zajedno“, „baš tamo s drugim ljudima“ a da tog nekog „tamo“ ni nema. Ova metaverzalna budućnost temelji se na nepotpunosti i oponašanju. Obećava povezivost u zamjenu za mogućnosti ljudskog čulnog aparata kojim doživljavamo materijalnu zbilju. U ovoj virtualnoj stvarnosti ne možemo stvarati vlastito iskustvo, nego ćemo živjeti u onom kojeg kreira i kojim upravlja tehnološki razularena virtualna stvarnost.

Ova metaverzalna budućnost ima jednostavnu ekstraktivnu logiku. Ona implicira da se kroz sveobuhvatni sistem nadzora proizvodi i prikuplja još više podataka. Proizvodi cijelog Meta-paketa dizajnirani su kao ogromne eksperimentalne sobe za istraživače koji nastoje povećati broj oglasa na koje ljudi kliknu. Uostalom, više od 95% prihoda kompanije dolazi od reklama.

Meta i druge tehnološke kompanije provode ove eksperimente u istim postavkama u kojima su pozicionirani i proizvodi. Uspjeli su nam svoje laboratorije učiniti dovoljno ugodnim da bismo tamo provodili vrijeme – dok oni kroz naš pojačani angažman usavršavaju tehniku prikupljanja podataka.

Ali ne postaje Meta samo Facebook. Čini se da se u tu virtualnu akciju pokušavaju uključiti sve kompanije, od Bumblea do Nikea. Metaverzum nudi logičan prostor za širenje njihovog poslovanja i prikupljanja podataka o ljudima.

Čitav se metaverzum vrti oko kontrole. Nije to kontrola radi same kontrole, nego nastavak stoljećima rafiniranog procesa kroz koji kapital nastoji oblikovati ne samo rad radnika, nego i same radnike. To je logika koja od radnika ne traži da mašinama upravlja, nego da mašine i njihove mehaničke funkcije dopunjava. Radnici na montažnoj traci prate ritam mašina kao što voze Uber: izvodeći pokrete koje su vlasnici kapitala kodirali u mašine.

Metaverzum tu kontrolu sad proširuje na ljude koji više nisu protetski nadomjestak mašina, nego konstitutivni element unutar njegove matrice – cjelokupno postojanje radnika sad se odvija unutar same mašine. Ovaj će svijet virtualne stvarnosti posredovati svim našim osjetilima. Neće više biti prirodnih ciklusa koji nude zajednički osjećaj vremena. Nema pravih godišnjih doba ni zalazaka sunca. Cijelo okruženje u kojem se odvijaju ljudske interakcije biće podvrgnuto ciklusima i ritmu korporativne mašine.

Budućnost moramo zajednički definisati i graditi

Tehnološke kompanije već decenijama kontrolišu narativ o budućnosti. Da bi opravdale svoju ogromnu moć, njihove vođe su pretvorene u polubogove. Suosnivač Applea Steve Jobs nastupao je kao veličanstveni vizionar našeg kompjuterizovanog mozga. Elon Musk, osnivač i izvršni direktor Tesle, tvrdi da će njegovo ogromno bogatstvo spasiti ljudski genom naseljavanjem drugih planeta. To bi trebale biti kolektivne odluke, a umjesto toga su završile u rukama pojedinaca koji tvrde da „budućnost“ počinje danas. Ova budućnost se, međutim, neprestano pomiče, oličena u sljedećoj tehnologiji, sljedećem velikom skoku u – ironično – manjem broju mogućnosti postojanja daleko od ekrana.

Sad, s ovim metaverzumom, nema izlaza.

Da bismo zamislili i stvorili drugačiju budućnost, moramo razmišljati na nove načine i odbaciti ograničenja virtuelnog. Za razliku od metaverzuma, ovaj proces mora biti kolektivan.

Međutim, što više vremena provodimo u digitalnom okruženju, to je društvena skela od koje zavise naše interakcije neprozirnija, jer njom upravlja i kontroliše nekoliko korporacija. Od ključne je važnosti da usmjerimo pažnju na moć velike tehnologije koja direktno ugrožava našu sposobnost emancipacije. Tek kada uspijemo zauzeti prostor za javnu raspravu o tome kakva nam je budućnost potrebna, kakvu budućnost želimo i kakvu zaslužujemo, možemo početi zamišljati tehnologije koje bi nam u njoj mogle poslužiti.

Moramo se pobrinuti da prostori budućnosti omoguće promjenu, posredovanje, koprodukciju, pregovaranje, saradnju i otpor. To je samo korak ka stvaranju alternativne i nadamo se bolje budućnosti izvan metaverzuma.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 08/12/2021.
Foto: wallpapercave.com